Jedan moj prijatelj iz Banja Luke mi je stalno govorio da mrzi Sarajevo. Bilo je to ono doba prije ukidanja viznog režima za građane Bosne i Hercegovine. Probisvijet kakav jeste, u Sarajevo je svaki mjesec dolazio po vize. Rekao mi je: „Ja sam čovjek od 110 kg, zar misliš da je jednostavno ići po vize po onim brdima?“ Pamtim da sam u to vrijeme motive njegove mržnje prema Sarajevu doživljavao sa priličnom zbunjenošću; nešto me naučilo da Banjalučani ne vole Sarajevo, a činilo mi se da su motivi nekako drukčiji. Jedan naš zajednički prijatelj se nije žalio. On je rekreativni maratonac pa mu je, valjda, bilo svejedno. Maratonac je danas oženjen, a ovaj prvi više ne putuje svaki mjesec.
S Banja Lukom su me upoznali na jedan način koji bih nazvao zaboravnim. Ako je to antonim za riječ: nezaboravan. Odveli su me u neku kafanu o kojoj su mi prethodne godine neprestano pričali u Beogradu. Rekli su da je to sjajno mjesto sa sjajnim ljudima, pogledom na Vrbas i savršenim mirom. Popili smo po dvanaestak točenih piva; malko se sjećam Vrbasa i zakleo bih se da je ta kafana ustvari splav. Nešto se ljuljalo. Ova priča je neka vrsta moje osvete: oni su učinili da zaboravim upoznavanje sa Banja Lukom, a ja ih prozivam i neću im dozvoliti da zaborave upoznavanje sa mnom.
Interesantno je da su se i neki moji prijatelji Visočani, Sarajlije ili Zeničani u međuvremenu oženili. Ili prestali putovati. Mimo onoga što bi čovjek prateći medije mogao očekivati, Visočani, Sarajlije, Zeničani, Banjalučani i Ljubušaci žive nekako slično. Studiraju, rade, igraju mali nogomet, klade se, žene se i razvode. Kada ljudi žive tako – slično, mora biti da i gradovi imaju nešto zajedničko.
Kada mediji u kraju u kojem živim govore i pišu o Banja Luci, obavezno kažu „šeher Banja Luka“. Ili istaknuti umjetnici pjevaju pjesme „Haj otkako je Banja Luka postala“, ili „Kolika je šeher Banja Luka“. Kao da su Džafer-bega kaduna i lijepa Fata sa tridesetjednim ašikom značajne teme za razumijevanje grada Banja Luke.
Kada mediji iz Banja Luke, čiji glas dopire do Visokog, govore o Sarajevu onda su teme o kojima govore – podjela sredstava sa računa Uprave za indirektno oporezivanje ili rasprave predstavnika političkih partija. Republikosrpski političari često mudro kažu: „U Sarajevo idemo samo kad moramo.“
Banja Luku pamtim i po jednom taksi-iskustvu. Nas trojica smo sjeli u taksi i taksista je strašno gnjavio, pričao o politici i psovao. Bilo je ružno, bio je loš ambasador grada Banja Luke. Ali neugodnije taksi-iskustvo sam doživio u Sarajevu. Pitao sam taksistu za neki lokal koji bi bio jako lijep a istovremeno i pristupačan za prijatelje koji su bili sa mnom. Rekao je naziv nekog restorana pa dodao: „Vozim vas tamo, mjesto je sjajno. Može da dođe i gospodin sa aktn-tašnom, a i klošar poput tebe.“
Ljetos u Sarajevu, u zgradi UNITIC-a, sjedio sam u kafiću i za stolom pored mog sjedila je Dušanka Majkić. Dušanka Majkić je, možda je znate, političarka koja izgleda čeličnije od Margaret Thatcher i Milorada Dodika zajedno. Sto pored njenog sjedila je Aleksandra Pandurević, čelična lady SDS-a; mlada, beskompromisna žena-borac za odbranu Republike Srpske. Smijale su se do ludila, i jedna i druga. Shvatio sam da im nije neugodno usred Sarajeva, ali i da ih godinama gledam na TV-ekranima i da ih nikada nisam vidio kako se smiju.
Ja živim u gradu koji je jako patriotski. Ne znam da li bi na nekom referendumu 10 posto ljudi rekli da nisu patriote. Bratski grad Visokog je Bjelovar. Bratski grad Visokog je i Altindag iz Turske, sa kvačicom na g, za koju ne znam kako se čita. Sarajevo i Banja Luka nisu bliski gradovi, a Banja Luka je istovremeno grad-pobratim Kajzerslauterna ili Kampobasa. Gradovi-pobratimi grada Sarajeva su, naprimjer, Salt Lake City i Konya.
Koja to prijateljstva vežu Visoko i Altindag? Banjalučani, imate li prijatelje u Modin Makabin Reuti i Bitontu. Sarajlije, imate li prijatelje u Kairu i Konyi?
Ja nisam inicijator pravljenja nove Jugoslavije ali, majku mu, ja bih da se malo opustimo. I malo zbližimo.
