Ova priča je počela 12. februara 2024. godine, iako traje mnogo duže. Tog dana sam poslao mejl Institutu u kojem se tražio odgovore na četiri pitanja koja se tiču stradanja stanovnika Sarajeva tokom opsade grada od strane Vojske Republike Srpske u periodu od 1992. do 1995. godine.
Pozivajući se na Zakon o slobodi pristupa informacijama, tražio sam da mi ova javna ustanova dostavi informacije koje imaju sa datumom 12. februar. Da budem još precizniji, tražio sam da mi Insitutu dostavi 7 brojeva.
Ubrzo je stigo odgovor od Press službe Instituta sljedeće sadržine:
„Poštovani gospodine Puhalo,
Institut planira zvanično objaviti navedene podatke, o čemu ćete biti blagovremeno obaviješteni. Neobjavljene rezultate našeg istraživanja ne praktikujemo slati pojedincima.
S poštovanjem”
Onda sam poslao dopis Univerzitetu Sarajevo, u čijem sastavu se nalazi Institut, s molbom da mi oni dostave tražene informacije, tačnije tih 7 brojeva.
Ovo je odgovor koji sam dobio.

Pošto me drma kriza srednjih godina, a nisu mi interesantni tetovirenje, kurvanje i motori, obratim se Ombudsmanu BiH za pomoć.
Naravno, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu iskulira i instituciju Ombudsmana i ponovo pošalje neki glup odgvor koji ne bi pojeo ni “pas s maslom”.
Ja uložim žalbu i evo stigao mi odgovor od Ombudsmana, a on obećava.

Potom slijedi preporuka.

Sačekaćemo 30 dana da vidimo šta će direktor Instituta da odgovori i ako opet bude muljao idemo sa tužbom, jer nema zajebancije sa ljudima koje drma kriza srednjih godina.
Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (10.07.2024.)

