U procesu sveopšte partokratizacije države i društva nekako se izgubilo iz vida da smo, zapravo, ostali bez politike. Političke partije su izgubile svoju prvu i osnovnu funkciju, a to je artikulisanje političkih interesa svojih članova, simpatizera i one društvene populacije sa čijim vrijednosno-ideološkim preferencama koincidiraju. Stranke su kod nas postale instrument najprimitivnijih potreba redukovanog i post-modernog čovjeka za zadovoljenjem primatskih strasti-liječenjem kompleksa, bogaćenjem, vladanjem nad drugima, pa i onih seksualnih frustracija. Svako ko se nije izgradio kroz struku, profesiju, biznis-taj je utočište našao u političkoj stranci. A što je za posljedicu imalo da su stranke postale sve, samo ne političke.
Društvo je tako izgubilo političke, a samim tim i vrijednosne orijentire. Partije, iako se više ne bave politikom, bave se svim ostalim. Zapošljavanjem, uređivanjem medija, univerzitetom i drugim obrazovnim ustanovama, naukom, kulturom, sportom. Oni glume detektive, tužioce, sudije, vojnike. I to sve na rijaliti način. Političari oponašaju rijaliti zvijezde, nekako uvjereni da su građani ove zemlje toliko poglupili u međuvremenu i da samo takav pristup donosi glasove. Sve nekako sa zebnjom čekam da počnu da nose šljokice, da farbaju kosu u drečave boje i da do kraja odu u tom svom ludilu.
Pretvaranje politikčke scene u rijaliti pozornicu, te davanje prostora ljudima koji samo u takvoj postavci stvari mogu da dođu do izražaja, i koji apsolutno nemaju bilo kakav osjećaj stida u sebi koji bi im sugerisao da nema smisla to što rade, a zbog čega se svaki normalan čovjek u ovoj zemlji stidi zbog njih, za posljedicu ima činjenicu da svi oni ljudi koji zbilja imaju potrebu za političkim izražavanjem, za političkom komunikacijom, zapravo ne žele da uđu u političku pozornicu jer je ona pretvorena u skaradnu sapunicu i pozornicu šunda i kiča najniže vrste. Ljudi koji sebe kod nas zovu političarima, u najvećoj mjeri zapravo su politički nepismeni. Oni ne poznaju pojmove i teoriju konzervativizma, socijaldemokratije i liberalizma, ne razumiju šta je to fašizam, u čemu se razlikuje od nacizma, šta je to zapravo totalitarizam. Najveći broj njih ne razumije ekonomiju, ne razumiju pravo, ne razumiju sociološke procese. U principu, najveći broj naših političara pojma nema o najvažnijim segmentima ozbiljne politike, kao niti o ekonomiji, pravu, državi. O modernim tehnologijama, smjeru kojim ide današnji svijet, kontaktima sa najvažnijim ljudima u Evropi i svijetu iz sfere biznisa, kulture, nauke, politike, da i ne pričamo.
Politička komunikacija kod nas se svela na tračanje, uvrede, radio-mileva izvore, koještarije. Najveći broj političara, čast časnim i rijetkim izuzecima, u nedostatku političke i državne vizije zamajava javnost jeftinim predstavama i demagoškim tiradama. Kad ste zadnji put pogledali ozbiljno političko sučeljavanje nekih naših političara, nevažno da li se sa njima slažete ili ne? Kad smo zadnji put imali šansu da čujemo različite političke argumente umjesto ličnih prozivki i degutantnih uzajamnih optužbi najniže vrste?
Većina naših političara ne razumije da politika treba da bude instrument kreiranja vizije, a potom i vođenja zemlje i društva u nekom pravcu. Kojem, zavisi od samih odrednica politike i vrijednosti koje su iza nje. To je slučaj u svakoj modernoj i demokratski i institucionalno sazreloj zemlji. Nije posao političara da pronađe hulahopke svog političkog oponenta, pa da njima maše pred govornicom i pravi od toga cirkus. To je habitus klovna, a ne ozbiljnog političara. Nije posao političara da bude detektiv ili tužilac, nego da ponudi sistemsko rješenje u kojem će ljudi kojima je to profesija da obavljaju na odgovoran i čestit način svoj posao. Nije posao ozbiljnog političara na vlasti da se bavi opozicijom, nego da čvrsto vodi zemlju u onom pravcu koji odražava esenciju njegove političke strategije za koju je dobio podršku građana na izborima. Nije posao ozbiljnog opozicionog političara da procesuira svoje političke oponente na vlasti, nego da prvo kreira, a potom građanima prezentuje i od njih traži podršku za svoju politiku. Ako opozicioni političari to ne rade, to praktično znači da se oni slažu sa politikom vlasti i njenom strategijom, te svako njihovo ukazivanje na propuste vlasti zapravo predstavlja razlike u detaljima, a ne u samom konceptu. A na detaljima nije lako izgraditi autentičnost i dobiti izbore.
Sve u svemu, naše društvo očajnički treba politiku umjesto politikantstva, šarlatanstva i tirada. Potrebni su mu državnici umjesto cirkusanata. Potreban je javni prostor za političku komunikaciju baziranu na političkim stavovima umjesto na ličnim diskvalifikacijama, sujetama i kompleksima. Rekla-kazala ambijent, dođem ti-dođeš mi koncept, sve to mora da ustupi mjesto hladnoj argumentaciji, racionalizaciji, konkretnim prijedlozima, mjerama i projektima.
