Piše: mr. sci Dušan Šehovac, profesor
U javnosti Republike Srpske, ali i šire u Bosni i Hercegovini, posljednjih dana vodi se burna polemika o televizijskom prilogu RTRS-a koji se bavi kupovinom stanova u Istočnom Sarajevu od strane lica iz Federacije BiH. Optužbe su teške: govori se o šovinizmu, o govoru koji navodno izaziva nacionalnu i vjersku mržnju, pa čak i o krivičnoj odgovornosti autora i sagovornika u prilogu.
Problem je, međutim, što se u toj buci vrlo rijetko čuje ono najvažnije pitanje: šta je zaista rečeno, kako je rečeno i da li to što je rečeno zaista spada u domen krivičnog prava?
Od činjenica do straha
Analizirani prilog ne počinje govorom mržnje. Naprotiv – počinje podacima o tržištu nekretnina. Brojevi, lokacije, vremenski periodi. Problem nastaje kasnije, u diskurzivnom klizanju: kada se privatne, zakonite ekonomske odluke pojedinaca počnu tumačiti kao „trend”, zatim kao „opasan trend”, a na kraju kao dio navodno organizovanog i strateškog plana.
To nije govor mržnje u krivičnopravnom smislu, ali jeste narativ straha.
Strah se proizvodi ne kroz poziv na nasilje, već kroz sugestiju:
– da se „nešto sprema”,
– da postoji „skrivena namjera”,
– da će demografske promjene nužno dovesti do konflikta,
– da istorija mora da se ponovi.
Takav govor je politički efikasan jer ne zahtijeva dokaze. On funkcioniše na nivou slutnje, analogije i kolektivnog sjećanja.
Šta govor nije rekao
U cijelom prilogu nema poziva na nasilje.
Nema poziva na diskriminaciju.
Nema zahtjeva za ograničavanje prava druge etničke ili vjerske grupe.
Nema instrukcija za djelovanje.
To su ključni elementi bez kojih ne može postojati krivično djelo izazivanja nacionalne ili vjerske mržnje.
Krivično pravo nije alat za sankcionisanje političkih strahova, loših metafora ili problematičnih generalizacija. Ono reaguje samo kada postoji jasna, namjerna i javna radnja usmjerena na proizvodnju mržnje, nasilja ili razdora.
U ovom slučaju – takvih elemenata nema.
Opasnost pogrešne kriminalizacije
Ako svaki politički ili medijski govor koji nam se ne sviđa počnemo tretirati kao krivično djelo, ulazimo u opasnu zonu. Tada ne branimo društvo – tada sužavamo prostor slobode izražavanja.
Evropski sud za ljudska prava decenijama ponavlja isto: sloboda govora štiti i govor koji vrijeđa, uznemirava i šokira. Demokratija ne postoji bez tolerancije prema neprijatnim stavovima.
To, naravno, ne znači da je svaki takav govor dobar, tačan ili društveno koristan. Ali nije sve što je loše – i krivično.
Pravi zadatak javnosti
Umjesto brzih etiketa i poziva na tužilaštva, društvo bi imalo više koristi od ozbiljne javne rasprave:
– Da li je odgovorno koristiti ratne traume za tumačenje tržišnih procesa?
– Da li mediji smiju sugerisati planove i namjere bez dokaza?
– Da li stalno prizivanje budućih konflikata zaista doprinosi sigurnosti?
To su legitimna, teška i važna pitanja. Ali ona pripadaju etici, politici i medijskoj odgovornosti, a ne krivičnim zakonima.
Zaključak
Prilog RTRS-a može se kritikovati. Može se osporavati. Može se analizirati i dekonstruisati. I treba.
Ali tvrditi da on sam po sebi predstavlja govor koji izaziva nacionalnu ili vjersku mržnju –nije utemeljeno ni pravno ni analitički.
U vremenu dubokih podjela, najveća opasnost nije samo narativ straha, nego i navika da se složeni društveni problemi rješavaju etiketama i kaznenim zahtjevima.
A to, dugoročno, ne vodi ni pomirenju, ni slobodi, ni istini.
