Nedavno je naša javnost obaviještena da je u Srbiji uhapšena grupa ljudi iz RS , osumjičena za ratne zločine, navodno počinjene u Srebrenici. Hapšenje Srba je uvijek spektakularno, bez obzira jesu li ili nisu kao osumjičeni dostupni policiji. Nije li veoma simptomatično da nakon slučaja Mahmuljin, Džaferović i drugi (koji već pada u zaborav) odmah hapse grupu Srba iz RS i to u Srbiji ! To što se, kad su u pitanju Hrvati, samo treba domoći Hrvatske (slučaj Glavaš) i biti slobodan – Srbi ne smiju ni komentarisati – da se ne bi pomislilo da imamo nešto protiv Hrvatske, čija predsjednica ćuti i zagonetno se smiješi – dok oko nje grmi: Za dom spremni!
A klupko osuda, kritika, brojanje žrtava koje smo mi Srbi pobili, počinje ponovo da se odmotava u BiH. Posebno bode oči petetično lamentiranje nekih mladih srpskih sociologa i istoričara koji, udaljeni od srži problema (i često jezički polupismeni) zbog mladosti i neiskustva, ali upornim guranjem nosa u materiju koju samo teoretski poznaju, sa bezbjedne udaljenosti iz Beograda, ali i zaštićeni u Banja Luci, pametni, naizgled dobronamjerni, nagovaraju preostale Srbe u RS da sami sebe pospu pepelom.(ŠTA NAS JE BRIGA ŠTO SE DRUGI NE POSIPAJU, MI TREBA DA SMO PRIMJER- grme puni adrenalina, oslonjeni na novo objavljene istine o „pogrešnoj percepciji zločina „ , o pretvaranju žrtava u krivce i obratno, lijući krokodilske suze nad svojim nesrećnim srpskim enticitetom i „krvavoj municiji koju spremamo za nove sukobe“ , pa pišu članke i eseje, samooptužujući se do poniznosti, dodovoravajući se bosanskim i zapadnim teoretičarima koji su srpsko pitanje uvijek (1914 , 1941, ali i 1992) tretirali kao neki opasni virus, kao pogrešni gen, koji nam ne dozvoljava da konačno budemo civilizovani i kooperativni Evropljani.
Mi samo treba DA PRIZNAMO KRIVICU i kažemo da su ratovi, pogibije, junaštva, žrtvovanja nas Srba itd. izazvani isključivo našom krivicom, jer da nismo takvi agresivni, skloni hajdučiji, otporu, ustancima i bunama – percepcija naših komšija, ali i drugih o nama – bila bi puno benevolentnija. Naša prošlost ne bi bila ni upola tako strašna i krvava da mi nismo sami sebi kopali jame i dizali vješala.
Dakle, ili ćemo se mijenjati ili ne možemo ovakvi opstati ! Da li je baš tako? Ima li išta u našoj istoriji što nas uvjerava da bi drugačiji izbor za nas bio povoljniji? Da li bi, da smo se odmah predali, oni koji su nas napali – odustali od toga da nas pobiju?! Zar treba da podsjećam na dokumente koji opovrgavaju teorije o tome da su se pokolji Srbima dešavali slučajno! Čak i kad smo pristajali na sve – ni tada nam nisu poštedjeli živote (Pokrštavanje Srba – Crkva u Glini, Ilindan 1941 god.) Ili sve, baš sve treba zaboraviti, samo da bismo pokazali koliko smo spremni da sarađujemo. Kao ono NE OKREĆI SE SINE !
Ali, ako naša elita ne shvati da će joj se uzdrmati ne samo snovi o srećnoj budućnosti na nekom udaljenom arhipelagu sa milionima na računu (jer pred tim iskušenjima poklekli su mnogi) – nego i sam život bez obzira koliko vjerovala u moguće pomirenje i ćutala na napade na SVOJ narod – ili odgovarala dvosmisleno, neubjedljivo kao mlada koja ne zna bi li sjela ili odmah legla – misleći da je važno što su se dočepali fotelja u Sarajevu pa mogu biti mirni – prihvatajući strašan medijski rat protiv RS, koji traje bez prestanka godinama – ako ne skupe hrabrost da g l a s n o i uvjerljivo kažu da mi kao narod nemamo čega da se stidimo (nismo nikad ni imali) jer ni jedan narod nema gene ubica, nego su ubice i zločinci kukavički pojedinci iz svakog naroda – tada ni istine koje čuvamo kao svetinje ni heroji koji su za njih umirali – neće biti ništa drugo do gubitnici, koje će neki novi istoričari izbacivati iz udžbenika kao nepotrebno smeće.
Zarad nove srećne, budućnosti.
