Vrlo vjerovatno da će usljed moje potrebe za suštinom rezultat ovog pisanja biti kratak tekst.
Sigurno je da će mnogi pogrešno razumjeti taj tekst usljed njegove oskudnosti.
Neizostavno ću biti zadovoljna kad završim ovaj tekst iako ću ga tako jednim dijelom pobiti i logičiki dovesti u pitanje.
O čemu se radi?
Pa o mnogoprisutnoj potrazi za cjeloživotnom srećom.
Treba da se budimo nasmijani. Treba da budemo nasmijani cijeli dan ili bar većinu dana jer kako bismo drugačije jeli zdrave namirnice i pili 4 litre vode na dan. Treba da liježemo nasmijani.
Može, ako patimo od nekog oblika duševne bolesti ili ako baš uporno i konstantno lažemo sebe (tekst).
Nije normalno a i ne znam zašto bismo trebali biti srećni stalno. Ne znam više ni kako se definiše sreća po ovom opštem medijskom diskursu koji je aktuelan zadnjih godina.
Znam ja da mi živimo u tranziciji. Nikako da se razvijemo i prevalimo preko te tranzicije. I znam koliko je duboko nesretnih ljudi oko nas. Možda nesretnih preko svake mjere i ukusa ako postoji ukus za emocije i stanja uma. Jer sreća je stanje uma, kažu. Perspektiva gledanja, sigurno. Ipak, ono što sreća sigurno nije i ne može biti je konstanta. Ne ide.
A guranjem u sreću se malo šta postiže. Ovi što su nesretni, mogu samo još lošije da se osjećaju, a i mi, prosječno sretni, se slabo usrećujemo forsiranjem.
Umesto insistiranja na sreći, ok je i samo biti. Bez posebnog bojanja dana u roza.
Ok je biti sebi ok prosječno sretan i povremeno sniženog osnovnog raspoloženja.
I psihološki to stanje stalne sreće je regresirajuće a nije ni izvodivo. Djeca su ta koja stalno traže osjećaj ugode izbjegavajući ono neugodno. A kako da im razvijemo radne navike, koliko-toliko stvarnu sliku svijeta ako ne izlaganjem neugodi (ovo je najjednostavnije rečeno)? Neugoda za djecu je svako izvršavanje obaveza. Što se toga tiče, ni sama nisam daleko odmakla od ego-stanja djeteta. I meni nije bog zna kako ugodno kad se bavim nečim pod moranjem. Ali, valjda je to razlika između odraslog i djeteta – krajnji rezlutat i odgovornost.
Da je (sreću) trebamo osjećati stalno, priroda nam ne bi podarila čitav dijapazon emocija da nas vozaju gore-dole. Tako da kad vam život da limun, nije limunada neophodna. Možete ga zagristi, onako, ljudski i da slažete face i škiljite, a limunadu ćete praviti kad bude vrijeme za to ili nikad, zavisno od ličnih afiniteta i konteksta.
Na kraju, kako da stvarno, istinski, jako i duboko osjetim sreću ako ona stalno traje?
