Prije neki dan direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Milorad Kojić, obrazlažući u Narodnoj skupštini Republike Srpske izvještaj o analizi i planu aktivnosti o pitanju traženja nestalih, istraživanju i procesuiranju ratnih zločina, je rekao da su u bazu podataka Centra unesena 89.273 dokumenta za 34.930 Srba ubijenih u proteklom ratu u BiH.
Iskreno, začudio sam se otkud toliki broj Srba ubijenih tokom rata u Bosni i Hercegovini, jer je na dan 07.03.2016. godine taj broj iznosio 27.400, uz opasku da se u narednom periodu ne očekuju značajne promjene broja poginulih, negdje između 3% i 5%. To se potvrdilo 2017. godine Milorad Kojić kada je na konferenciji za medije, 13.11.2017. godine, kazao da imaju bazu od 83.118 dokumenata i spisak od 29.070 poginulih Srba.
Postavlja se pitanje otkud sada broj od 34.930 ubijenih Srba, što je za 5860 ljudi više u odnosu na 2017. godinu i 7530 u odnosu na 2016. godinu?
Postroje četiri mogućnosti.
- Da su u posljednjih godinu dana istraživači Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica došli do novih podataka o broju stradalih Srba u Bosni i Hercegovini. Naravno, to je moguće ali je malo vjerovatno, jer što vrijeme više prolazi smanjuje se vjerovatnoća da će se dobijeni podaci drastično mijenjati, a u našem slučaju to se desilo.
- Druga mogućnost je da se promijenila metodologija prikupljanja i interpretacije podataka što za posljedicu može da ima i drastičnu promjenu broja poginulih Srba u Bosni i Hercegovini. Ako se to desilo, postavlja se pitanje zbog čega se metodologija mijenjala, ko je te promjene odobrio i koje su to promjene?
- Treća mogućnost je da se područje sa kojeg se podaci prikupljaju proširilo, pa recimo da u Srbe koji su došli iz Srbije i Crne Gore da ratuju u Bosni i Hercegovoni i koji su poginuli uključimo u tu bazu.
- Četvrta mogućnost je da se u ova broj poginulih Srba računaju i oni Srbi iz Bosne i Hercegovine koji su poginuli u Sloveniji, Hrvatskoj ili Srbiji, prije početka rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine ili nakon njegovog okončanja 1995. godine.
Postoji i 5. mogućnost da je nekom srpskom „patrioti“ palo na pamet da iz nekog razloga uveća broj ubijenih Srba što je moguće više. Vole naši nacionalisti da sebe prikazuju isključivo kao žrtve i za to im je potrebno što više stradalih sunarodnika.
Teško mi je povjerovati da je neko na to spreman, ali nije isključeno.
U svakom slučaju dok čitate ovaj blog, moj upit je otišao prema Republičkom centru za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica i njegovom direktoru Miloradu Kojiću i jedva čekam da dobijem odgovore na gore pomenute nedoumice i naravno objavim ih u nekom od sljedećih blogova.
Jer nije srpski ćutati.
P.S. Naravno, o nestalim Bošnjacima koji su ubijeni i još se za njihovim tijelima traga u Republici Srpskoj, ni Kojić, ni srpski poslanici u Narodnoj skupštini nisu govorili.
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (04.10.2019.)
