Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije.
„Monstruozno stradanje u jasenovačkim logorima ne smije biti zaboravljeno i zato je srpska država sinonim za slobodu srpskog naroda“, rekao je 5. maja 2019. godine u Gradini predsjedavajući Predsedništva BiH Milorad Dodik. Potom je dodao „Tek 27 godina obilježavamo strašno stradanje koje se dogodilo prije više od 70 godina u Drugom svjetskom ratu. To govori o tome da se htjelo sakriti strašno stradanje Srba, Jevreja i Roma, među kojima je bilo i 20.000 djece”
Kada slušate Dodika kako sa govornice u Donjoj Gradini priča o Jasenovcu stiče se utisak da se sva ta bol ustaških žrtava nalazi u njemu. On u tom trenutku saosjeća, pati, prijeti, oprašta i ne zaboravlja, za sve Srbe ovog svijeta.
Kada pažljivo analizirate šta Dodik govori shvatite da je to gomila besmislica, koja služi za dnevno političku upotrebu, a koje prija ušima svakog novokomponovanog srpskog nacionaliste. Ima tu samoviktimizacije Srba, preuveličavanju broja žrtava, nepravde zbog dobijenog rata i svega onog što su Srbi izgubili u miru, a sve da bi se opravdalo postojanje Republike Srpske i onoga što se dešavalo dok se „stvarala i branila“.
Ali to sada nije toliko važno.
Elem, 16. septembra, u 91. godini umro Ilija Ivanović iz Gornjih Podgradaca kod Gradiške, kako mediji pogrešno prenose „posljednji preživjeli učesnik proboja iz logora Jasenovac“. Postoji još jedan logoraš koji je učestvovao u tom proboju i zove se Bazil Zukolo i živi u Požegi u Hrvatskoj.
Ilija Ivanović je sahranjen 18. septembra u Gornjim Podgradcima.
Sahrani su prisustvovala tri živa jasenovačka logoraša, predstavnici Srpskog narodnog vijeća iz Hrvatske i predstavnici Spomen područja Jasenovac iz Hrvatske.
Predstavnika institucija Republike Srpske i Srbije nije bilo.
Što se tiče Srbije možda i nije loše što nikog nije bilo, jer između lupetanja Vulina i nikoga, ovo drugo je manje štetno.
Dodik je valjda procijenio da mu to neće donijeti toliko glasaova kao recimo doček srpskih odbojkašica u Beogradu. Cvijanovićki je bilo mrsko da pošalje barem nekog od svojih desetak anonimnih savjetnika, a Višković nas je tada ubjeđivao da je neophodno da struja poskupi. Istina, svo troje su poslali telegrame saučešća u kojem izražavaju žaljenje i tugu.
Niko nije došao ni iz javne ustanove Spomen područja Donja Gradina. Nisu dobili naređenje.
Postavlja se pitanje zašto niko od predstavnika institucija Republike Srpske nije prisustvovao sahrani Ilije Ivanovića i kako je moguće da je on važniji Srbima iz Hrvatske i Hrvatima iz Spomen područja Jasenovac, nego nama?
Kako je moguće da niko nije našao za shodno da na sahranu pošalje barem nekog iz Odbora Vlade Srpske za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova ili Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica. Ima ih tamo preko 20 zaposlenih.
Upravo ovakvo ponašanje vlasti Republike Srpske pokazuje koliko joj je istinski stalo do Jasenovca i preživjelih logoraša.
Za njih je Jasenovac samo sredstvo za sticanje političkih poena i obaveza da se okupe jedan dan u godini.
Jer da nije tako mi bi danas imali davno obećani muzej u Donjoj Gradini, davno obećan i još ne snimljen film o logoru Jasenovac. Realno predstavljanje broja ubijenih u tom logoru i ne bi nam Gideon Grajf pisao knjige o njemu. Ne bi se ni promocija knjige Ive Golštajna „Jasenovac“ u Banjaluci održavala u hotelu, već u sali Narodnog pozorišta Republike Srpske.
A možda bi neko otišao i na sahranu Ilije Ivanovića?
Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije.
