Juče je (nedelja, 05.06.2016.), na rođendanskoj žurci Socijalističke partije u Banjaluci, ničim izazvan, ministar spoljnih poslova u tehničkoj vladi Srbije izjavio da je Republika Srpska najveća zaostavština Slobodana Miloševića.
Nisam siguran da li je mislio na onog istog Slobodana Miloševića koji je Srpskoj u najtežim trenucima po njen opstanak uveo sankcije, ili onog Slobodana Miloševića čiji su paravojni oficiri bili „pomoć“ Srpskoj u smislu zločina zbog kojih smo stalno na nekom stubu srama, dok su isti ti skupo naplaćivali kamione nafte, brašna, ulja i ostalih prijeko potrebnih roba, a onda te kamione odavde tovarili opljačkanim ratnim plijenom u vidu televizora, frižidera i sl.?
Možda je u pitanju onaj Slobodan Milošević iza kog nisu opstali Dada Vujasinović, Slavko Ćuruvija, Pavle Bulatović, Žika Petrović, Ivan Stambolić, Momir Gavrilović i mnogi drugi. Njihove smrti jesu zaostavština Slobodana Miloševića i njegovog režima.
Ljubav Slobodana Miloševića prema Srpskoj osjetio je svako ko se igrom slučaja sa dokumentima Republike Srpske 1999-2001. našao u njegovim prstenima obezbjeđenja, a pogotovo ako se to dešavalo u neke sitne noćne sate. Negdje 2000. kod Karađorđeva sam 600 m prolazio 4 sata, a ko me i tjerao da u pogrešno vrijeme budem na pogrešnom mjestu sa pogrešnim dokumentima.
Možda je Dačić i u pravu. Možda Republika Srpska, pri čemu mislim na sve ono negativno u njoj, i jeste zaostavština Slobodana Miloševića. Da nije bilo njega, njegovog uticaja i njegovih „ljudi“, sigurno bi i negativnih pojava bilo manje.
A Slobodan Milošević, takav kakav je i bio, zajedno sa glavešinama svih ostalih nesretnih naroda na Balkanu, savršeno je uradio ono zašto je i postavljen. Sve su nas odveli u ambis, nažalost, mnogo trnovitijim putem od onog koji su i njihovi nalogodavci očekivali.
Zato poručujem Dačiću da na budućim žurkama pjeva Miljacku, jer manje vrijeđa.
