Grad Sarajevo, hvala Bogu što su Ilidžu i mene s njom izbacili iz grada, pa se ne moram ovih dana sramiti i stiditi antcivilizacijskih akcija i aktivnosti koje vodi gradonačelnica zajedno sa Gradskim vijećem.
Nisu ni daleko od njih ni pojedinci, intelektualci, novinari a ni predstavnici političkih partija i organizacija koje su proistekle iz rata iz reda svih naroda, što se može vidjeti iz njihovih komentara vezanih za Spomen-obilježje Kazani. Njihove izjave o ovom problemu pokazuju da su njihovi stavovi formirani pod uticajem pripadništva određenoj naciji, vjeri što ima za rezultat društveno stanje gdje se može vidjeti da učenici ove priče nisu spremi za razgovor, dijaog. Zato se ne mogu složiti i dogovoriti ni oko čega što je bitno da se spomen-obilježje izgradi: podiže li se spomen-obilježje ubijenim građanima Sarajeva ili ubijenim Srbima Sarajeva; treba li ili ne treba da se na spomen-obilježju ukleše tekst koji će govoriti ko su direktni i indirektni počinioci zločina-ratne jedinice vojnici 10. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine i njihov komandant. I na kraju postoje suprostavljena mišljenja treba li na spomen-obilježju postaviti neke od identiteta žrtava, nacija ili vjera?
Nadam se da gradonačelnica i gradski vjećnici znaju, a oni sami znaju zašto ovo rade, da se u Gradu Sarajevo podiže prvo na Balkanu spomen-obilježje građanima koji nisu žrtve ratnih zločina, nego su žrtve ubistava, naročito okrutnih ubistava.
U pravu je gradonačelnica što brani epitaf “Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana”, koji bi trebao biti uklesan na Spomen-obilježju Kazani.
Epetaf je u skladu sa istinom koja je sadržana u pravosnažnim presudama Kantonalnog suda u Sarajevu iz 1996. i 1999. godine, kojima je osuđeno da je 14 osoba, pripadnika 10. brdske brigade, a pod komandom Mušana Topalovića Cace presuđeni za ubistva, a ne za ratni zločin.
Tragao sam mjesecima ima li u Sarajevu neko spomen-obilježje koje je posvećeno žrtvama ubistava (hladnim oružjem, vatrenim oružjem, otrovom, vješanjem ili sl.) i nisam našao nijedan primjer. (Napomena: Postoji u Sarajevu Spomen-obilježja žrtvama koje su život izgubile u saobračajnoj nesreći. Podsjećam, 10. oktobra 2016. u večernjim satima u ulici Zmaja od Bosne u Sarajevu Sanjin Sefić je Golfom 6 usmrtio Selmu Agić iz Bugojna i Editu Malkoč iz Bosanske Krupe, studentice Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, nakon čega je pobjegao s mjesta nesreće. Ovih dana podignut je spomenik Selmi Agić i Editi Malkoč.
U tekstu Zorice Rajković, pod nazivom “Spomen-obilježja žrtvama prometnih nesreća”, autorica nam nudi podatke da na teritoriji današnjih bivših jugoslovenskih republika: Hrvatska, Slovenija i Srbija postoje spomen obilježja žrtvama klasičnih ubistava. (hrcak.srce.hr)
Analizom ovih primjera, spomen-obilježja žrtvama ubistava zajedničko je da su ih podizali pojedinci ili grupe građana.
Opšteprivaćena je praksa da institucije i organizacije države grade, podižu spomen-obilježja ratnim žrtvama a Grad Sarajevo će biti, postati prvi grad na Balkanu koji gradi spomen-obilježje žrtvama ubistava.
Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (27.10.2021.)
