Sjećate li se 1996. godine kada je Vlada Republike Srpske predložila, a Narodna skupština usvojila zakon da se u budućnosti u službenoj upotrebi koristiti isključivo ekavski književni izgovor. Preko noći ekavicom su morali progovoriti vaspitačice u vrtićima, nastavnici u osnovnoj školi, spikeri na televiziji i radiju, bez obzira jesu li ti mediji državni, ili privatni. Ekavski moraju da pišu svi oni koji nisu tzv. autorske ličnosti (o čemu mora da postoji potpisana izjava). Ko se ne pridržava ovog zakona biće novčano kažnjen.
Za ovo reformu su se najviše zalagali dr Branislav Brborić i dr Milorad Ekmečić, obrazlažuči to potrebom konačnog ujednačavanja jezika. Akademik Ekmečić je dao genijalni argument „kada nam djeca, kao izbjeglice jednog dana dođu u Srbiju, bar se neće stidjeti svog ijekavskog jezika.“
Kompleksi su čudo.
Danas, 22 godine poslije, opet vlasti Republike Srpske pokušavaju da spasavaju srpski jezik od Srba. Vlast je pred izbore skontala da Srbi više nisu dobri Srbi i da im silom mora nametnuti ćirilicu.
Prilikom donošenja ove odluke, kao ni 1996. godine, nije bilo javne rasprave jer je po ko zna koji put politika zamijenila struku, o tome smo mogli samo pročitati u medijima, a evo šta u njima piše. „Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske radi na pripremi zakona kojim bi ćirilica bila normirana kao glavno pismo u RS“, a potom slijedi „da je ćirilica matično pismo srpskog naroda te da je zbog toga obavezno njeno korištenje u službenoj prepisci svih republičkih institucija, javnih i naučnih ustanova, organa lokalne samouprave, preduzeća, kao i medija u kojima je većinski vlasnik država. Za one koji ne budu poštovali odredbe ovog zakona bile bi predviđene oštre novčane kazne.“
Ćirilica ili smrt.
E sada ima tu jedan mali problem, prilično nebitan, a to je Ustav Republike Srpske koji u članu 7. kaže
„Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica. Na područjima gdje žive druge jezičke grupe u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom.“
A član 34.
„Građaninu se garantuje sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti i kulture i pravo upotrebe svog jezika i pisma. Niko nije dužan da se izjašnjava o svojoj nacionalnoj pripadnosti.“
Naravno pravom Srbinu je ćirilica iznad Ustava, a ljudska prava su izmišljotina zapadne demokratije koju treba s gađenjem odbaciti. Sve izrode koji se pozivaju na ustav treba po kratkom postupku. Neće ove efemerne stvari zajebavati izgradnju srpskog identiteta. Kada završimo posao sa ćirilicom, treba provjeriti ko ne slavi slavu, ko ne ide nedjeljom na liturgiju i ko ne posti.
Moramo misliti na budućnost.
Nećemo valjda dozvoliti braćo Srbi da nam djeca ne znaju ćirilicu, kada jednog dana kao izbjeglice dođu u Srbiju?!!
Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije
