Nekako s’ proljeća,
paranoja nama doluta,
teorija zavjere tamna,
tiha bolest davna.
Tražimo tada neprijatelje,
od Tuzle do Budimpešte,
osjeća se miris zavjera,
paranoja, baš je teška, najdraža.
Nekako s’ proljeća
ja se sjetim starih drugova
Imamovića i Cerića
paranoja tad je najveća.
Svuda oko nas su tada zavjere,
ljudi koji nose bedževe
to je rulja, plaćenička
al` pendreci, tad su spremni, najdraža.
Refren
I opet taj osjećaj samoće
kad neko našu nezavisnost hoće
i Oni mrakom svoje pare boje
da daju izdajnicima koji te ne vole
Srpska je od ludila, nekako s’ proljeća
Nekako s’ proljeća,
kažu muči narod nepravda,
na dnevniku sve pobjede bez poraza,
laže se bez obzira.
U ovoj borbi nema, praštanja
referendum, pusta maštanja
sve je dozvoljeno, nema kajanja
pendreci tad su teški, najdraža
Nekako s’ proljeća,
Federacija nam oči otvara,
analitičati nijanse uhvate,
nema šanse da nas iznenade.
A hoću vječno da te vodim ja,
kao Putin, zemljo najsrpska,
to je želja našeg naroda,
moja zemljo, bas te volim, najdraža.
Refren
I opet taj osjećaj samoće
kad neko našu nezavisnost hoće
i Oni mrakom svoje pare boje
da daju idajnicima koji te ne vole
Srpska je od ludila, nekako s’ proljeća
