Na dno lonca staviti što masniju kokošku, ako ima i dvije, a najbolje je domaćeg pijevca i koku. Mišljenja su, kao i oko svega kod nas, podijeljena. Jedni misle da pijevca ili koku treba prepoloviti, drugi da ih treba ubaciti čitave. Saglasni su jedino da se mora staviti na dno. Međutim lome se koplja i oko toga kako to treba uraditi, neki kažu da prije mesa treba na dnu lonca ukrstiti pruće da se meso odvoji, da ne zagori i da se ne lijepi. Opet oni koji su za to da se pijevac prepolovi tvrde da polovine treba okrenuti tako da su kosti okrenute ka dnu, i da tako nema šanse da zagori. Čuo sam da ima i onih koji lonac prvo potpode slaninom i tako isključe bilo kakvu mogućnost prigorijevanja.
Preko mesa se dodaje geršlo, što je naziv za ječam, a potom se sve prelije vodom tri – četiri prsta iznad geršla. Opšta je saglasnst da je potrebno da se nakon što provri krčka čitav dan. Tako da lonac od jutra do večeri kuva na šporetu, dok se sprema ostala hrana za kakvo slavlje ili svečanost.
Ima nešto specifično u tom jelu. Ne, nije to ni u začinu, ni u ukusu. Tajni sastojak je u kuvanju. Kuvnje tog jela po mnogima karakterističnog samo za romanijski kraj, prati poseban ritual.
Riječ je o jelu neobičnog imena “Keške”, a pravi se za skoro sve svečane prilike i smatra se naročitom čašću. Slavske i božićne trpeze nepotpune su bez njega. Čak i oni koji ga ne vole primjete kada ga nema, a naročito domaćice, koje će izostanak sigurno komentarisati na narednoj kafi sa komšinicama. Ne odvaja se od sarme, a za razliku od sarme, keške je i dalje lokano jelo i jedna od onih stvari kojima se neki kraj opravdano ponosi. Tajni sajstojak i posebnost tog jela leži u socijalnom aspektu koji prati samu pripremu. Ta priprema skoro pa spada u vrstu običaja koji se razlikuje ne od sela do sela, već od kuće do kuće. Poput nekog rituala u koji su uključeni svi članovi porodice, a u patrijarhalnoj sredini kao što je romanijska to je bio jedini, a sada možda prvi čin učestvovanja muškaraca u kuvanju. Učešće je zapravo miješanje raskuvanog mesa i ječma u jedinstvenu kašu. Kada se spusti sa šporeta na neke krpe, i dok je onako vrelo, a para se diže, potrebno je što prije izmješati da se sjedini i da se rasteže kada se izvlači drvena mješaja.
Od kako znam za sebe i za to jelo, baba je ta koja komanduje kada, kako i koliko se miješa. Pravo na komandovanje dobijeno po stažu, babe pretvaraju u istinski ceremonijal, od pripreme geršla uveče, do loženja vatre ujutru i pristavljanja, sve je procedura od koje po mišljenju baba zavisi ukus, boja i hoće li se moći izmješati. Tamo gdje nema dovoljno muškaraca sakupe se komšije, rođaci, i između kave i rakije, povinuju se komandama žena. Ulogu nadzornog organa nad mješačima dok se para diže od lonca, a mješači oznojeni vrte smjesu u krug, babe vješto koriste. Povremeno se nadviju iznad lonca i kratko, onako stručno i znalački kažu “treba još”.
Brojne su anegdote koje mješači dok hvataju dah ili kad završe ispijajući još po jednu, pričaju o nekom ko je mješao ili su čuli da je mješao. Zanimljiva je ona kada su neki tako okupljeni i pozvani da mješaju keške, dočekali da bude gotovo i pred veče iznijeli lonac u hodnik. Bacivši neke krpe na pod, sjeli na tronošce oko lonca i taman da počnu, a domaćin kaže “ne ostavite to”. Pričeka neko vrjeme pa zovne majku, ženu u godinama, ona se nadvije, protrese glavnom i kaže “još malo”, tako par puta, bez miješanja, dok baba ne kaže, “e dobro je svaka vam čast.” Drugovima neprijatno, neki se smiju, ali sin dokazuje da i ne treba mješati, da se ne zna razlika. Žene na ove priče gunđaju da nije ni valjalo, da je bilo nikakvo kad se ohladilo. Ne toliko zbog ukusa, o kojem se može raspravljati, jer ona da se o uskusima ne rapravlja, po meni ne pije vodu, o čemu će se raspravljati, ako ne o ukusu, već zbog svega što prati tu pripremu. Jelo je zanimljivo iz mnogo razloga, ne samo što je ta izmješana kaša od mesa i ječma izuzetno hranjiva, već i zbog toga što se lako vari, još lakše jede, a može da se podrgije i da se soli po ukusu. Starijim ljudima, a i onima bez zuba to je prava poslastica, ubjeđen sam da zato i govore da vole keške, iako to neće nikad priznati.
Odavno sam već veliki da i ja mješam keške, iako ga ne jedem. Ne znam da li zbog toga što još uvijek imam zube, a i mogu da varim težu i čvršću hranu ili zaista nisam ljubitelj. Ima dosta onih koji kažu da ga ne jedu jer mrze miješanje. Opet eto ja baš to mješanje volim, volim okupljanje iznad lonca u svoj toj pari, koja je jedan od prvih vjesnika praznka u mom kraju. Babe će nakon što probaju valja li i je li izmješano kako treba obavezno upitati “a ko ti je mješao?”. Svaka baba samo to pitanje jedva čeka, jer odgovor je spreman “moja đeca Boga mi” suznih očiju, a u glasu mješavina ponosa i sreće što eto ima đecu koja mješaju.
