Sticajem raznih okolnosti, a opet na zadovoljstvo cijele porodice, ovogodišnji ljetni odmor smo odlučili provesti na planini, na Zlatiboru. Odmor je bio odličan, a mogućnosti i ljepote koje Zlatibor pruža su skoro pa neograničene, bez obzira na želje i afinitete turista koji tamo borave. Jednostavno svako će pronaći nešto za sebe, bilo da ima malu djecu, bilo da želi kupanje, spa, da uživa u nacionalnoj kuhinji, noćnom provodu, robinzonskom i adrenalinskom, zdravstvenom ili vjerskom turizmu, šetnjama po prekrasnoj prirodi…sve je tu, na dohvat ruke, uglavnom i cjenovno prihvatljivo i odlično iskomercijalizovano, a da se suština planine i sela ne dira. Zlatibor je brend, koji funkcioniše 10 mjeseci godišnje, čini održivim nekoliko opština i, što je bitnije, veliki broj sela, koja bi bez turizma na Zlatiboru odavno bila potpuno pusta.
Ipak, suština teksta nije reklama za Zlatibor. Boraveći tamo, razmišljao sam o našim neiskorištenim ljepotama, tu na pola sata – sat od Banjaluke. Razmišljao sam o Manjači, Čemernici, Lisini, Majdanskoj Planini, i naravno, nacionalnom parku Kozara. U neposrednoj blizini ovih naših ljepotica živi 600.000 ljudi, što je ipak, za naše okolnosti impozantna cifra, da ne računamo strane goste, koji se uvijek oduševe našom prirodom i našom gostoljubivošću, a skoro pa nemaju gdje doći. Ti ljudi nemaju u blizini mjesto za raznovrstan svesezonski planinski turizam. A ono što im se i pruža je škrto i malo. Imamo i mi planine, slapove, šume, domaći proizvod… nemamo svijest, ni kao ljudi, ni kao društvo, ni kao država – da nešto organizovano uradimo po tom pitanju. Neki individualni koraci koji su napravljeni postoje, ali su usamljeni, i raštrkani, te nikad nemaju dovoljnu raznovrsnost. Ipak, ti individualni koraci pokazuju da zainteresovani investitori postoje i u ovom neusklađenom sistemu, ako se može sistemom i nazvati, a interesovanje bi sigurno sa adekvatnim planovima razvoja raslo. Svakako, planovi razvoja turizma ne smiju biti dokumenti koje će poreski obveznici plaćati kojekakvim institutima i konsultantima da nakon toga leže po fijokama ili skupljaju prašinu i buđ po kojekakvim institucijama, već moraju biti projekat od vitalnog značaja, sa jasnim ciljevima i rokovima budućeg djelovanja na razvoju turizma. Projekat mora postaviti smjernice, od centra ka pratećim sadržajima, te urbanističko-arhitektonske upute koje se neće kositi sa prirodom i ekologijom. Svakako, potencijalnim investitorima se mora objezbjediti kvalitetna infrastruktura i ukloniti sve birokratske blokade.
I za kraj, naša tužna realnost je da od nečeg takvog dugo neće biti ništa, papreno ćemo plaćati kojekakve turističke organizacije kojima gazduju politički kvazieksperti i rade uglavnom ništa, čast rijetkim pojedincima, a ako se nekad nešto i pokrene nabolje, desiće nam se grupa galamdžija koja je po nepisanom pravilu uvijek protiv svega, iako ni oni uglavnom ne znaju zašto.
