Ko može biti žrtva genocida, a ko samo svjedok.
Da li država može počiniti genocid: slučaj Republike Srbije.
Republika Srpska između prava i političke kvalifikacije.
Može li narod biti genocidan ili je krivica uvijek individualna.
Genocid u Srebrenici je pravno utvrđena činjenica. To za mene više nije predmet debate, nego dio međunarodnog pravnog poretka. Znam da se mnogi koji ovo čitaju ne slažu s ovim mojim stavom. Neslaganje ili reagovanje na ovaj stav, bez obzira na to šta bude sadržavalo, neće oboriti moj stav da je genocid u Srebrenici pravno utvrđena činjenica.
Međutim, ono što i danas ostaje otvoreno pitanje jeste: šta ta činjenica znači u pravnom smislu, a šta u javnom govoru. Upravo na tom raskršću nastaju konfuzne izjave bošnjačke intelektualne i političke elite, koje, umjesto da ojačaju pravnu istinu o genocidu, često je razvodnjavaju jer je više tretiraju kao politički narativ, propagandni narativ sa ciljem demonizacije i satanizacije srpskog naroda i tako svojim ponašanjem onemogućavaju društveni proces u kojem bi Srbi i Bošnjaci prihvatali sudske i istorijske istine o genocidu u Srebrenici kroz odgovoran dijalog, a istine bi bile temelj za mir i pomirenje naroda u Bosni i Hercegovini, danas nemogućoj državi, a jedan od razloga što Bosna i Hercegovina to jeste su i ove kontroverze oko Srebrenice.
Ovaj blog ne postavlja pitanje da li je genocid počinjen. On postavlja pitanje ko može biti – ko može biti žrtva, ko počinilac, ko svjedok, a ko ne može biti ništa od toga u pravnom smislu, ma koliko patnje nosio i emocija izazivao. On postavlja pitanje koliko bošnjačke, ali i svjetske političke i propagandne izjave doprinose rasvjetljavanju kontroverzi oko genocida u Srebrenici.
Ko može biti žrtva genocida
Žrtva genocida ili svjedok genocida – zašto pravo pravi razliku.
Individualni status žrtve u međunarodnom krivičnom pravu
U javnom prostoru često se podrazumijeva da su svi koji su bili u Srebrenici u julu 1995. „žrtve genocida“. Pravo, međutim, ne funkcioniše na taj način. Ne zato što ne priznaje patnju, nego zato što mora razlikovati pojmove ako želi ostati pravo.
U međunarodnom krivičnom pravu, žrtva genocida nije svako ko pripada narodu nad kojim je izvršen genocid. Pripadnost bošnjačkom narodu u Srebrenici bila je nužan uslov genocidne namjere, ali nije dovoljan uslov za individualni pravni status žrtve. Status žrtve genocida proizlazi iz konkretne genocidne radnje izvršene nad konkretnom osobom.
Zato su ubijeni muškarci i dječaci žrtve genocida. Zato su oni koji su preživjeli pokušaj egzekucije preživjele žrtve genocida. Zato su majke kojima su ubijena djeca preživjele žrtve genocida, jer je nad njima izvršena genocidna radnja nanošenja teških duševnih povreda. Ali zato osobe koje su deportovane ili koje su prošle kolonu proboja bez zarobljavanja, selekcije ili pokušaja ubistva, u pravnom smislu nisu žrtve genocida, nego svjedoci genocidnih radnji – i često žrtve drugih teških zločina.
Ova razlika nije hijerarhija patnje. Ona je pravna nužnost.
O tvrdnji da je Republika Srbija počinila genocid
Republika Srbija: odgovornost bez krivične osude.
Krivična i međunarodnopravna odgovornost: granice države.
Iz ove konfuzije o statusu žrtve proizlazi i druga, jednako raširena: tvrdnja da je „Republika Srbija počinila genocid“. Ta tvrdnja ima snažnu političku i moralnu poruku, ali u pravnom smislu nije tačna.
Međunarodno krivično pravo ne poznaje krivičnu odgovornost država za genocid. Genocid je krivično djelo za koje mogu odgovarati isključivo fizička lica. Države mogu snositi međunarodnopravnu odgovornost, ali to nije isto što i krivična krivica.
