KO SU „PREŽIVJELE ŽRTVE GENOCIDA“?

Piše: Dušan Šehovac

Postoje riječi kojima opisujemo ljudsku patnju. Postoje riječi koje pripadaju pravu. Postoje i riječi koje nastaju u političkom, organizacionom i medijskom govoru.

Problem nastaje kada se granica između tih različitih jezika izgubi.

Jedna od takvih sintagmi jeste „preživjele žrtve genocida“.

Godinama pratim javni, politički i medijski prostor Bosne i Hercegovine. Susretao sam se sa izrazima „žrtve genocida“, „preživjeli genocida“, „žrtve rata“, „civilne žrtve rata“, „žrtve ratnih zločina“ i „preživjeli svjedoci genocida“. Međutim, sintagma „preživjele žrtve genocida“ privukla mi je pažnju upravo zato što se u javnosti koristi kao da je riječ o jasno određenoj kategoriji ljudi.

Zato sam postavio jednostavno pitanje:

Ko je utvrdio ko su „preživjele žrtve genocida“?

Ne postavljam ovo pitanje da bih bilo kome osporio pravo na bol, sjećanje ili svjedočenje. Naprotiv. Upravo zbog poštovanja prema stvarnim žrtvama smatram da moramo biti precizni.

Šta kaže sud, a šta javni govor?

Najprije treba razjasniti jednu važnu stvar.

Nije logički nemoguće da osoba koja je preživjela genocidalni akt istovremeno bude žrtva tog akta. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju je u predmetu Vidoje Blagojević i Dragan Jokić utvrdio da su genocidalni akti uključivali ubijanje pripadnika grupe i nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede. U toj presudi razmatrana je i teška trauma muškaraca koji su preživjeli egzekucije.[1]

Dakle, osoba može preživjeti određenu radnju koja predstavlja genocidalni akt i istovremeno biti žrtva tog akta.

Ali to nije isto što i postojanje posebne pravne kategorije pod nazivom „preživjela žrtva genocida“.

Sud utvrđuje konkretne činjenice: ko je bio izložen kojoj radnji, kakve je posljedice pretrpio i kakva je pravna kvalifikacija te radnje.

U sudskoj praksi koju sam pregledao nisam pronašao pravosnažnu presudu kojom je konkretnoj osobi dodijeljen status posebne sudske kategorije pod nazivom „preživjela žrtva genocida“.

To je polazna činjenica ovog istraživanja.

Kako izgleda jedna stvarna pravna kategorija?

Za poređenje nije potrebno ići daleko.

Federacija Bosne i Hercegovine ima Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata iz 2023. godine. Zakon izričito uređuje „pojam i status civilne žrtve rata“, prava, uslove i postupak njihovog ostvarivanja.[2]

Zakon određuje kome se status može priznati i propisuje dokazivanje tog statusa.[3]

Dakle, kada država jednu kategoriju pretvori u pravni status, ona određuje:

ko je obuhvaćen, pod kojim uslovima, kojim dokazima i kroz koji postupak.

Za „preživjelu žrtvu genocida“ takvu normativnu konstrukciju nisam pronašao.

Odakle onda dolazi sintagma?

Ovdje počinje zanimljiviji dio priče.

Sintagma postoji u javnom prostoru i njena se upotreba može dokumentovati.

Jedan od ranih tragova koji sam pronašao nalazi se u Biltenu „Srebrenica“, broj 41, iz marta 2008. godine, koji izdaje Udruženje građana „Žene Srebrenice“. U izvještaju o susretu sa visokim predstavnikom Miroslavom Lajčákom govori se o zahtjevu da se „preživjelim žrtvama genocida“ omogući ostvarivanje biračkog prava u Srebrenici.[4]

Ali upravo ovaj dokument pokazuje zašto moramo biti oprezni.

U pismu Udruženja „Žene Srebrenice“ od 6. marta 2008. godine, koje potpisuje Hajra Ćatić, koristi se izraz „preživjeli stanovnici Srebrenice“, a ne „preživjele žrtve genocida“.[4]

Drugim riječima, moramo razlikovati originalni dokument udruženja od načina na koji je njegov sadržaj kasnije prepričan ili predstavljen u javnosti.

To je jedna od osnovnih metodoloških lekcija ovog istraživanja.

April 2008. – sintagma postaje politička oznaka

Dana 3. aprila 2008. godine FENA je objavila informaciju o otvorenom pismu Koordinacionog odbora udruženja koja okupljaju žrtve genocida u Srebrenici upućenom visokom predstavniku Miroslavu Lajčáku.

