Ako je rečenica iz naslova tačna, ljudi na ovim prostorima su ili najbogatiji na svijetu ili je samo pitanje trenutka kada će to postati. Ako je ona tačna onda mi u ustima ne bi trebali imati bijele već zlatne zube, na automobilima zlatne feluge, po kućama zlatna vrata i prozore a na rukama nakit od najsjajnijeg zlata, ma i Sunce bi postidili svojim silnim sjajem.
Međutim, realnost je malo okrutnija. Ne ide to tek tako. Nešto očigledno u toj priči ne štima. Ili mi lajemo, vičemo, skačemo, galamimo, prijetimo, sugerišemo i negodujemo na sva zvona pa nismo ni u opticaju za te silne zlatne poluge ili pak to ćutanje i nije takav spas i ne daje rezultate kakvim smo se nadali.
„Ja se ne slažem ni sa jednom riječju koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš“ kazao je Volter. Da se kojim slučajem u ovoj legendarnoj rečenici obratio nama (meni, vama koji ovo čitate, svim ljudima koji danas žive na ovim nesretnim prostorima) mi bi mu mrtvi ‘ladni odgovorili „Neka hvala,ne treba“, zbunjen bi sigurno ostao francuski mislilac. “Pa kako ne treba,pravo glasa i pravo na slobodu izražavanja su osnovna ljudska prava, šta je čovjek bez njih?“ u nevjerici bi upitao on. “Ama ajde bolan, imamo mi svojih problema, valjda mi znamo šta je najpametnije, neće nas neki Francuz učiti“ drsko bi mu odgovorili. Mi smo tako odlučili da ćutimo,pognemo glave i trpimo.Svi smo kolektivno prešli na Budizam, samo smirenost, meditacija i molitva.Time sve probleme riješavamo. Od prava glasa koristimo tek ono da nacrtamo onaj iksić na listiću jednom u 2 godine, a i to radimo čisto reda radi a ne iz nekog uvjerenja.
Da budem iskren, nismo mi uvijek tako tihi. Poprilično smo glasni po kafanama, restoranima, za vrijeme utakmica, na rođendanima, proslavama i slično. Tada znamo sve, i kako su problemi nastali i ko ih je stvorio, a bogme i kako bi ih mi riješili dok si rekao štrajk. Međutim, kada treba dići glas tamo gdje je stvarno bitno i potrebno, tu nas nema. Tad odjednom postajemo nekompetentni i nebitni. “Šta mi mislimo svakako nije bitno“ rekao bi prosječni građanin. Pa kako nije bitno? Kako nisi kompetentan? Bitno mi je sve što utiče na moj život i kompetentan sam da govorim o svemu što me pogađa, što me mori, što me muči. Ko će da digne glas ako nećemo ti i ja? Oni što su probleme stvarali sigurno neće. Njima je dobro. Fotelje su još uvijek, hvala bogu, udobne.
Grci su u problemima do guše i šta rade-izlaze na ulice,bune se,protestuju,reaguju.Španci isto,Slovenci takođe. Da li treba još primjera navoditi?Ljudima kad je loše oni to hoće da mijenjaju,a mi se vodimo onom standardnom „Ma ajde,od ovog gore svakako ne može“, kako li se samo svaki put prevarimo.U svijetu ljudi ne žele da žive kao prosjaci,ne i mi. “Vidi ti te razmažene Evropljane, čim im je malo pod nogama zagorilo,odmah se dižu na bune i ustanke, šta bi mi tek trebali,kod nas je tako stalno“ reći će premudri naš čovjek. Tako i jeste. Nekome kriza, nekome standard. Samo što se mi nikad ne zapitamo zašto nam je stalno ovako kako jeste. Ne. Nama je draže kao nojevima zabiti glavu u pjesak jer „ma ajde, od ovog gore svakako ne može“.
Ne pozivam ja ovde na nikakva nasilja ili revolucije, naravno da ne. Ja samo želim da se konačno probudimo, da shvatimo ko smo, gdje smo i da ovako više ne može. Dosta smo više bili stado ovaca što blejeći ide na klanje. Vrijeme je da i ovi u foteljama strijepe od siline našeg glasa.“Samo jedno zlo je neizlječivo – ako narod digne ruke sam od sebe“ riječi su Johana Volfganga fon Getea. Sjetimo ih se dok nije prekasno.