Međunarodni sud pravde je 2007. godine utvrdio tri ključne stvari: da je genocid u Srebrenici počinjen; da Republika Srbija nije proglašena njegovim izvršiocem; i da je Srbija odgovorna jer genocid nije spriječila i jer nije kaznila odgovorne. To su tri različite pravne kvalifikacije koje se u javnom govoru često stapaju u jednu.
Reći da je Srbija „počinitelj genocida“ znači zamijeniti pravo političkom kvalifikacijom. To može biti legitimno u političkom govoru, iako nije pravno i istorijski tačno, i tu kvalifikaciju osuđujem, kao i takve izjave i aktere koji ih iznose.
U pravnom i naučnom prostoru, u tekstu mora biti precizirano da Republika Srbija nije počinitelj genocida – jer u suprotnom Bošnjaci iznošenjem narativa da je Republika Srbija izvršila genocid ne jačaju presude, nego ih pogrešno tumače.
Republika Srpska kao „genocidna tvorevina“
„Genocidna tvorevina“ – pravni pojam ili politička etiketa
Entiteti i kolektivne kvalifikacije u postkonfliktnom govoru
Sličan problem postoji i s narativom da je Republika Srpska „genocidna tvorevina“. Ova formulacija nije pravna kategorija i ne postoji ni u jednoj presudi međunarodnih sudova. Ona ne proizlazi iz prava, nego iz bošnjačke političke i simboličke interpretacije rata.
Međunarodno krivično pravo ne poznaje „genocidne entitete“. Ono poznaje pojedince koji su činili genocid i strukture u kojima su djelovali, ali ne kvalifikuje političko-teritorijalne tvorevine kao krivične subjekte. Republika Srpska može biti predmet istorijske, političke ili moralne kritike, ali ne može biti „osuđena“ za genocid, jer pravo ne sudi entitetima.
Opasnost ove formulacije nije samo pravna, nego i društvena: ona zamagljuje individualnu odgovornost i pretvara zločin u trajnu etiketu prostora, umjesto da ga veže za konkretne ljude i konkretne odluke.
Može li narod biti genocidan
Zašto nijedan narod ne može biti genocidan.
Kolektivna krivica kao negacija pravnog poretka.
Najdalje u ovom lancu ide tvrdnja da su „Srbi genocidan narod“. To više nije ni pravna ni politička kvalifikacija, nego čista kolektivna stigmatizacija. Nijedan narod ne može biti genocidan, jer genocid nije osobina identiteta, nego krivično djelo.
Međunarodno pravo je nastalo upravo na ruševinama ideje kolektivne krivice. Ono insistira na individualnoj odgovornosti zato da se zločin imenuje bez toga da se identitet pretvori u presudu. Kada bismo prihvatili da je narod genocidan, prihvatili bismo logiku po kojoj se krivica prenosi rođenjem – a to je logika protiv koje je krivično pravo i nastalo.
Reći da su Srbi genocidan narod ne jača istinu o Srebrenici. Naprotiv, to je udaljava od prava i pretvara je u oružje identitetskog sukoba. Genocid u Srebrenici je najteži zločin upravo zato što ga je moguće precizno imenovati, dokazati i kazniti – bez kolektivnog etiketiranja.
Zašto je pravna preciznost važna
Sve ove razlike – između žrtve i svjedoka, između države i pojedinca, između entiteta i zločina, između naroda i krivice – nisu akademske igre. One su linija odbrane sudske i istorijske istine. Kada se te linije izbrišu, genocid ne postaje veći, nego mutniji. A mutan genocid je lakše relativizirati nego jasno definisan.
Pravo ne postoji da bi umanjilo patnju. Ono postoji da bi patnju pretvorilo u odgovornost. Zato insistiranje na preciznom jeziku nije hladno, nego odgovorno. Ne oslobađa nikoga, ali ne osuđuje kolektivno. I upravo zato čuva težinu riječi genocid – riječi koja ne smije postati metafora, etiketa ili politička krilatica.