U tekstu se pojavljuje formulacija:

„majke i žene poginulih žrtava te preživjele žrtve genocida“

i govori se o „trenutnom statusu preživjelih žrtava genocida u Srebrenici“.[5]

Ovdje sintagma više nije samo opis pojedinca. Ona postaje kolektivna politička oznaka povezana sa ostvarivanjem političkih i izbornih prava.

Politički govor

Dana 11. jula 2008. godine, u obraćanju povodom godišnjice genocida u Srebrenici, tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić govori o mogućnosti glasanja u Srebrenici za „sve preživjele žrtve genocida, bez obzira gdje se one sada nalaze“.[6]

Opet se pojavljuje isto pitanje:

Ko je tačno obuhvaćen tom kategorijom?

Gdje je kriterij?

Gdje je pojedinačna evidencija?

Gdje je sudska odluka kojom je takav status ustanovljen?

U političkom govoru dobijamo kategoriju, ali ne i pravni kriterij njenog individualnog utvrđivanja.

2012. – širenje kategorije

U protestnom pismu od 1. maja 2012. godine, koje su potpisali predstavnici više bošnjačkih organizacija i institucija, navodi se:

„U ime preživjelih žrtava genocida koji se dogodio u Bosni i Hercegovini…“[7]

Ovdje se kategorija dodatno proširuje.

Više se ne govori samo o ženama iz Srebrenice. Sintagma se koristi za širu grupu ljudi povezanih sa ratnim stradanjem u Bosni i Hercegovini.

To je važna tačka u razvoju javnog diskursa.

Četiri srebrenička udruženja

Posebnu pažnju zaslužuju četiri udruženja koja se u javnosti najčešće pojavljuju u vezi sa ovom sintagmom:

• Pokret „Majke enklava Srebrenica i Žepa“;
• „Žene Srebrenice“;
• „Majke Srebrenice“;
• „Žene Podrinja“.

Na zvaničnoj stranici Pokreta „Majke enklava Srebrenica i Žepa“ u tekstu objavljenom 13. jula 2019. godine navodi se da su prisustvovale članice udruženja koja okupljaju „preživjele žrtve genocida“, a neposredno zatim govori se o „majkama, sestrama, suprugama i djeci naših šehida“.[8]

Ovaj dokument ne dokazuje da je svaka od navedenih osoba sudski utvrđena kao žrtva genocida.

On dokazuje nešto drugo, a za ovu kolumnu veoma važno:

u organizacionom i javnom diskursu koristi se jedna široka kolektivna oznaka za članice udruženja, dok se potom članstvo opisuje i kroz različite porodične odnose prema ubijenima.

To otvara ozbiljno pitanje o granicama te kategorije.

Žrtva genocida nije isto što i član porodice žrtve genocida

Ako je neka žena izgubila sina, muža, brata ili oca koji je bio žrtva genocida, njena tragedija je stvarna i nesporna.

Ali moramo razlikovati:

žrtvu genocida,

člana porodice žrtve genocida,

osobu koja je preživjela konkretan genocidalni akt,

žrtvu drugog ratnog zločina

i

člana udruženja koje zastupa žrtve.

To nisu nužno iste kategorije.

Činjenica da je neko član porodice osobe ubijene u genocidu ne znači sama po sebi da je i taj član porodice lično bio žrtva genocidalnog akta.

Isto tako, činjenica da je neko preživio rat, progon, zatočenje, mučenje ili drugi ratni zločin ne znači automatski da je bio žrtva genocida.

A šta rade mediji?

Tu problem postaje još složeniji.

Mediji pojedine osobe nazivaju „preživjelim žrtvama genocida“.

Ali novinarska kvalifikacija nije sudska kvalifikacija.

Ako novinar napiše:

„X je preživjela žrtva genocida“,

onda je legitimno pitati:

Na osnovu kojeg dokumenta?

Ako se poziva na sud, treba provjeriti šta tačno piše u presudi.

Ako presuda govori da je osoba preživjela strijeljanje, bila teško povrijeđena ili pretrpjela tešku duševnu traumu, to jeste važna sudski utvrđena činjenica.

Ali ako presuda ne kaže da je osoba „preživjela žrtva genocida“, onda tu formulaciju ne možemo pripisati sudu.

To je razlika između:

sudske činjenice

i

medijske interpretacije sudske činjenice.

„Preživjela žrtva rata“

Postoji i izraz „preživjela žrtva rata“, koji se takođe pojavljuje u javnom govoru.

