Srbija je od juče nepovratno na putu ka punopravnom članstvu u EU. Sve formalne etape na tom putu su završene, preostala je još samo ona posljednja-formalni ulazak. Crna Gora već neko vrijeme pregovara o konkretnim poglavljima. Albanija je potpisala SSP i radi pod novom vladom Edija Rame naporno da dobije i kandidatski status. Hrvatska je već ušla u EU, Sloveniju da ne spominjem. Makedonce jedino muči problem oko imena koji imaju sa Grčkom, inače bi odavno imali kandidatski status.
A Bosna i Hercegovina? Kao i uvijek, tamni vilajet. Uopšte ne želim da pišem o razlozima zašto mi kasnimo iza svih. To, na kraju krajeva, i nije ispravna riječ. BiH, Republika Srpska i Federacija BiH, ne kasne. One stoje u mjestu. Tačnije, ukopale su se. I to zato što niko ne želi da se pomjera naprijed. Domaći političari, iz svih naroda i iz svih stranaka, apsolutno ne žele da mjenjaju stvari. Oni se organski plaše promjena i izazova. Oni su eksperti za objašnjenje zašto nešto ne može. Kad god pričate sa nekim od njih, mimo kamera i javnosti, oni vam jedino nude rezignirana objašnjenja zašto nešto ne može da se uradi. Oni apsolutno ne vjeruju da je moguće napraviti bilo šta. Oni su živi Andrićevi likovi koji su nas i cijelu zemlju okovali u vakuumu, dok se sve oko nas kreće i ide negdje.
Oni nemaju hrabrost da iskorače. Oni jedino razmišljaju o kratkoročnom rejtingu jer samo ih rejting održava na vlasti. Koliko god ne vjerovali u mogućnost napretka itekako se plaše opcije da lično izgube privilegije koje sa sobom nosi vlast. Zato nipošto ne žele da reskiraju, da ostanu mimo funkcija. Smatraju da je prvorazredna politička glupost ići u neke novotarije koje, možda, birači neće odmah nagraditi. Tiho propadanje, oni su uvjereni da je to nešto najbolje što može da se desi ovim ljudima i ovoj zemlji.
Čovjek bi se istovremeno smijao i plakao kad shvati da su procesi koji su morali biti okončani netom poslije pada Berlinskog zida u BiH na nivou neke naučne fantastike, nečega o čemu bi se možda moglo razgovarati tamo negdje za desetak godina, a realizovati za tridesetak godina. Ako se neko nekad pitao zašto kasnimo nekoliko decenija za ostatkom svijeta-odgovor je u tome. Čak više nije izgovor niti Balkan i njegova pravila (ovo je Balkan, tu se ništa ne može uraditi). Srbija i Kosovo su pokazali da je moguće praviti iskorake ne kompromitujući najvažnije polazne tačke i interese. Sve se može kad se hoće. Ali, u BiH se ništa neće. Političari su se uhvatili strahova neemancipovanih masa i neprestano ih koriste kao izgovor da ništa ne mjenjaju čime se iste te mase svaki dan stavljaju u sve teži položaj, te tako konsekventno reprodukuju i dalje te svoje strahove, mržnje i zablude. Začarani krug neznanja, strahova i političke neodgovornosti.
Ako ih ima, zdrave snage u ovoj zemlji suočene su sa strahovitim problemima. Unutrašnja nespremnost na razvoj, spoljašnja rezignacija ovom zemljom koja istorijski svijetu nudi jedino probleme. Istina je da se čelik kali pri najvećim temperaturama, no veliko je pitanje da li BiH i njeni konstitutivni elementi, Republika Srpska i Federacija BiH, imaju potencijal da odnjeguju nove, kvalitativno drugačije elite.
Odgovor na to pitanje je krajnje neizvjestan, a opet-od njega sve zavisi.
