(Rođeni Banjalučanin, kako to gordo zvuči…)
Cijenjeni čitaoci blogova, zamislite da su mnogi od poznatih, evo ne moraju biti političari, neka su pisci, svjetski putnici, moreplovci, avanuturisti, pronalazači (zamislite Teslu trajno u Smiljanu) pronalazači, šmekeri, kockari, osnivači gradova, da su o s t a l i tamo gdje su rođeni, da li bi oni bez zazora (kakav divan izraz blizak onima preko mosta u Gradišci), dakle ne ustručavajući se, što bi rekli mi, koji smo došli sa svih strana, a koji ne znamo šta treba gradu Banja Luci, koji pojma nemamo kako bi ona kao g r a d trebalo da živi, koji ne vidimo dalje od seljačkog nosa (ne znam odakle je Čavić i drugi kandidati, zaista pojma nemam) da su odustali od skoka napolje (naravno metafora, kako bi rekli Njemci u jednoj poslovici) i nisu otkrili neka nova mjesta, unijeli u njih svoj duh, novu krv, vidike, širinu itd.
Šta bi bilo?!
Da li bi Banja Luka bila ista da mi nismo došli ? Mi, koji smo pokvarili taj netaknuti, djevičanski mir, te aleje, te mirisne lipe – mi koji smo došli sa vrleti, iz udaljenih krajeva, planinskih visova – i zauzeli Banja Luku, mi izbjeglice i prognani?! Ruralci, neobrazovani, svi redom tajkuni i bogataši! Niko normalan.
Ta učmala, ničim opravdana sintagma o onima koji su rođeni i ostali u svome gradu (iz koga, uzgred budi rečeno, nisu morali bježati, a drugi jesu, ako ćemo pravo) ta uporna teorija tla, priča o njihovoj staroj Banja Luci, koju stalno i uporno nazivaju grad Banja luka (da li ste ikada čuli da neko naziva Beograd, Sarajevo ili bilo koji drugi grad – grad taj i taj, a ovdje je tako u svim mogućim prilikama, kao da žele da sami sebe čuju i uvjere se da zaista žive u gradu.Ta teorija svojine, atmosfere nepomućene prošlosti – postade platforma i mladog, perspektivnog kandidata za gradonačelnika. Ne mogu da se načudim. Ipak je njegova ekipa mlada, obrazovana, sofisticirana. Bar tako izgledaju dok se susdržano tj. samozatajno osmjehuju s v o m gradu.