U jednom javno objavljenom pozivu iz 2019. godine govori se o „preživjelim žrtvama rata“ u vezi sa civilnim žrtvama stradanja u Srebrenici 1993. godine.[9]

Ali ni taj izraz ne treba automatski pretvarati u pravni status.

Pravo koristi precizniju kategoriju „civilna žrtva rata“, koja je zakonom definisana i za koju postoji postupak dokazivanja.[2][3]

Dakle, ovdje imamo zanimljivu razliku:

„civilna žrtva rata“ – zakonski definisan status;

„preživjela žrtva rata“ – javni opis;

„preživjela žrtva genocida“ – javna, politička, organizaciona i medijska sintagma, a ne posebna sudska kategorija koju sam pronašao u provjerenoj praksi.

Ne osporavam žrtvu – tražim kriterij

Ovdje želim biti potpuno jasan.

Ne tvrdim da članovi ova četiri udruženja nisu stradali.

Ne tvrdim da među njima ne može biti osoba koje su lično preživjele genocidalne radnje.

Ne tvrdim da ljudi koji su izgubili najbliže nisu žrtve teških ratnih zločina i drugih oblika nasilja.

Ne tvrdim da njihova patnja nije stvarna.

Tvrdim nešto mnogo uže:

Članstvo u udruženju nije dokaz da je neko „preživjela žrtva genocida“.

I još važnije:

Medijska ili politička upotreba te sintagme nije isto što i sudsko utvrđivanje takvog statusa.

Ako se određena osoba naziva „preživjelom žrtvom genocida“, legitimno je pitati:

Koji je genocidalni akt ta osoba lično preživjela?

Koji dokument to potvrđuje?

Koja je presuda to utvrdila?

Ili je riječ o naknadnoj javnoj kvalifikaciji?

To nisu pitanja protiv žrtava.

To su pitanja o činjenicama.

Kada javna oznaka postane politička kategorija

Kategorija „žrtva genocida“ ima ogromnu moralnu, istorijsku i međunarodnopravnu težinu.

Zbog toga nije svejedno kada se ona proširuje sa konkretno utvrđenog genocidalnog akta na širu društvenu grupu.

Ako se u javnom govoru jedna oznaka počne odnositi na sve članove određene organizacije, onda više ne govorimo samo o opisu pojedinačnog stradanja.

Govorimo o kolektivnom identitetu.

A kolektivni identitet može imati i političku funkciju.

Udruženje tako ne predstavlja samo ljude koji imaju različita lična iskustva nego nastupa kao predstavnik jedinstvene kategorije – „preživjelih žrtava genocida“.

Tu se otvara pitanje koje zaslužuje mnogo ozbiljnije istraživanje:

Da li je riječ samo o jeziku sjećanja ili o procesu proizvodnje posebnog moralnog i političkog statusa bez argumenata?

Pitanje koje ostaje

Ako „preživjela žrtva genocida“ nije zakonska kategorija i ako je nismo pronašli kao posebnu sudsku kvalifikaciju, ko onda određuje ko pripada toj kategoriji?

Udruženje?

Novinar?

Političar?

Sama osoba?

Ili sud?

Ako je odgovor da to određuje javni govor, onda moramo biti svjesni da javni govor nije isto što i sudska činjenica.

Jedno je reći:

„Ova žena je izgubila sina u genocidu.“

Drugo je:

„Ova žena je preživjela genocidalni akt.“

A treće:

„Ova žena je preživjela žrtva genocida.“

Te tri rečenice ne moraju imati isto značenje.

Zato ovo pitanje ne bi trebalo zatvarati političkim etiketama.

Naprotiv.

Treba ga otvoriti.

Jer ako želimo društvo u kojem se istorija zasniva na dokumentima, moramo biti spremni razlikovati:

ličnu tragediju od pravne kvalifikacije,

žrtvu ratnog zločina od žrtve genocida,

člana porodice žrtve od same žrtve,

preživjelog od žrtve,

sudsku činjenicu od medijske interpretacije,

i dokument od političkog narativa.

Ne želim ovim tekstom utvrđivati „jedinu istinu“.

Želim postaviti pitanje.

Ako je određena osoba zaista preživjela genocidalni akt – pokažimo činjenicu, dokument i sudsku odluku.

Ako je neko žrtva ratnog zločina – nazovimo ga žrtvom ratnog zločina.

Ako je neko član porodice ubijenog – nazovimo ga članom porodice žrtve.

Ako je neko preživio rat – možemo govoriti o preživjelom.

