Na petoj sjednici Skupštine srpskog naroda u BiH, održanoj 9. januara 1992. godine, jedina tačka dnevnog reda bila je realizacija odluke Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini o proglašenju „Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“.
U prvoj tački Deklaracije koju je Skupština usvojila navodilo se:
„Na područjima srpskih autonomnih regija i oblasti i drugih srpskih etničkih cjelina u Bosni i Hercegovini, uključujući i područja u kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njim izvršen u Drugom svjetskom ratu, a na osnovu plebiscita održanog 9. i 10. novembra 1991. godine na kome se srpski narod izjasnio za ostanak u zajedničkoj državi Jugoslaviji, osniva se i proglašava Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine“.
Ovim dokumentom oformljen je novi institucionalni i državni okvir za zaštitu položaja srpskog naroda – Republika Srpska.
Ovaj tekst je preuzet sa internet stranice Memorijalnog centra Republike Srpske koji je juče na “svečanoj akademiji” u Banjaluci predstavio dosadašnji rad Centra i otvorio najveću bazu snimljenih svjedočanstava o stradanju srpskog naroda na prostoru bivše Jugoslavije.
Pošto mi u Republici Srpskoj insistiramo da je Republika Srpska nastala prije rata u Bosni i Hercegovini, postavlja se jedno sasvim logično pitanje.
Zašto se Memorijalni centar bavi isključivo srpskim žrtvama, od Krajine do Kosova, a ne svim žrtvama Republike Srpske?
Evo zašto to pitam.
Prema Ustavu Srpske Republike u Bosni i Hercegovini donesenog 28. februara 1992. godine fino piše “Srpska Republika Bosne i Hercegovine je država srpskog naroda i građana koji u njoj žive, a u tom trenutku je na teritoriji Srpske Republike živjelo oko 440 000 Muslimana/Bošnjaka i 144 000 Hrvata.
U tom ustavu takođe je pisalo…
Da rezimiramo u trenutku proglašenja Srpske Republike Bosne i Hercegovine živjelo je oko 55% Srba, 28% Muslimana/Bošnjaka, 9% Hrvata i 7% Ostalih, kojima su garantovana sva prava i slobode.
Zašto nas onda Republiko Srpska ne interesuju sudbine svih naših građana, njih skoro 40%, a ne samo Srba?
Nemam nikakav problem da se snime izjave Srba i Srpskinja, naprotiv, ali ne samo njih.
Zašto mislite da nije u redu da se snime svjedočanstva Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora, Banjaluke, Teslića, Doboja, Bijeljine, Zvornika, Srebrenice, Višegrada, Foče, Gacka ili Trebinja?
Bilo bi zanimljivo da saznamo njihova iskustva i osjetimo emocije, jer to je naša obaveza i po Ustavu, koji smo sami donijeli, a i moralna.
Ako već insistiramo da je Republika Srpska ili Srpska Republika stvorena januara 1992. godine onda bi jednak tretman trebali da imaju svi njeni stanovnici, bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovinsko stanje, političko i drugo uvjerenje, imovno stanje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo.
Jebiga, Ustav je Ustav, samo ga treba pročitati i poštovati.
Znam, da bi to bilo bolno, ali vjerujem da bi bilo veoma korisno, kada bi saznali,iskustva ovih drugih.
Vjerujem da su jednako bolna kao i naša.
Posebno bi bilo korisno za našu djecu, koja sada odrastaju u etnički čistoj Republici Srpskoj.
Mogu pomisliti da je to oduvijek bilo tako, a znamo da nije.
Nisu Bošnjaci i Hrvati sami se ubijali, sami sebe zatvarali, prebijali, protjerivali, silovali i pljačkali, to smo uradili mi, vojnici Vojske Republike Srpske i policije, a nije manjkalo ni samostalnih psihopata i paravojski.
Ne smijemo to zaboraviti.
Kultura sjećanja je veoma važna za svaki narod, ali suočavanje s prošlošću je mnogo važnije, jer kultura sjećanja od budućih generacija veoma često zna da stvara žrtve i osvetnike, a suočavanje s prošlošću stvara odgovorne pojedince koji ne žive u laži i mitovima.
Zato kamere u ruke i krenite da snimate, svašta ćete čuti i vidjeti.
Preuzeto sa: blogger.ba
