Nekada davno u danima kada je u Sarajevu sve bilo i srećno i veselo, jedne noći bili smo na večeri u restoranu „Monik“, moj pok. Milan, moj brat, moja snaja, opreska pjevačica iz Novog Sada, moja drugi brat blizanac (oba preminula), uz odličnu muziku smo se opustili i raspjevali, Erži je zadivila pjesmama sa Dunava, a onda su negdje kasno došli pokojni Halid i Nazif Gljiva …Bio je to naš prvi susret uživo. Bilo je nezaboravno… Nazif se penje na sto baca sako u publiku, mladi su i lijepi, počinju da pjevaju nezaboravnu „Zlatne strune“ (moja i Milanova pjesma) „Neću, neću dijamante“.. I mi ostajemo dugo, do zore…Družili smo se….Tiempi passati… Srećno vrijeme mladosti. Nikad zaboravljeno.
Ovih dana tuguje za Halidom cijela naša nekadašnja država i mnogi, mnogi drugi: Mostar, Bihać, Banja Luka, Beograd, Zagreb, Podgorica, Skoplje, zapravo cijeli Blakan i dalje, mnogo dalje – svi kojima je pjevao iz srca i duše a pogotovo, kažem, u onoj Jugoslaviji, u kojoj, da je bilo više takvih ljudi, dobrog srca i djetinje duše, manje zloćudnih i ostrašćenih – ne bismo, možda, razbijeni, osiromašeni duhom i emocijama – krenuli drugim putevima, često tumarali od nemila do nedraga. Ali to je druga tema.
Bio je Halid dobar, skroman i prirodan čovjek, prije svega, voljen u našim novo stvorenim etitetima „regionima“ koji smo, otkinuti od matice u kojoj smo nekada živjeli dobro i sigurno, voljeli i tajno se sjećali mladih dana, igranki u „Slozi“, Vilsonovog šetališta, Skenderije, koncerata, prvih tajnih poljubaca, drugovanja… itd. Bilo je to vrijeme studentskih ljubavi, putovanja – kasnije vjenčanja i rađanja naše djece. Bilo je to vrijeme mira i spokojstva.
Čovjek plemenit i dobrog srca čuvao je svoju porodicu prije svega, a osvojio srca svih naroda, svih nacija, kod njega nije bilo pitanje ko je ko. On je znao ko je i zato je cijenio sve ljude. To je ono kad kažemo da je neko rođeni gospodin! Imao je vremena za svakog ko mu se obratio. Imao je i čarobni glas, koji je bio Božji dar i on je bio Bogu zahvalan -a publici beskrajno odan. Otišao je, a nadali smo se da će još poživjeti … Nije bilo suđeno.
Pomagao je ljudima ne pitajući ko je koje vjere i kojoj naciji pripada – a da nije dao da se njegovo ime negdje upiše. .. A ostalo je ime njegovo ispisano zlatnim slovima. Onaj ko u pjesmi daje daje svima slatko grožđe svoje duše -ko pruža ruke cijelom svijetu, a ne traži ništa- to je bio on. On postaje legenda.
Bezbroj je ljudi koji danas pjevaju i plaču… Kad je to još bilo?! Ja ne znam da je neki pjevač bio ovoliko voljen i poštovan! Utoliko je ovo jeste fenomen, utoliko je ovo veće od velike tuge, od odlaska dragog čovjeka -to je ponos da smo ga imali i čudno je…, ali imali smo ga s v i mi i na Romaniji i na Baš Čaršiji, i oni u Parizu u Cirihu i dalje, još dalje – imali ga, imali ISKRENO, do najdublje naše emocije, do suza, do jecaja – ali i do neke vrste euforije i ponosa naših napaćenih duša – jer ON dokazuje da pobjeđuje baš onaj ko s p a ja mostove ljudskih srca – ma gdje bili …Onaj koji spaja, koji od srca ne odvaja nikoga – taj živi vječno.
Spavaj Halide, dragi prijatelju, u lavandi na nekoj verandi u raju gdje ti je mjesto. Tiho, odmori se plemenita dušo čekaj da se šeher zamagli, pa da se pojaviš negdje iza oblaka kao Sunce, a u ruci ti hladna voda s Romanije…
Nama ostaje da te volimo i da te ne zaboravimo. A ko bi i mogao zaboraviti anđeoski glas, kakav je mogao dati čovjeku samo ONAJ koji daje sve? I koji uzima one koje pozove!
Neka ti je laka zemlja i vječna slava, tvojoj porodici duboko saučešće.
Postojiš, postojao si i postojaćeš u našim srcima.
Prof. Radmila Trbojević

