U normalnim društvima, intelektualci su smatrani za pobornike kritičkog mišljenja i oni rade uzbunjivački posao, svojim medijskim istupima skreću pažnju javnosti na pozitivne i negativne stvari određenih pojava. To naravno, ne važi kod nas, pa je svako licemjerje dozvoljeno.
Ovih dana na Filozofskom fakultetu u Banjaluci traje naučni skup “Banjalučki novembarski susreti” koji je ove godine, specijalno radi dvadesete godišnjice postojanja filozofskog fakulteta posvećen, pazi sad – kritičkom mišljenju.
Naučni skupovi sličnog karaktera koji za cilj imaju presipanje materije iz šupljeg u prazno, te međusobno podražavanje ega prisutnih naučnika, u najmanju ruku su smiješni. Međutim, ovaj skup je smješniji od ostalih jer je posvećen kritičkom mišljenju. Naime, organizatori kritičko mišljenje ne vide isto kao mi, već kao neophodnu demagogiju, te iznošenje isključivo visokog mišljenja o prisutnim naučnicima, zvaničnicima, i sličnim tipovima zbog čijeg kritičkog mišljenja se nalazimo u kritičnoj situaciji.
Pored toga što je komičan, ovaj naučni skup je i licemjeran. Prvenstveno zbog toga što demagozi i poslušnici (čiji god) sebi daju pravo i autoritet da raspravljaju o ovoj temi. Naravno, rezultat ovog skupa neće biti neki skandal proizveden kritičkim mišljenjem nekog od prisutnih naučnika. Čak je žalosno što rezultata uopšte neće biti, a organizatori će skup proglasiti uspješnim. Oni će shvatiti da je kritičko mišljenje “neophodno”, te da je ono “razvojni stub svakog društva”, onda će to reći pred kamerama. Nakon toga će jedni drugima nježno milovati ruke rukujući se, a susreti će završiti obilnom trpezom na koju čak ni oni, kritički mislioci, neće imati šta da prigovore.
Najblaže rečeno, ovi naši kritički mislioci su intelektualni klovnovi i zbog toga što niko od njih ama baš nikada ne reaguje na dešavanja u društvu u kome živimo. Podsjetite me ako griješim, ali ne sjećam se da je bilo ko od intelektualaca reagovao na ispad nekog našeg ministra (igrom slučaja i on je učesnik ovog skupa) kada je ovaj na Šantićevim večerima u Mostaru zamijenio Šantića za Andrića. Narod se smijao, i onaj u regionu, ali narod nije intelektualac. To možda i ne bi boljelo da dotični nije ministar prosvjete i kulture. Šteta, pa mu ne znam ime.
Ako neko smatra da taj primjer nije relevantan, da li je relevantan primjer šutnje kritičkih mislilaca kada je funkcioner neke tamo stranke studente nazvao kopiladima? Čak ne znam ni da li je relevantno skretati pažnju na to da, u javnosti, niko od kritičkih mislilaca tad nije stao iza studenata. Možda se tajna takve njihove, demagoške i učaurene (ne)reakcije krije u njihovom strahu. Zaista ne znam zašto se neko nekoga boji kad su, bar na ovoj planeti, kritički mislioci držani za neustrašive ljude. Međutim, naši kritički mislioci nastoje da svojim kritičkim konstatacijama sebi obezbijede što udobniju fotelju.
Malo šta me može uvjeriti u to da je ovaj naučni skup i u jednom trenutku skrenuo pažnju na to kako je Ministarstvo prosvjete i kulture nemoralno i populistički zaposlilo desetine asistenata koji pomažu djeci sa posebnim potrebama tokom nastave, a da ovi već mjesecima nisu dobili platu. Takođe, nijedan kritički mislilac nije osudio ili podržao javno istupanje nekoga ko dokazuje da konkursi za zaposlenje sve više liče na potjernice i da im samo nedostaje fotografija traženog. Medijski istupi tih ljudi su svakodnevni, što ovoj situaciji daje još tragičniju notu.
Tragična je stvar i to što su đaci u prošloj godini pobjegli sa šest miliona časova (u to se broje i moja bježanja) a da niko od kritičkih mislilaca nije skrenuo pažnju na to i pokrenuo inicijativu da se ove porazne stvari promijene. Kad već rekoh da sam bježao, ne mislim da je to ispravno, ali mi zaista nije prijala represivna atmosfera u kojoj kritičko mišljenje nije preporučljivo.
Primjera za njihovu šutnju ima beskonačno mnogo, a ja nemam namjeru da ih nabrajam. Nakon svega, u prilog ovome ide i činjenica da niko od lokalnih kolumnista i blogera (a za koje se može reći da su intelektualci u pravom smislu te riječi) ne učestvuje na ovom naučnom skupu. Jer, čini mi se, glavni uslov da se postane “kritički mislilac” jeste neoglašavanje povodom važnih pitanja.
Pa, kritička gospodo, od svih stvari koje nam trebaju, vaša izlizana “kritička mišljenja” su nam najmanje potrebna. A ni vi niste potrebniji.