Ali ako nekoga nazivamo „preživjelom žrtvom genocida“, onda moramo biti spremni odgovoriti na jednostavno pitanje:

Ko je to utvrdio?

Jer poštovanje prema žrtvama ne podrazumijeva da moramo prihvatiti svaku javnu kvalifikaciju.

Naprotiv – upravo poštovanje prema žrtvama zahtijeva da razlikujemo ono što znamo, ono što dokazujemo i ono što samo tvrdimo.

Ovaj moj tekst je poruka da trebamo razlikovati žrtvu od političke kategorije žrtve, lično iskustvo od kolektivne oznake, dokumentovanu činjenicu od medijske interpretacije i sudsku odluku od političkog govora.

Izvori i fusnote

[1] International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY), Prosecutor v. Vidoje Blagojević and Dragan Jokić, Judgment, 17 January 2005; ICTY, „Judgement in Case Prosecutor v. Vidoje Blagojević and Dragan Jokić“, 17 January 2005. Presuda razmatra ubijanje i nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede kao genocidalne akte, uključujući posljedice po muškarce koji su preživjeli egzekucije. urlICTY – Judgment in Blagojević and Jokićhttps://ww41,.w.icty.org/en/press/judgement-case-prosecutor-v-vidoje-blagojevic-and-dragan-jokic

[2] Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji Bosne i Hercegovine, 2023. Zakon uređuje „pojam i status civilne žrtve rata“, prava, uslove i postupak njihovog ostvarivanja. urlVlada FBiH – Zakon o zaštiti civilnih žrtava ratahttps://fbihvlada.gov.ba/bs/9-zakon-o-zastiti-civilnih-zrtava-rata-u-federaciji-bosne-i-hercegovine

[3] Ibid. Posebno odredbe o uslovima za priznanje statusa i dokazivanju statusa civilne žrtve rata. urlVlada FBiH – tekst zakonahttps://fbihvlada.gov.ba/bs/9-zakon-o-zastiti-civilnih-zrtava-rata-u-federaciji-bosne-i-hercegovine

[4] Udruženje građana „Žene Srebrenice“, Bilten „Srebrenica“, br. 41, mart 2008. Bilten izvještava o susretu sa visokim predstavnikom Miroslavom Lajčákom i koristi formulaciju „preživjelim žrtvama genocida“; u dokumentu je istovremeno objavljeno pismo od 6. marta 2008. koje koristi izraz „preživjeli stanovnici Srebrenice“. urlBilten „Srebrenica“, broj 41https://instituteforgenocide.org/en/wp-content/uploads/2020/08/Srebrenica.bilten.41.pdf

[5] FENA, 3. april 2008, „Udruženja žrtava genocida traže od Lajčaka izmjenu Izbornog zakona za Srebrenicu“. U tekstu se pojavljuju formulacije „preživjele žrtve genocida“ i „trenutni status preživjelih žrtava genocida“. urlFENA/Klix – 3. april 2008.https://www.klix.ba/vijesti/bih/udruzenja-zrtava-genocida-traze-od-lajcaka-izmjenu-izbornog-zakona-za-srebrenicu/80403047

[6] Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, obraćanje Harisa Silajdžića povodom 13. godišnjice genocida u Srebrenici, 11. juli 2008. U obraćanju se koristi formulacija o „svim preživjelim žrtvama genocida“.

[7] Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i druge organizacije, „Protestno pismo o negatoru genocida Michaelu Parentiju“, 1. maj 2012. U dokumentu se navodi: „U ime preživjelih žrtava genocida koji se dogodio u Bosni i Hercegovini…“ urlDokument protestnog pisma, 1. maj 2012.https://instituteforgenocide.org/en/wp-content/uploads/2012/05/Protestno-pismo-SJPJC-o-negatoru-genocida-Michael-Parenti.pdf

[8] Pokret „Majke enklava Srebrenica i Žepa“, tekst objavljen 13. juli 2019. Na zvaničnoj stranici Pokreta koristi se formulacija „preživjele žrtve genocida“, nakon čega se članice opisuju kao „majke, sestre, supruge i djeca naših šehida“. urlZvanična stranica Pokreta „Majke enklava Srebrenica i Žepa“https://www.enklave-srebrenica-zepa.org/aktuelnosti.php

[9] „Poziv za preživjele žrtve rata“, objavljen 2019. godine povodom obilježavanja stradanja civila u Srebrenici 1993. godine. urlIzvor – Avazhttps://avaz.ba/vijesti/bih/474923/poziv-za-prezivjele-zrtve-rata-odavanje-pocasti-ubijenim-zrtvama-12-aprila-1993-godine