Na cijeloj kugli zemaljskoj postoji samo 6 Diznilend parkova. Samo su rijetka mjesta blagoslovena da imaju ovaj nepresušni izvor igre i zabave. Jedan Diznilend se nalazi u Anahajmu, drugi je Orlandu, treći u Parizu, četvrti u Tokiju a peti u Hong Kongu. Ako se pitate gdje je šesti, reći ću vam. Šesti Diznilend je Republika Srpska!
Opšte je poznato da u Republici Srpskoj teče med i mlijeko. Svi ljudi žive potpuno bezbrižno i apsolutno ne postoji niti jedan jedini problem u sadašnjosti. Ako se neki problemčić i potkrade, ispostavi se da on dolazi isključivo iz prošlosti. Dokaz tome je i činjenica da se u Narodnoj skupštini Republike Srpske prije nešto manje od godinu dana raspravljalo na temu o uzrocima i posljedicama rata! Neki neupućeni bi na osnovu toga pomislili da rat kod nas još uvijek traje ili da je tek nedavno završio. Da da, kako da ne. Ma juče se završio, a to što su djeca koja su rođena u godini kada se rat završio već uveliko postala punoljetna i upravo se upisuju na fakultete, to je, eto, slučajnost. Luda vremena, napredna djeca, brzo se ostari.
U Republici Srpskoj nema ni siromašnih ni nezaposlenih, nema problema u školstvu a bome ni u zdravstvu, nema kriminala, a ni sestre mu korupcije. Milina je i u privatnom i u javnom sektoru. Ko god vam je drugačije rekao, znajte da vas je opasno slagao. Još samo da razmrsimo tu prošlost i možemo svi kolektivno u Baške vode na more.
U Banjaluci je prije nešto manje od mjesec dana podignut spomenik ruskom caru Nikolaju II u znak zahvalnosti za sve što je učinio za srpski narod. Uz sve dužno poštovanje ruskom caru, mišljenja sam da mi u Republici Srpskoj imamo ljude koji su puno više zadužili naš narod i našu republiku a o koje se Republika Srpska itekako ogriješila. Govorim o onima koji su izgradili i izborili se za Republiku Srpsku a od te iste Republike Srpske su stavljeni na društvene margine. Doduše, oni nisu „plave“ krvi, nemaju plemenito porijeklo, nemaju uticajne prijatelje po bijelome svijetu, niti su rođeni hiljadama kilometara daleko od naše republike. Oni su samo bili tu kada je bilo najteže i žrtvovali se za sve nas, a od drage nam Republike su dobili….hm….raspravu o uzrocima i posljedicama rata. Žalosno, ništa drugo!
Hajde na trenutak da i to zaboravimo i pravimo se da je ruski car najvažnija ličnost u srpskoj istoriji. Opet, da li je i u tom slučaju, podizanje spomenika njemu u ovom trenutku prioritet? U trenutku kada su poplave odnijele čitav godišnji budžet Republike Srpske, a i bez poplava nismo bili baš sa parama na ti, da li je spomenik ruskom caru prijeko potrebna investicija? Zar nije sada bitnije da pomognemo ljudima koji su pretrpjeli velike štete, izgubili domove, da obnovimo gradove, renoviramo srušene mostove, da obnovimo Republiku Srpsku umjesto što obnavljamo sjećanja na ruske careve???
Mi svoje velikane i ljude koji su nas zadužili nikad ne smijemo zaboraviti ali ima i boljih načina da im se odužimo od skupih spomenika. Stavimo njihova imena u knjige, u čitanke, u udžbenike. Neka svako dijete zna, neka svaki čovjek zna ko su oni bili, šta su činili i kako su nas to zadužili. Neka se njihova imena nikad ne zaborave, zaslužili su to.
Mi se moramo okrenuti sadašnjosti i budućnosti. Moramo se suočiti sa svojim problemima. To je jedini put ka napretku. Prestanimo trošiti novac na prošlost i počnimo investirati u našu budućnost! To je pravac u kojem idemo. Ne živimo u prošlosti, već sami stvarajmo istoriju!
