Godišnjica proboja solunskog fronta proslavi se ove godine u mjestu koje se zove Gadžino selo, za koje mnogi od nas nisu nikad čuli, osim onih koji su čitali o vojvodama srpskim, Stepi, Mišiću, Putniku, Bojoviću.. U tom pomenutom mjestu vojvoda Stepa i slavna mu vojska jeste zastala, ali nije stala .. Oslobadjali su i dalje svoje komšije. Da li je to mnogima u Srbiji d a n a s važno, da li su ponosni -pa došli u ogromnom broju (a nisu) da pokažu da jesu potomci tih heroja, mladih ljudi koji su hrabro ustali i u nezaboravnom jurišu, brži od francuske konjice, oslobodili svoju otadžbinu, ali i one koji im to nikada nisu oprostili – nisam sigurna.
Ti drugi, naše komšije (Crnu Goru ne ubrajam u ove dogdjaje tada, ali nova Mentengro bila bi presrećna da je t a d a upala u kraljevnu Italiju, mada Srbi (tada u svojoj zemlji, nisu tako mislili), dakle naše komšije bili bi srećni da je sve ostalo isto, da služe drugima i konačno postanu Europa. Danas je jasno čak i onima koji dugo u to nisu vjerovali – da svi – ili skoro svi, nisu Srbima nikada oprostili baš tu, krvlju srpskom donesenu im slobodu, pobjedom nad tudjinom… Zaboravili su Srbi da njima, našim komšijama Austrougari, Njemci, Bugari, Šiptari itd.- nisu bili tudjini, a još manje neprijatelji.
Dokazali su da su željeli i da danas žele isto – ni za jotu tu nema promjene – te su, iz sjećanju onih koji su onda – ali i kasnije napali i napadali Srbe (posebno krvnički potomke solunskih boraca) ubijajući ih bez imalo milosti i ljudskosti, koljući ih i bacajući polumrtve u jame (a samo su Srbi genocidni, Jasenovac je zaboravljen!) dokazali djelima u drugom ratu, da je srpska vojska slobodno, što se njih tiče, nakon oslobadjanja Beograda, mogla da se zaustavi na granici Srbije. Da je to tačno, ne treba uopšte polemisati. Greška koja je tada učinjena od strane kralja Aleksandra stvaranjem Kraljevine Jugoslavije Srba, Hrvata i Slovenaca -postaće korjen mržnje, klica patnje (zabluda je bila snažno „progutana“, posebno od srpskog naroda), život koji je ličio na zajednicu, a nikada to nije bio-te će, ovaj put, partizanska vojska (opet brojno puna srpskih boraca) utemeljiti novu, Titovu Jugoslaviju, zemlju čudesnu i nevjerovatnu buktinju bratsva i jedinstva, uljučujući i one koji u toj buktinji nisu željeli da budu i koji su, lažno se pretstavljajući, izvlačili iz te zemlje sve što je bilo dobro: magistrale, autoputeve, hidrocentrale, industriju turizam na Jadranu…itd. I stvorila zaludjenu mladu generaciju, generaciju moju, koja je vjerovala da se užasi drugog rata neće i ne mogu nikada ponoviti. Jer smo bili braća. Naši rodtelji su bili braća šestostruka.
Ali, sve se ponovilo, skoro po istom receptu. Razlika je bila u tome što je ovaj put za sve okrivljena Srbija što niti je istina, niti l o g i č n o može biti realno, jer sile koje su htjele da rastoče Jugoslaviju (to se spremalo odmah nakon završetka drugog rata, što zna svako onaj ko nešto čita, ko je obrazovan više nego prosječno, ko misli i zaključuje sam na osnovu činjenica, ko čita i na nekom stranom jeziku, ko nije mrzitelj srpskog naroda, pa mu to zamagljuje slobodni, inteligentni uvid i stav) udružene sa onima koji su čekali na to godinama – bile su toliko snažne da je propast Jugoslavije bila neizbježna. I desila se.
