Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (19.02.2021)
Priznajem do juče nisam znao ko je Drago Samardžija, dok ne vidjeh tvit novinara Žarka Markovića. Elem, u tom tvitu on kritikuje portal radiosarajevo.ba, a meni se čini i sve ostale sarajevske medije kako su prenijeli vijest o smrti pukovnika Samardžije.
Marković zamjera sarajevskim medijima što pukovnika Samardžiju nazivaju ratnim zločincem, iako je on samo optužen za ratne zločine na području opštine Ključ, gdje je bio komandant 17. Ključke lake pješadijske brigade i 7. Kupreške motorizovane brigade Vojske Republike Srpske.
Sa stanoviša krivičnog prava Marković je potpuno u pravu, Samardžija nikada nije osuđen i samim tim on je nevin i niko nema prava da ga naziva ratnim zločincem.
Ali…
Marković „zaboravlja“ da napiše da se pukovnik Samardžija nikada nije pojavio na Sudu BiH, iako je optužnica potvrđena 11. decembra 2013. godine, već je pobjegao u Srbiju gdje je i umro.
Samardžija je nevin, ali ne zbog toga što je dokazao svoju nevinost, na sudu već što je kao državljanin Srbije bio nedostupan pravosudnim organima Bosne i Hercegovine. Da je ovo tačno, svjedok mi je Interpol.
Sada se nameće nekoliko pitanja:
- Da li za Josefa Mengelea, poznatijeg kao „Anđeo smrti“ iz Aušvica, možemo reći da je nevin, jer nikad nije pravosnažno osuđen za zločine koje je počinio?
- Ako Marković inistira na „poštivanju presuda“, zašto za njega Naser Orić nije nevin, jer ima dvije oslobađajuće presude?
- Koliko su sudske presude presudne za proces pomirenja?
Ako slijedimo Markovićevu logiku ko god napiše ili kaže da je Mengele zločinac, on krši pravila objektivnog novinarstva, ugrožava priču o pomirenju i ne poštuje sudske presude. Kada bi Mengele bio živ, mogo bi ga tužiti za klevetu ili šta već. Što morate priznati zvuči prilično groteskno i bizarno.
Omiljeni „ratni zločinac“ Žarka Markovića je Naser Orić, kome se dva puta sudilo, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije i Sudom BiH. Oba puta je Orić oslobođen od optužbi, ali Markoviću ne pada na pamet da „poštuje presude“ i prihvati njegovu nevinost.
Princip je jasan, jebo principe.
I sada dolazimo do pomirenja koje spominje Marković.
Pomirenje je zadnja faza u procesu suočavanja sa prošlošću, kome predhode istina, pravda, nadoknada štete i odustajanje od osvete. To su procesi koji se odvijaju na više nivoa, ličnom, kolektivnom, institucionalnom i društvom u cjelini. O tome je Karl Jaspers pisao još 1946. godine u Njemačkoj.
Da skratim?
Sudske presude su samo jedan mali dio tog procesa i da je novinaru Markoviću stalo do pomirenja u Bosni i Hercegovini i suočavanja sa prošlošću, on bi 2013. godine napisao tekst, ili više tekstova, u kojima bi tražio od pukovnika Samardžije, kao i mnogih drugih srpskih oficira i vojnika koji su se sklonili u Srbiju, da se pojavi na Sudu BiH i u okviru sudskog procesa argumentima i dokazima skine ljagu sa svog imena i postupaka Vojske Republike Srpske. U ovom trenutku to radi general Savčić.
Ali i tada se Marković, baš kao i danas, patriotski i hrabro suočavao sa zločinima drugih.
P.S. Ne znam da li je Samardžija ratni zločinac ili nije, ali kukavica sigurno jeste.
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (19.02.2021)
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal
