Čitajući ovdašnji web portal prije nekoliko dana, pažnju mi privuče jedna u moru dnevnih vijesti. Veli ovako: „Široki Brijeg i Zrinjski kažnjeni sa 7.500 i 8.500 KM zbog podrške ratnim zločincima“. Oni koji iole prate domaći fudbal i dešavanja oko njega znaju da pomenuta dva kluba, zajedno sa još deset ostalih, čine Premijer ligu. Da, dobro ste pročitali. Učestvuju u najelitnijem fudbalskom takmičenju u našoj zemlji.
Podsjećanja radi, navijači Širokobriježana i Mostaraca su na utakmicama Premijer lige i Kupa BiH podizali parole kojima su veličali osuđene ratne zločince, odnosno vojne i političke lidere paradržave Herceg-Bosne. Disciplinska komisija N/FSBiH kao maksimalnu novčanu kaznu za ovakvu vrstu propusta mogla je izreći 30.000 KM. Međutim, odlučila je ići skoro ispod minimuma, iako se radi o otvorenom fašističkom orgijanju koje, usput rečeno, nije prvo ni posljednje viđeno na travnatim terenima u ovoj zemlji. Pomenuti klubovi su odranije poznati po neskrivenoj ljubavi spram fašističke ikonografije i glorifikovanja kako vojno-političkih lidera Ustaškog pokreta iz Drugog svjetskog rata, tako i onih imaginarne Herceg-Bosne. To bi itekako trebalo imati na umu kao nekakvu vrstu otežavajuće okolnosti i putokaza pri izricanju sankcija za ispade i folklore ovakvog karaktera, kako bi se srazmjernim sankcionisanjem obeshrabrile slične aktivnosti u budućnosti.
No, očito se u našoj zemlji bavljenje fašizmom isplati. Tako mu cijena jedva premašuje 7.000, odnosno 8.000 KM-ova, što u slobodnom prevodu znači da država uveliko stimuliše isti. I ne samo to! Ona se, više to i ne krijući, svesrdno skrbi o kolektivima i udruženjima koji u svom djelovanju kao neizostavan repertoar imaju kult poštovanja „heroja“ iz proteklih krvoprolića. Ta se podrška ogleda kroz razne vidove budžetskih injekcija, pa nam tako članovi Predsjedništva nagrađuju režimske medije, entitetska i kantonalna ministarstva kulture i sporta, te nadležne službe gradskih/opštinskih organa vlasti sportske klubove, udruženja i organizacije sa jednonacionalnim predznakom, policija zamaskirane bande koje napadaju i zastrašuju starce, strance i posjetioce i tome slično. Pritom treba naglastiti kako ovdje ne govorim samo o gore pomenutim klubovima ili pak gradovima. Ima tu, nažalost, pregršt primjera koji odveć smrde po nacifašizmu, bilo povremenim pojavnim incidentima ili kontinuiranim urnekom ponašanja.
Poenta je u neutralnom ophođenju spram takvih pojava koje kontaminiraju ovo naše oboljelo i raspadajuće društvo već više od dvije decenije. Preko 20 godina, hej! I umjesto jasne osude i sankcije, nadležne institucije blagonaklono šute ili mlako reaguju, pa se čovjek prosto zapita šta je iritantnije – ne kazniti uopšte ili potapšati po ramenu simboličnim iznosom. Dakle, živimo u zemlji u kojoj je normalno da vam na sportskom meču sa druge tribine sočno opsuju ustašku, četničku ili balijsku majku, spominjajući vrbe, meso, klanje, salate, noževe, žice, u kojoj je postao luksuz dostojanstveno i u miru odati počast časnim partizanskim herojima, nakon što se nekako savlada višegodišnje šiblje i granje obgrljeno oko spomenika, u kojoj mrtve kosti i lobanje „onih tamo“ pravdaju skeletima „iz roda svoga“, kojima jame napuniše preci opet „onih tamo“ onomad prije pedeset, stotinu il’ dvije godina, u kojoj se igra začaranih krugova i druhova prošlosti nikada ne okončava. Vazda su ove naše rijeke, livade i krajolike svako malo uznemiravali kojekakvi osvetnički pohodi i čizme. I uvijek se nekako tješimo time da je ova zemlja odoljela svima njima. No, nije u tome poenta. Šta mi vrijedi taj neiskreni patriotski naboj kada danas živim u državi u kojoj se sistem vrijednosti okrenuo za 360 stepeni.
Da ste Draži Mihailoviću ‘45.-te na suđenju rekli da će 2017.-te u Višegradu i ostatku Podrinja imati sljedbenika više nego ih je sa njim dočekalo kraj Drugog svjetskog i vojnički slom pod slobodarskom navalom partizanskih snaga, vjerovatno bi se slatko nasmijao i beznadežno odmahnuo rukom. Ili da ste Juri Francetiću pred smrt samo prišapnuli da će skoro sve južno od Ivana oplakivati crnokošuljaše i kititi zidove kuća njegovim i likovima ostalih personifikatora NDH. Ma kratko bi vam odgovorio: „Dajte se uozbiljite, molim Vas“! A stvarnost nikad smrtnije ozbiljna kazuje upravo to – gubitnike preobratiše u junake, a oslobodioce u sotoniste. U mostarskim ulicama danas na prolaznike budno motre ni manje, ni više nego poglavnik Pavelić, pukovnici Francetić i Boban, kasapin Luburić i ostala kolaboracionistička svita. Banjalučke zidove zgrada i kuća pak krase pukovnik Mihailović, vojvode Radić, Urošević, Pećanac, Đurišić i drugi slični nekoćnji švapski podanici. Sarajevsku djecu podučavaju pod okriljem lika i djela „pisca“ Busuladžića, a goraždanske đake „intelektualcem“ ef. Đozom.
I tako zaključismo taj ciklični tok budalaštine, kretenizma, plitkoumlja i primitivizma. Svi ponosno slave svoje i svi prkosno gladne stomake hrane jeftinim vašerskim igrama. Fašizam nas je kroz protekle vijekove koštao hiljada grobnica i stratišta, da bi u ovom 21.-om uživao nikad veći povlašten i zaštićen status poput rijetke divljači. Oni osviješteni gube na broju, jer stotine i hiljade njih izlaz iz ove surove lobotomizacije traže i nalaze preko Bosanskog Broda, Orašja, Velike Kladuše i ostalih graničnih prelaza. Mi koji ostajemo djelujemo poput desetkovane vojske. Al’ ipak se ne damo. Rundek u jednoj pjesmi reče: „Ima ih“! Ja nastavljam: „Ima ih, istina, ali, bogme, ima i nas“!
