Gledam juče izjavu potpredsjednika Narodne skupštine Republike Srpske Nenada Stevandića, u kojoj u odgovoru na kritiku opozicije na garancije na zaduženje od 950 miliona KM, protivljenje ulaganju u razvoj i rad u korist vlastite štete naziva potpunim političkim autizmom.
Sjetih se i izjave Miladina Stanića, poslanika SDS-a, o kojoj me obavijesti kolega, takođe tokom sjednice Narodne Skupštine. Na izvještaj o radu Željeznica RS, komentarisao je u stilu: ‘U Željeznicama ima dosta invalida, a sudeći po finansijskim rezultatima, i direktor je invalid’.
Nađoh i primjer reakcije Slave Kukića na posjetu Dragana Čovića Hrvatskoj: ‘Kao da smo mi u BiH mentalno zaostali pa nam treba tutor!’
I mogla bih u nekoliko navrata pisati samo primjere koje svakodnevno slušam, gledam i pratim. Bilo je tu mongoloida, slijepih, gluvih nebrojeno puta.
O politici sva tri političara mogli bismo danima raspravljati. Ipak, sva trojica nađoše se u jednoj tački – uvrijediše preko 294 hiljade stanovnika zemlje u kojoj važe za nekoga ko utiče na javni stav, izaziva reakciju i obavlja neku funkciju koja mu daje legitimitet.
Sva trojica su u javni prostor pustila način komunikacije koji vrijeđa dostojanstvo, ljudska prava uopšte i svaku pojedinačnu osobu s invaliditetom, ne mareći za posljedice, jer je trenutni cilj ‘opravdao’ sredstvo.
Sva trojica su dužna izvinjenje populaciji osoba s invaliditetom, koje se vjerovatno neće desiti, jer je izborna godina i jer ciljaju na biračku populaciju koja ovakav vid komunikacije ili odobrava ili toleriše ili u populaciji osoba s invaliditetom ne prepoznaje ništa drugo do nemoć. Ukoliko bi se neki od pomenutih ili bilo koju građanin ove zemlje sa određenim legitimitetom u javnosti, koji je nekad upotrijebio jezik koji vrijeđa osobe s invaliditetom, javno izvinio, lično bih uputila zahvalnicu.
Ali, za promjenu, sva trojica bi mogla i da nauče nešto:
- Pozicija i opozicija u RS ne žele, nemaju volju i ne grade komunikaciju. Osobe koje imaju autizam vrlo često – komunicirati ne mogu, iz različitih razloga, ili komuniciraju na određene neuobičajene načine, u čemu je ogromna razlika. Autizam kao stanje nešto je od čega osoba koja ga ima ne može pobjeći, a kovanica politički autizam, tako lako skovana, a s nevjerovatno teškim posljedicama, posljedica je voljnog nedostatka i izostanka komunikacije
- Invalidi (nesposobni, bezvrijedni, oštećeni) su ljudi kojima društvo nije dalo šansu. Osobe s invaliditetom, kako stoji u svim etičkim pravilima izvještavanja o osobama koje invaliditet vuku iz različitih uzroka, su ljudi koji imaju pravo na različitost, pravo na rad u skladu sa sopstvenim potencijalima i pravo na podršku institucija i društva u cjelini. I vice versa, društvo i institucije imaju obavezu isto to pružiti, što bi se vrlo lako otkrilo da je predmet čitanja bila Konvencija o pravima osoba s invaliditetom UN-a, ratifikovana u BiH.
- Zapošljavanje osoba s invaliditetom takođe je predmet ekonomskih analiza kao i svaki drugi proces rada. To nije mehanizam socijalnog zbrinjavanja kako se godinama i decenijama već gradi, pogotovo na leđima velikih gubitaša i poreskih obveznika, posebno.
- Osobe s intelektualnim teškoćama nemaju jedinu ulogu da budu učenici ili štićenici nekog tutora. Veći dio života im tutor i ne treba, nego pružatelj podrške, kako bismo nazvali personalnog asistenta za ovu populaciju.
O govornicima, bar kako mene naučiše, više govori način i sredstva kojim se obraćaju, mnogo više i od teme i od trenutka.
Posebno je porazno da se na ovakav način obraćaju ljudi koji zagovaraju građanstvo, prava građanina, čovjeka i ličnosti ili ljudi na čijim su se stranačkim listama godinama unazad nalazile osobe s invaliditetom.
Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.
