(Priča iz sna)
Istorija kaže da je Cezar brzo odlučio, prešao Rubikon i pobijedio. I vjerovatno je tako i bilo. Cezar nije bio naivan (imperatori jesu bili imperatori s razlogom) da ide u borbu bez prave pripreme (ne kao na svadbu bez one stvari), bez strategije, s legijama, ujedinjenim i spremnim do perfekcije, danas bi rekli bez konzistentnog političkog programa, čak i sa legijama (čitaj biračima) od kojih je drhtala Evropa… Čini se da brojne legije (čitaj brojni potencijalni glasači) ne manjkaju onima koji su znali i znaju šta rade i kako rade. Godinama građeno iskustvo. Neki bi rekli da ovim opisujem moje viđenje političke situacije, tj. drame, koja se dugo odvija u ovim užarenim ljetnjim vrućinama. I imali bi pravo, to je moj način da pričam na svoj način.
Činjenica je da se osjeti politička drama u naponu – doduše kako za koga, jer neki idu brzim koracima naprijed ka pobjedi, a drugi (prvak im je zaista simpatični profesor, nekako mi je baš blizak, kao mlađi brat, jer je kao nekada ja, politički, ne naučno, dapače, do Boga naivan i skroman, što možda narodu treba) previše zagledan u nebo, pa ne vidi, ili neće da vidi šta se u očiglednoj, veoma uzavreloj, stvarnosti dešava. Međutim, nikad se ne zna. Dok se ne sazna. Njegovi stranački ljudi, nekolicina glasnih i hrabrih što su jedva povezali konce u stranci, koja je svjesna da je davno bilo vrijeme kad je ta stranka bila čvrsta i snažna, a sada ujedinjeni sa drugima, krenuli su u borbu za promjene, reklo bi se kao na život i smrt. Da je glavni cilj (čitaj pobjeda na izborima) zaista vrijedan prave epske drame i borbe za svaki glas – nema nikakve sumnje.
Za onoga ko se razumije u intelektualne zagonetke (jer ovo jeste prilično zakukuljen uvod za jednu dublju priču) slijediće dramsko „odmotavanje“… Oktobar je blizu. Ali, pustimo Antiku i epove, mada je trenutno aktuelan baš Odisej, taj neobično obični antički heroj, sa manama i vrlinama, kao svaki drugi heroj, nekome drag, nekome nije… Kažu da novi film ima puno mana, pun „falševa“ u izboru likova, pun odstupanja od Homerovog epa, ali znamo da naši prijatelji Amerikanci nemaju nikakav problem da smisle nove stvari u staroj istoriji..!
A, sada nešto baš lično. Dođe meni tako neke noći misao koja me mučila od kad se objelodanilo da će nama penzionerima penzija biti povećana za oko 3,5 % od augusta mjeseca – što se i desilo… To se poklapa sa mojim rođendanom, koji u ovoj priči nije bitan, ali postoji, te ja onako bunovna počeh da analiziram šta dobijam – što me uvijek dovodilo do toga da se počinjem izdvajati iz sebe same (to je stara tehnika kojom sam se u mladosti bavila, ali nakon ovoga prošlog rata ne hvatam se više ničega okultnog, jer je jasno da sve ezoterične sile za koje znamo i one za koje ne znamo ne mogu predvidjeti šta će se u o v o j stvarnosti, ne samo kod nas nego i u svijetu, stvarno desiti, a ja sam s a m o analitičar – naivac). Ne želim da se određujem javno i jasno politički, zbog poznatih mada, naravno, o svemu imam svoje mišljenje.
Sada se vraćam na moju pomenutu noćnu epizodu i počeh da smišljam šta ću da uradim sa ovolikim povećanjem penzije, a nedavno i iznosom pomoći koji sam kao penzioner dobila. Na meniju su bile samo dvije opcije:
1. da odem na Jadran (naravno u Montenegro, ne želim da idem tamo gdje se loše osjećam makar im obala miriše na borove i smilje) i provedem par dana na jugu, u kafiću na obali mora, uz espreso kao bezbrižna, još good looking lady u godinama… A, onda, moje nesvjesno ja (svjesno je u zabludi) shvata da iznos o kome se radi (penzija, povećanje i pomoć) jedva da će biti dovoljan za tri kugle sladoleda i espreso, svaki dan na plaži u Budvi. Neću uzimati ležaljke i druge stvari. Da ne spominjem smještaj u pristojnom hotelu (ništa sa 5 zvjezdica) koji sama ne bih mogla da platim ni u snu – osim da me poguraju moji… I puštam svjesno ja da shvati da je đavo odnio šalu! A, navikla sam da imam – učila sam puno, borila se da steknem pristojnu imovinu, imala odlična radna mjesta, pa se sada teško nosim s tim da su zlatna vremena prošla i da se nikada više neće vratiti.
Da sam bila – koja bila nisam, možda sam mogla obezbijediti da mogu preletjeti one kilometre do Budve, a ne da se lomim stotinama kilometara (neki su tek ušavši u politiku otkrili mjesta gdje nisu bili i u snu nisu vjerovali da će ih vidjeti, ne razmišljajući dalje od jagnjetine u Jablanici ili Moskom) dakle, mogla sam da imam super penziju. Treba bit tip da možeš sve i svašta. Iskreno i ne žalim za tim dijelom života, jer neki iz moga tadašnjeg političkog okruženja, kasnije uspješni kod drugih, nisu ni mogli biti moje društvo.
Hipotetički, da sam se bavila politikom – pa da me vozi moj lični vozač „diljem“ ove naše lijepe Republike, a ja, naravno, moram neprestano da objašnjavam strancima (na engleskom i njemačkom) ko je koga u BiH-u u prošlom ratu više pobio (Srbi zna se ko su) tj. ujebao, ojadio i unesrećio. Možda i nije moglo kad sam ja u pitanju, jer nisam bila sklona da se ulizujem gorima od sebe! Da, istina, bilo je baš svega. Bilo je mnogo žrtava, bučnih šovinista, lažnih nacionalista, lažljivih bildera i graditelja kula na nebu – ne na zemlji, mnogo korisnih idiota, koji u životu nisu imali lektiru barem jednu od par teških godina školovanja, tj. na četiri fakulteta. Da, ima i takvih. I dobro im ide!
Ipak, nakon dubokog u v i d a opciju
2. biram pri čistoj svijesti i mirnoj savjesti, tj. da sjedim „đe sam – tu sam“, da ne sanjarim o onome što nije, a možda će biti – nego, imajući u vidu ono k o c k a j e b a č e n a (mislim na penzionerski uticaj i snagu), jer se u ovim godinama ne kockam s onim što imam (prošlost ostavljam iza sebe) i što sam dobila pomenutim benefitima – pa okrećem svoga konja (metaforički, naravno, jer na sreću imam auto) natrag kroz kanjon Vrbasa, prema našoj Banja Luci u RS-u kako nas zovu komšije – šta ima veze, jer mi znamo gdje živimo – i prihvatim stvarnost koja je takva – kakva je. Šta bi drugo?!
Dipl. prof. Radmila Trbojević
