“Intelektualna elita”. FUJ! Ježim se od ovog termina. “Intelektualna elita u Bosni i Hercegovini” – ima li veće laži od ove sintagme??? Da li ste negdje vidjeli intelektualnu elitu kojoj je ĆUTANJE najbolje od svega što radi? A i budala koja ćuti može se činiti pametna!
Čini nam se da smo dotakli dno, da nama upravljaju nesposobnjakovići i lezilebovići, a jedini koji mogu dati rješenja ne rade apsolutno ništa povodom toga, nego, da stvar bude još gora, većina njih su postale apologete politike ovih grabežljivaca i otimača!
Kako kaže istoričarka Dubravka Stojanović: “Da li se ljudi plaše, da li su se umorili ili izgubili svaku nadu, sve je to moguće, ali je posao intelektualaca da budu kritični. Ne možete biti intelektualac ako niste kritični, čak iako vam je neki put dosadno, ali to je vaša funkcija u društvu, jer imate neka znanja koja drugi nemaju i nije lijepo da ih držite za sebe.” Žena je kulturna i obrazovana, pa ne želi da upotrijebi žustriji rječnik, ali ja želim. Dok bi se ti “intelektualci” trebali najviše čuti, oni se kao eklatantan primjer moralnog gmizavca kriju u svoja četiri zida, ne bi li slučajno morali uputiti neku kritiku režimu koji uništava svaku etičku vrijednost zdravog društva. Davno smo mi odšetali od zdravog, ali zar moramo biti toliko truli??? Pa zar nije posao onih koji najviše znaju, da najviše i daju društvu od koga su to znanje dobili?
Bitno da oni primaju platu npr. univerzitetskog profesora i “intelektualci” su sretni, jer eto, imaju za sebe. Što bi žrtvovali svoja primanja zarad ozdravljenja društva? Očigledno da su na njihovoj aksiološkoj ljestvici primanja na prvom mjestu, a pojam gubljenja obraza za “intelektualnu elitu” više nema pežorativno značenje!
Ja ovu “intelektualnu elitu” nikada neću moći bolje objasniti od Slobodana Jovanovića, koji je takve prozreo do srži još prije više od 70 godina i nazvao ih (po meni) adekvatnim imenom: “poluintelektualci” odnosno “DIPLOMIRANI PRIMITIVCI”! Jovanović ih opisuje na sljedeći način:
“Shvaćen u najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovjek koji je uredno, možda čak i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usljed svoje urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, on nije dobio podstrek za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrijednosti ne razumije i ne cijeni. On sve cijeni prema tome koliko šta doprinosi uspjehu u životu, a uspjeh uzima u ‘čaršijskom’ smislu, dakle, sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrijednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak, i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a s oslabljenom moralnom kočnicom, on ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je pretjerano visoko mišljenje o sebi samom.
U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uvjerenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da nisu živa bića nego materijalne prepone.”
Prepoznajete li neke naše “intelektualce” u ovom opisu? Ja ih, nažalost, prepoznajem isuviše…