Da se vratim na proboj solunskog fronta i veličanstvenu pobjedu srpske vojske. Znajući to (ja nisam istoričar niti sam politički analitičar (mnogi jesu, ali djeluju samo kao mrzitelji kojima nije moguće da realno spoznaju ono što se jeste dogodilo i što mržnja ne može zatamniti) pitam se kako je moguće da danas ne postoji poštovanje u samom srpskom naroda prema sebi kao pobjedničkom narodu, prema svojoj prošlosti, prema svojim junacima – nego se desilo nešto neshvatljivo, a to je da postanu autošovinisti, povjerenici stranaca, mrzitelji sopstvenog naroda, zato što nisu zadovoljni nekim vodjom, predsjednikom partije, nekim lokalnim siledžijom ili nekom vladom! Bilo kojom! Naravno da ne mislim da Srbi nisu griješili, da nisu činili zločine – jesu – ali i drugi jesu i to stravične, prognali su Hrvati čitav jedan narod (tada konstitutivan) iz svoje države, pa ekstatično slave sami sebe, pjevaju pobjedničke pjesme, slave olujne pohode nad nemoćnima i stracima – a slušaju ih stotine hiljada mladih koji im SVE vjeruju – a Srbi kao da su klonuli, kao da se stide sami sebe. Zašto? Ne mjerim, ne uporedjujem, ne amnestiram -ali šta se Srbima dešava? Nema ponosa, nema istinitog ponosa na ono što su uradili slavni preci koji su tada bili poštovani u Evropi i Americi. Zašto? Zašto Srbe žele uništititi? Zbog Pravoslavlja, zbog “malignog“ prijateljstva sa Rusima (pa nas su bomardovali drugi, a ne Rusi i postavlja se pitanje kako su Rusi maligni?!). Ili Srbe, baš zbog te slavne prošlosti – mrze tolliko da žele da se prije uključenja u EU odreknu čak i sjećanja da su, kada je trebalo, bili na pravoj strani istorije?! Samo bi potomci crnih legija i SS -oficira mogli osjećati takvu mržnju prema Srbima i Rusima -što se izgleda poklapa sa onim što znamo o visoko rangiranim EU -ovcima.
Zašto se u Srbiji situacija ne rješava, nego se podgrijava u gori i teži sukob naroda, samog sa samim sobom. Želi se r a z d o r . U tom smislu pominjem i pitanje, koje sebi, vjerovatno, postavljaju pobunjeni studenti (gradjani su došli kasnije): zašto im EU ne pomogne rječju i djelom- na šta ima samo jedan odgovor: Onomad kad spomenuše Kosovski boj i junake Lazara i Miloša, i na neki način se povezaše sa slavnom istorijom—od tog časa Kaja i Ursula nisu rekle ništa pohvalno o demonstracijama u Srbiji .ODRICANJE od prošlosti – je to što oni žele. Toliko o mišljenju EU vrhuške o talasima nezadovoljstva u Srbiji, koja (vrhuška) se uzgred budi rečeno, ljubi medjusobno pri svakom susretu i sastanku, dokazujući da tu mogu biti samo oni koji pristaju da se ljube svi sa svima, bez predrasuda ili ograda -kako ko kome i kad ko kome! Primjer Zelenski i Ursula -ti filmski poljpci, to grljenje …. dobro prije nekog vremena su prestali – zašto, nemam pojma! Ovo je malo zaje….. ije, nije sve tako užasno ozbiljno.
Da se vratim ozbiljnoj temi.
Da li je ovo u Srbiji originalna, autentična pobuna naroda, ili nametnuta obojena revolucija – mogla bih odgovoriti kad bih imala neku vrstu istorijske distance ili više tačnih informacija – što realno mišljenje zahtijeva. Samim tim moji zaključci, kao i zaključci mnogih analitičara – mogu biti samo lično mišljenje, odnosno predvidjanja i pretpostavke, često samo iritantne i bez osnova.
O situaciji u našoj Republici – ne mogu pisati zato što sam svjedok vremena kad je stvarana. Dakle, imam distancu što se vremena tiče, ali nemam emotivnu. Imam svoje mišljenje i razloge, što je meni i prednost i mana, budući da sam tog 22.maja 1992 godine iz svog stana u Sarajevu krenula u nepoznato bez igdje ičega, duboko se nadajući da ćemo, naša vojska, odbraniti svoj komad slobodne zemlje u BiH, koja je već bila stvorena voljom srpskog naroda i prije početka sukoba u BiH-u.
Zato ću sačekati, jer se ubrajam u poštovaoce prava i zakona (naravno ne Šmitovih) opet se nadajući da će se pravo rješenje naći za opstanak onoga za šta su živote dali desetine hiljada boraca VRS -a, hiljade invalida i nesrećnih majki njihovih nestalih, čije ni kosti još nisu pronadjene. Zato mislim i kažem da ni jedan pojedinac, pa bio on bilo ko, na bilo kojem položaju, sa bilo kojim zaslugama – ne smije izdati one koji su umirali za ovaj komad srpske zemlje, jer će njihova kletva stići svakog ko pomisli da mu bogatstvo i bilo šta materijalno, što danas ima – može pomoći da mirno spava. Čak i u dvorcu opasanom debelim zidom!
Granitni zid, zavjetna stijena, jeste i ostaće onaj srpski borac, rodom iz Gadžinog sela, u šinjelu i šajkači uspravan i skamenjen na straži, čuvajući umornu Stepinu vojsku. Ne stalu, nego samo zastalu u proboju solunskog fronta.
Vječna im slava.
Prof. Radmila Trbojević
