Razuman bloger, politički obziran, osjetljiv na teške riječi, koji zna kako i u koje vrijeme ne treba da “ubode” nezgodnu temu – ne bi se oglasio u ovom, po meni osjetljivom i prelomnom momentu, u kojem se one burne noći određivala, ne sudbina pravosuđa u BiH, nego se prelamala snaga i ubjedljivost dvije ogorčene, na momente krajnje neprijateljske i suprotstavljene srpske strane – nego strane riješene da idu do kraja kao na onim viteškim turnirima, sve dok se jedan (kao reprezentant svoje partije, sam protiv svih ) ne sruši sa konja, polomljen i krvav, jednom rječju uništen. Tada gubi posjede, dvorce, ljubavnice, ljubavnike auta, avione, plate itd. – jer kome je on tada interesantan ? Nikome ! Drugim riječima radilo se o izgledima za IZBORe , o odmjeravanju snaga pred glavni meč. Koga briga za pravosuđe!
Naravno da će se neki pitati o čemu ja to pišem, odnosno da li su moje misli pogriješile pravac. Možda i jesu. Ali, šta me briga ako jesu. Kad mogu ONI, koji su plaćeni da makar misle o nama, a ne misle – mijenjati pravce svojih misli i djela kako kome padne na pamet – tj. da umjesto brinu o budućnosti naroda, cijelu noć ogavno tračaju jedni druge – onda mogu i ja, kao bloger, da kažem šta se, po meni, te noći dešavalo, imajući u vidu da se NIJE desilo ono što je trebalo da se desi.
Vladajući su imali svoju “bartolomejsku” noć, naravno grubo poredjenje, jer se te čuvene noći zaista lila krv Parizom i šire – a kod nas hvala Bogu nije – ali zar niste i vi, gledaoci TV prenosa – uživo, – osjećali miris krvi, ili bar miris sukoba, koji je lebdio, osjećao se u zraku, skoro opipljivo obavijao skupštinske klupe, išao od govornice gdje je stajao Predsjednik, lomeći onaj zvučnik kao “granu jorgovana”, gledajući Govedaricu, Borenovića, Šukala, Stanića i ostale (ostali su nevažni sa obe strane prolaza u Sali, kao borac, spreman da uđe u cage s kojim god govornikom. I sada bih se nasmijala kad se sjetim nekih bisera izgovorenih tipa“ ja vas Predsjedniče više ne poštujem …. ja sam vas , eto, do juče poštovao, kao da Mile ne zna šta oni o njemu misle. Naročito ga je poštovao konfuzni i blijedi Glamočak, mali štitonoša mladoga viteza opozicije, koji je sada sasvim sazreo da bude Vodjin Vođa. S druge strane – Milu podržaše veterani, borci i žrtve rata – pa nisu valjda svi skrenuli s pameti pa ne znanju šta čine. Zar je iko od onih zanesenih boraca za pravdu i pomislio da Dodiku treba nečije poštovanje, da on do toga drži, da treba da ga tapšu po plećima, ljuljaju kao bebu i tako mu udahnu diplomatske manire, ophođenje koje bi trebalo da ima, da bude nježni krin na zastavi BiH. Dodiku je falilo te noći da se muški p o t u č e, pa je povremeno izlazio da se ohladi, da može mirnije da brani svoje stavove (iako zna da su ovi dobili domaću zadaću i da mu se neće pridružiti). U stvari, on je čeznuo da udari nekoga onom ručerdom po nosu (nikako ne misilim na opoziciju, Bože sačuvaj !), njega oblije krv i …Među političkim gladijatorima nema milosti. I ako ima nečeg prefinjenog to je maska, koja samo ponekad spadne s lica i ukaže se ono što ta osoba ustvari jeste. Današnji političari (uključivo Putina kao sjajan primjer) pokazuju sasvim druge kvalitete. Iz toga je, potpuno je jasno, isključena nekadašnja visoka škola diplomatije!
U politici je kao i u ljubavi – ako cura odmah legne, partner gubi interes, nema više šta da ispituje, sve je dobio. Republika Srpska je mlada, tek dvadesetak i koju godinu – polako, rano je da se skine, da OTVORI SVE POLITIČKE KARTE. Laici, dakle oni koji nikada neće posati lideri, koji se politikom bave zbog plate i beneficija – nemaju pojma o čemu se tu zapravo radi. I nikakva poltronska politika neće spasiti Repubiku Srpsku, spasiće je samo promišljeni potezi tj. treba da m i s l i glavom, gledajući stvari u kretanju, u vremenu i ukupnom kontekstu političkih događaja, koji su sve komplikovaniji. Dakle mora sačuvati upornost i strpljenje u namjeri da opstane. Da li je Dodik uvijek kulturan, nježan i uglađen, ili nije – to nema nikakve veze. Čak se pokazalo da narod ima više simpatija za one koji pokazuju kako im grubost i nije strana, nego za gnjavatore, seke Perse, koji stalno nešto kukaju – a samo gledaju kako će i kada preletjeti s jednog na drugo, bolje mjesto.
U cjelovečernjem “kontrolnom” Dodik je ponovo, volio ga neko ili ne, zamjerao mu ponašenje nasilnika i nekulturnog grubijana – ili ne, mrzio ga ili ne – bio uvjerljiviji u k i d a j u ć i naše pravo na referendum za neko povoljnije vrijeme, nego oni koji su argumentoano prostirali prljavi veš suprotne strane na skupštinski štrik. Opozicija se gura u igru za koju niti ima pravog IGRAČA, tj. “golgetera”, niti uigran tim, dok je Dodik sam neko veče napravio performans, sudario se na otvorenoj sceni sa opozicijom i ponovo navukao konopac na svoju stranu – kao onomad kad je oborio Ognjena. Stoga je za poziciju bilo mnogo bolje da ga nisu zvali. Znali su da on u borbi jedan na jedan nema premca. A to da li će on, ako izgubi izbore, biti na slobodi, ili ne, tj. to da će oni njega hapsiti, ako se domognu pobjede – bila je najveća glupost koju je Govedarica te noći mogao izreći. Ali, tu i jeste bila klopka za opoziciju. Oni se tako lako i naivno navlače na istu udicu ponavljanja. Naime, NAROD tu priču već zna i na nju ne reaguje. Ima i ona narodna .. U svatove ideš sa “alatom” . Samo što ovdje nije kao u poslovici. Mislim nije isti alat. Ovdje se radi o rukama. Ako imaš dovoljan broj ruku – tada možeš u svatove.
Priča i kukanje dan kasnije samo je – već viđeno.
