Nedostaje mi Centar za kulturu dijaloga (CKD) i, oprostite mi, često pomislim da ga više i nema. Ne mogu da se sjetim svojih razmišljanja iz 2003. godine o tome u kakvom ćemo društvu živjeti za 10 godina, ali je nekako tadašnja dominantna medijska i politička slika govorila da ne može biti gore od onoga što je bio period od 1996. do 2000.godine. Da li je danas bolje ili gore- prosudite sami.
U Centru za kulturu dijaloga sam učio dvije stvari: argumentacijske okvire i analitičke vještine. Nekada se našalim pa kažem da ništa osim to dvoje i ne znam da radim, a nekada ozbiljno tako mislim. Mnogo toga se izdešavalo u okviru takmičenja koje je organizovao CKD.
Naprimjer, tamo sam „upoznao“ lucidnog i genijalnog književnika Nenada Veličkovića, zbog kojeg sam rekao da dok sam živ neću reći ni jednu jedinu ružnu riječ o Sarajevu. Najružnije što sam rekao i što opet kažem je rečenica da sam u životu posjetio 11 država: Italiju, Njemačku, Francusku, Švicarsku, Latviju, Makedoniju, Crnu Goru, Grčku, Srbiju, Albaniju i Sarajevo.
Evidentno je da u posljednjih nekoliko godina postoji određeni pritisak i otpor prema CKD-u i prema direktorici CKD-a Sanji Vlaisavljević. Meni je taj pritisak jasan. Sanja Vlaisavljević je neprijatelj moderne, dejtonske Bosne i Hercegovine. Sanja Vlaisavljević je zapravo i podijelila Bosnu i Hercegovinu. Na onu Bosnu i Hercegovinu koja živi u udžbenicima u tri verzije i na dnevnicima (dva ili) tri uređivačka svijeta, i jednu CKD Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je najšarmantniji debatni tim uvijek dolazio iz Srpca. Imali su nekog namrgođenog profesora, divnog čovjeka, koji je uvijek na takmičenja dovodio po nekoliko timova. Naravno da pamtim njegovo ime, a još bolje pamtim ozbiljni izraz lica dok je od debatnih sudija tražio pojašnjenje za bodovanje njegovih debatanata.
Ko bi htio Bosnu i Hercegovinu u kojoj glavni grad nije ni Sarajevo, ni Banja Luka, ni Mostar, nego Srbac? Hercegovci su također opasno narušavali suverenitet i etničke balanse, nemilosrdno pobjeđujući na domaćim i međunarodnim takmičenjima.
U tom prostoru koji je pravila profesorica Sanja je bilo i uistinu opasnih stvari. Ništa se nije znalo pa je jedan prijatelj Adnana Bilića mogao biti Ćiro Blažević prije Ćire Blaževića; debatna reprezentacija jedne komšijske zapravo susjedne zemlje ga je zvala da tu reprezentaciju vodi na debatnom turniru u Stuttgartu. Kakav bi to bio skandal; čovjek ima državljanstvo BiH, po nacionalosti je Ostali, a inicijali su mu D.D.Đ.!
Opet, pamtim jedan skandalozni moment u kojem sam baš ja, nećete vjerovati, ispao budala. Na Ohridu sam u jednoj školi govorio o debati. Napripremljen za granice i neupućen u međudržavne sporove, pozdravio sam učesnike izražavajući zadovoljstvo činjenicom da sam u posjeti „Bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji“. Zamislite, nisam znao i nisam ni pomislio da se to u Makedoniji ne smije govoriti. Preživio sam, sa traumama, pa i danas znam napamet bar 30 makedonskih pjesama a redovno naručujem „Laži laži Vere“, „Ne kažuvaj libe dobra nok“ ili „Lihnida kajče veslaše“ . Generalno, Makedonci i njihov debatni centar MOF je bio ponajveći problem mog debatnog angažmana. Nikada nisam znao da li da navijam za Bosnu i Hercegovinu ili za Makedoniju. Spavali smo u njihovim stanovima, sa nestrpljenjem preživljavali onaj put preko Niša i Kumanova do Skopja, a Makedonija je postajala i našom domovinom što je, je li, protivno političkim standardima u kojima nas odgajaju.
Jednom sam se, a to do sad niko nije znao, predstavio kao crnogorski sudija, i sa akreditacijom sa imenom (recimo) Njegoš sudio jednu debatu, zato što je crnogorski kolega spavao do 14:00 sati.
Tako je to bilo sa CKD-om. Mora biti da je tako i sada.
Nikada nije zaživjela ideja o Alumni klubu CKD BiH. Nekako mislim da bi svi ti bivši debatanti simboličnim angažmanom i posvećivanjem vremena projektima CKD mogli praviti priču u pravcu nastavka podjele Bosne i Hercegovine. Na onu koja divlja u torovima i zabludama, i onu u kojoj je glavni grad onaj grad iz kojeg dolazi najbolji debatant. Pozivam na organizaciju jednog Alumni takmičenja. Uvijek sam htio da jedan dan Visoko bude glavni grad BiH.
