Značajan broj studija međunarodnih organizacija, ali i akademskih radova, identifikuje korupciju kao jedan od dominantnih uzroka neuspjeha u građenju postkonfliktne države i institucija. Brojne činjenice i nalazi ovih istraživanja nedvosmisleno potkrepljuju ovakav zaključak.
Izvještaji EU o napretku BiH, kao i brojna istraživanja Transparency International-a i drugih relevantnih međunarodnih organizacija, identifikovali su problem korupcije u BiH kao dominantan i sveprisutan. Činjenica koja izaziva posebnu zabrinutost jeste odsustvo iole značajnijeg napretka na suzbijanju korupcije u zemlji.
Institucije koje su uspostavljene ili reformisane pod pritiskom međunarodne zajednice uglavnom su potpuno ispražnjene od svakog sadržaja. Stvarna moć i dalje je koncentrisana u rukama uske političke elite, personifikovane u šest ili sedam lidera političkih partija, koji imaju apsolutnu kontrolu nad svim procesima u zemlji. Političke partije nikada nisu pretrpjele značajnije reforme u pravcu snaženja unutrašnje demokratije. Organizovane na principu stvaranja mafije, bez elementarne demokratičnosti, predstavljaju jednu od najvećih prepreka provođenju reformi. Distribucija moći u političkim partijama vrši se sa samog vrha, od lidera ka dole, dok su partijski kadrovi postavljeni na sve ključne pozicije u institucijama i javnim preduzećima. Na taj način se obezbjeđuje paralelni sistem upravljanja institucijama i ilegalnog izvlačenja sredstava iz budžeta, mimo onog institucionalnog i zakonski definisanog načina.
Njihovo odbijanje da postignu kompromis u ispunjavanju evropske agende impregnirano je sviješću da bi svaki napredak u procesu integracija značio i korak bliže njihovom procesuiranju za teške zločine korupcije počinjene proteklih godina.
Stoga je i cjelokupna politika EU prema Bosni i Hercegovini utemeljena na pogrešnoj radnoj pretpostavci da politička elita u zemlji istinski namjerava da napreduje na evropskom putu. Iz svega do sada viđenog, potpuno je jasno da je opšti interes podređen uskom partikularnom interesu političkih lidera, koji se ogleda u zaštiti vlastitog ilegalno stečenog bogatstva i vlastite zaštite od procesuiranja.
Rješavanje problema sveprisutne korupcije predstavlja condicio sine qua non za rješavanje svakog pojedinačnog problema u Bosni i Hercegovini, od nezaposlenosti, reformisanja pravosuđa ili obrazovanja, pa do efikasne i dosljedne zaštite ljudskih prava i sloboda. Stoga se i svi uzroci i zahtjevi trenutnog socijalnog bunta u toj zemlji mogu svesti na samo jedan – korupcija.
Stoga je kao prioritetne mjere potrebno preduzeti:
a) Identifikovanje od strane EU velikih i složenih slučajeva korupcije (posebno u okviru procesa javnih nabavki, privatizacije i velikih infrastrukturnih radova) koji bi trebali biti prioritetno rješavani pred pravosudnim institucijama. Na sličan način na koji su u slučaju Srbije identifikovana 24 slučaja privatizacije. Ovakav pristup bi omogućio pravosudnim institucijama i agencijama za provođenje zakona da procesuiraju takve slučajeve bez rizika od politizacije slučajeva što je vrlo česta i rasprostranjena praksa u BiH.
b) Izvršiti sveobuhvatnu analizu stanja u pravosuđu i agencijama za provođenje zakona, koja bi poslužila kao osnova za dalji proces dijaloga, te kao polazna osnova za mjerenje napretka;
c) Definisati jasne i mjerljive indikatore uspjeha (vezane za nezavisnost, efikasnost i odgvornost) u provođenju identifikovanih prioriteta sa fokusom na implementaciji;
d) Osigurati kontinuirani nezavisni monitoring procesuiranja korupcije od strane organizacija civilnog društva;
e) Ojačati mehanizme i nezavisnost unutrašnje kontrole u okviru ureda disciplinskog tužioca VSTV, te u okviru agencija za provođenje zakona;
f) Kadrovski i materijalno ojačati odjel za organizovani kriminal i korupciju u okviru Tužilaštva BiH;
g) Jasno razgraničiti nadležnosti između tužilaštava i sudova na različitim nivoima, u cilju izbjegavanja slučajeva koji su se javljali u praksi, da tužilaštva nakon godinu ili više dana proslijeđuju slučajeve drugim tužilaštvima zbog nenadležnosti;
h) Unaprijediti saradnju tužilaštava i agencija za provođenje zakona, uz osiguranje adekvatnih kapaciteta specijalizovanih odjeljenja agencija za provođenja zakona;
i) Uvesti praksu podnošenja imovinskih kartona za sve izabrane zvaničnike, nosioce pravosudnih funkcija, rukovodeće osobe u agencijama za provođenje zakona. Imovinski kartoni bi se podnosili pod punom krivičnom i materijalnom odgovornošću, čiji bi sadržaj bio podložan provjeri.
Navedene mjere u srednjem i kraćem vremenskom periodu bi dovele do stvaranja elementarnih pretpostavki za sveobuhvatnu borbu protiv korupcije. Iako osguravanje pretpostavki za nezavisan rad pravosuđa kao konačnog cilja, zahtjeva relativno duži vremenski period i simultano provođenje većeg broja aktivnosti, znatan broj aktivnosti je moguće provesti u relativno kratkom roku, a prije svega aktivnosti na povećanju transparetnosti i integriteta pravosudnih institucija. Zatim, osiguravanje adekvatnog monitoringa rada pravosudnih institucija. Za one mjere koje je moguće realizovati u srednjoročnom periodu, potrebno je bez odlaganja ući u proces njihove realizacije. Tu se prije svega misli na jačanje odjela za organizovani kriminal i korupciju pri državnom tužilaštvu i na odgovarajuće izmjene zakona u cilju jasnijeg definisanja nadleženosti između institucija na različitim nivoima.
Identifikovanje velikih i složenih slučajeva korupcije od strane EU, moglo bi označiti prekretnicu na polju borbe protiv korupcije, posebno političke i sistemske korupcije. Imajući u vidu opredijeljenje EU i fokus na borbi protiv korupcije, te proširivanje strukturnog dijaloga, pozitivni efekti bi se mogli očekivati već u kratkoročnom periodu.
