Često, s punim opravdanjem, kritikujemo političare da su odgovorni za teško stanje u kojem se naša zemlja nalazi. Svakako da takvoj tezi nema mnogo toga da se ospori. No, treba ponekad biti iskren i zapitati se šta je sve do nas. Koje su to naše greške i u čemu je naša sopstvena odgovornost kao građana za stanje u kojem se nalazimo. I tu ne mislim samo na onu izbornu odgovornost („glasali ste/ili niste za ove političare pa ko vam je kriv“).
Svakako da će pametniji od mene da pronađu mnoštvo grešaka koje mi, obični ljudi i građani, pravimo godinama. Ne želim sad da previše pametujem o svemu. Samo ću se držati jedne konkretne teme o kojoj imam saznanja iz prve ruke. Naime, jasno je da mnogo toga ne zavisi od nas, očigledno je da sistem ne funkcioniše, ali niko nam nije kriv što nam je tolika zemlja potpuno zapuštena.
Obiđite malo sela oko Banjaluke: ne mora se ići predaleko, dovoljno je da se obiđe ono što je u velikim svjetskim gradovima maltene gradska zona i svako se može uvjeriti da postoje čitave parcele zemlje u selima koja su 15 kilometara udaljena od grada a u kojima ne da se ništa ne radi već su potpuno zapuštene, živica i korov su se razrasli i za koju godinu će od nekad plodnih njiva da se stvori šuma. Ista ona koju su naši preci krčili po obodima Manjače kako bi imali gdje da posiju pšenicu, kukuruz, zob…
Dakle, ajde što nemamo novaca da ulažemo u ozbiljniju proizvodnju na selu, ajde što je velika nezaposlenost i teška materijalna situacija-ali, pobogu ljudi, da li je normalno da neko ima zemlju na selu, da nema posao i da dozvoljava da mu ta zemlja zarasta u korov? Stari svijet ima riječ kojom na najbolji način označava takve ljude ali je iz pristojnosti prema čitaocima Frontala neću upotrijebiti iako svi znate na šta mislim.
Prosto je nevjerovatno da ljudi koji imaju nešto zemlje na selu silaze u grad i pristaju da tu nemaju posao i da čekaju da prime socijalnu pomoć. To je potpuno nenormalno, neshvatljivo. Nekad su ljudi živjeli na selu i radili, nisu bili zaposleni i nisu maltene uopšte imali gotovine kod sebe. Kad novac baš zatreba onda bi se prodavala svinja, janje, drva ili nešto od onoga čime su se ljudi bavili da bi se kupila so, kafa ili neka slična elementarna potrepština.
Žalosno je gledati u rodnoj godini da ljudi nisu u stanju niti da pokupe svoje šljive kad im rode. Naši djedovi su listom imali šljivike u kojima minimalno na svaku treću godinu mora da rodi makar dvadeset metara šljive. To je oko 200 litara rakije a litru dobre rakije (ako ne ubacujete svašta u nju) uvijek možete da prodate bar za deset maraka. Dakle, to je 2.000 maraka, odnosno to su skoro tri prosječne plate. Naravno, govorim samo o varijanti da većina nas pokupi svoje šljive. A ako ste vrijedni i ako pokupite i ono što ljudi ne kupe kod sebe, ako im ponudite da im sredite šljivik i voćnjak kako bi vam prepustili svoju šljivu (zato što je većina lijena da održava svoje voćnjake) onda možete da ukupite i znatno više šljive, te da dođete i do cifre od 5.000 KM. A pričamo o svega mjesec dana posla oko kupljenja šljive, nekoliko dana pečenja rakije i nekoliko dana sređivanja voćnjaka. To nije basnoslovna cifra i taj posao nije previše avanturistički ali ja zaista ne znam da li ljudi misle da je jednostavno zaraditi 5.000 maraka.
Nažalost, većina nas ne skuplja niti ono što priroda daje. Šljive su samo jedan primjer. Da li ste se nekad zapitali od čega se pravi čaj od šipka? Od šipka, pa da. Taj šipak takođe raste po selu, imate ga po tim silnim živicama. U nedostatku posla i višku vremena može se brati. Otkupna cijena sirovog šipka je oko 1.5 KM po kilogramu, dok je sušeni šipak znatno skuplji, otprilike duplo. I što je posebno važno: ukoliko ste spremni da se malo raspitate uvijek možete da pronađete mušteriju koja će da otkupi ono što ste ukupili s tim da znam da je prije par godina postojalo organizovano tržište za prodaju šipka italijanskim prerađivačima.
Sa ovim primjerima bismo mogli do sutra. Orah je takođe interesantna voćka jer ne služi samo da se na njemu lome zubi već je kilogram očišćenog oraha preko 15 KM. Takođe, samo drvo oraha se koristi u industriji namještaja i veoma je skupo.
To su sve resursi kojih većina nas uopšte nije svjesna i koje smo svjesno zaturili i pustili da propadaju iako nam je to od naši starih ostavljeno u amanet. Ulijenili smo se i moralno pokvarili gledajući naše političare koji su došli do hljeba bez motike, isto poput tajkuna i svih ostalih naših uzora sa tv ekrana. Sve to mnogo govori o nama samima.
Ali, nikad nije kasno da se stvari promjene. Februar je, sezona čišćenja voćnjaka i šljivika. Ako imate nešto svoje-otiđite, obiđite makar vikendom. Mi smo nekad bili radan, vrijedan narod. Valjda je ostalo nešto od toga u nama.
