Naslov ovoga teksta je, naravno, fikcija. Ne postoji banjalučka scena kad je riječ o kulturi i umjetnosti. Istini za volju, ona ne postoji niti kad je riječ o sportu. Banja Luka nije na kulturnoj, umjetničkoj i sportskoj mapi Balkana a o širim kategorijama da ne pričamo.
Zaista, nevjerovatno je da grad od 200.000 stanovnika, administrativni centar Republike Srpske, nema niti jedan regionalno poznat bend, niti jednog pisca koji se smatra referentnim u regiji, niti jednog takvog naučnika, nijednog filozofa. Takođe, uz relativni izuzetak Nikole Pejakovića, Banja Luka nema niti jednog ozbiljnijeg glumca, režisera, slikara. Svakako, u svim tim branšama mi imamo sujete za izvoz ali pravo pitanje je za koliko je naših ljudi iz pomenutih branši čuo prosječan Beograđanin ili Zagrepčanin.
Ista stvar je i u sportu. Još od sedamdesetih godina prošlog vijeka, od vremena rukometaša Borca i Marijana Beneša Banja Luka nije iznjedrila ozbiljnog sportistu, odnosno ozbiljan sportski kolektiv. Dovoljno je reći da se u ovom gradu kao „legendaran“ uspjeh uzima osvajanje kupa Jugoslavije u fudbalu, pri čemu bi trebalo uporediti Velež sa Borcem: „rođeni“ su bili poznati širom Jugoslavije po lepršavoj igri i neviđenom talentu svojih igrača dok Borac nije bio poznat po bilo čemu. Ali, taj momenat sa tim jednim osvojenim kupom je veoma signifikantan: on pokazuje zapravo kolika je Banja Luka provincija, odnosno koliko smo mi sami provincijalci. Beograđanima, Zagrepčanima pa i Sarajlijama na pamet ne pada da kao vanvremenski uspjeh svoga grada uzimaju tamo neki mizerni kup, dok je nama to nešto nevjerovatno, kao kad u selo dođe mečka pa se svi sjate da je vide te onda to prepričavaju kroz generacije.
Ili razmislimo malo o rokenrolu. Sarajevo jeste veći grad od Banje Luke ali nije veći 100 puta. A baš je toliko rokenrol scena Sarajeva bila razvijenija od banjalučke. Rokenrol je važan jer je nekoliko decenija privlačio one najkreativnije, najinovativnije u socijalističkom društvu koje ljudima nije dalo previše prostora da ispolje svoju originalnost i individualnu kreaciju. Dakle, Sarajevo je cijeloj bivšoj Jugi ali i Balkanu dalo Bijelo dugme koje je zasigurno najpoznatiji i komercijalno najuspješniji rokenrol bend u velikoj državi. Kao što je dalo i jednog Zdravka Čolića, prvu muzički zvijezdu ovog prostora svih vremena. Zatim je tu bio čitav niz kvalitetnih bendova poput Indeksa, Zabranjenog pušenja ili Bombaj štampe. Za to vrijeme Banja Luka je imala..šta je imala? Bend Dinar ili kako se već znao? Ko je čuo za njih van Banje Luke sem pasioniranih ljubitelja nepoznatih lokalnih bendova? Ista stvar je i sa filmom gdje Sarajevo ima jednog Kusturicu a Banja Luka ima šipak. I tu se poredimo jedino sa Sarajevom jer bi poređenje sa Beogradom i Zagrebom nanijelo nesagledive i neobrisive duševne traume.
Zašto je sve ovo važno? Prije svega, kao što je već rečeno, da bismo shvatili da smo bili i ostali provincija budući da se do dana današnjega ništa nije promjenilo. Provincija u mentalnom i kreativnom smislu za posljedicu ima to da smo skučeni i zatvoreni sami u sebe, jer u takmičenju sa drugima nemamo šta da tražimo. To dalje ima i direktne političke, ekonomske i socijalne konsekvence: mi smo zatvoreni prema drugima zato što se svega plašimo, i mislimo da je način da sačuvamo svoju autonomiju i posebnost taj da se prosto izolujemo od svijeta, da se zatvorimo i s gnušanjem odbijemo svaki spoljni impuls.
Prema tome, mi smo izabrali da budemo samodovoljni i samozadovoljni. Banjaluci treba Republika Srpska ovakva kakva jeste, bijedna i mizerna, jer samo u jednom takvom društvu Banja Luka može biti broj jedan. To je ogroman problem za Republiku Srpsku, za Trebinje, Bijeljinu, Doboj ili Prijedor, jer će oni trpiti tu stagnaciju i provincijalni duh koji Banja Luka generiše još dugo vremena.
