Svijet je uistinu maleno mjesto. Daljski sprudovi, banjalučki trgovi, beogradski splavovi, hongonške pijace, moskovski metroi – sve to zaista može da bude veliko, ali istovremeno može da otkrije svijet kao uistinu maleno mjesto. Vulkanski krateri na Siciliji, banatski pijesak, kineske serpentine, brazilske plaže i ledene kanadske pustare – sve to zaista može da bude veličanstveno, sve to itekako može da zadivi i opčini, ali istovremeno može da otkrije svijet kao uistinu maleno mjesto. Postoje neke priče o tom zaista velikom svijetu koji je uistinu maleno mjesto…
Omiljeni banjalučki pjesnik i muzičar Balašević godinama ovu priču govori na koncertima, ali nadmeni plebs je vjerovatno nikada nije čuo, a ona je dobar uvod u naredne dvije… Milošević je devedesetih, priča Balaš, stavio katanac na njegovu trgovinu, pa su recitali morali na druge strane svijeta. Malo u Norvešku, malo u Švedsku, a pomalo, bogami, i preko bare, u Njujork, recimo. Nakon dvodnevnog grickanja velike jabuke i nakon što su preležali bolesti svojstvene takvim i tolikim putovanjima Balaš&Unfuckables su krenuli u potragu za džez-klubom. Izašli su pred hotel, napravili nekoliko koraka, a onda podignutom rukom krenuli da mame taksiste.
Majstor je stao, četvorka je ušla, a potom je žuti automobil krenuo bulevarima. Gužva je bila vjerovatno tipično njujorška i muzičari su je upoređivali sa tipično novosadskom ili sa tipično beogradskom. Neka raskrsnica je bila pogrešno postavljena ili su semafori na njoj bili pogrešno srihtani – tek jedan među putnicima je glasno opsovao. Taksista se na poznati glagol trgao, okrenuo i nasmijao. Kasnije su, veli priča, završili u njegovom stanu, uz makedonske ritmove, a Balaš je o tome kasnije napisao pjesmu Sedam osmina koju je na koncertima često najavljivao ovako: Odeš u Ameriku, dođeš u Njujork, izgubiš kofer, zaustaviš prvog taksistu među tri miliona taksista, a on – Makedonac!
Na ovu priču se naslanja Švabina i koja uopšte ne počinje, a ako i počinje, njen je početak na sredini. Neka banjalučka mlađa raja je, prije nekoliko godina, posjetila Jamajku. Niti znaš kako, niti znaš zašto, ali to, na koncu, i nije bitno. Lutali na Jamajki i ovamo i onamo i naposljetku našli neku zabačenu plažu kakve se valjda viđaju samo na razglednicama. More, pijesak, u daljini nekoliko silueta i – ništa više. Banjalučka omladina se pružila po pijesku, čulo se prepoznatljivo otvaranje konzervi, neko je pomenuo politiku, neko fudbal, a onda se, jezivo blizu, začuo vrisak nepoznatog sedmog lica: Eeeej, buraz, pa ja tebe znam sa Starčevice!
Elem, Sašu Živkovića nisam vidio 18 godina. On je iz Dalja otišao u Beograd, ja u Banju Luku. Kasno smo se i pronašli, tek prije dvije ili tri godine. Nekoliko puta sam odlazio za Beograd nakon toga; ponekad on nije mogao da napusti posao, a drugi put sam ja bio samo u prolazu, čekajući sat vremena neki drugi autobus ili voz. Ove godine je dogovor pao: pokupim na sajmu knjige koje sam naručio, a onda idemo na što produženije kafe. Tako je i bilo. Ali, negdje na prvom gutljaju Sale je shvatio da je mobilne telefone ostavio u autu, pa smo brzo satresli prvu količinu kofeina, a onda krenuli prema parkingu. No, ne lezi devet vragova – parking na kojem smo ostavili Alfu bio je namijenjen taksistima i silni je pauk obavio svoj nečasni posao. Krenula je potraga.
Sat vremena kasnije stajali smo na parkingu službe koja je odvula Saletovu mašinu. On je lijevom rukom potpisivao zapisnike, a desnom zvao drugare da mu donesu potrebnu lovu, jerbo su kazne u Beogradu za nepropisno parkiranje ne-snoš-lji-vo vi-so-ke! Da stvar po mene bude zabavnija – Sale je na poslu zaboravio ličnu kartu, jer su mu toga dana vadili krv. S obzirom na to da je živio, kao i ja, u Istočnoj Slavoniji, koja više nije tamo gdje je nekad bila, Sale ima rezervni identifikacioni dokument, samo on nije lične, nego osobne prirode. Policajac je uzeo iskaznicu, pogledao Saleta i pitao ga:
– A odakle si ti, Živkoviću?
– Iz Erduta. Išao sam u školu u Dalj, ali sam živio u Erdutu. To je u Slavoniji.
– Znam da jeste, ali gdje si rođen? – U Osijeku. – A gdje su ti rođeni roditelji?
– Majka mi je rođena u Tenji.
– Pa, ja sam iz Tenja, zato te i pitam! Iako je Sale morao da plati svaki dinar kazne uprkos zemljačkom susretu ja sam zaključio: Svijet je uistinu maleno mjesto…
(Tekst je nastao u okviru projekta odvikavanja od crnih knjiga i opozicione mlitavosti)
