Naravno, svi ste čuli, a možda i čitali tekst novinara „Večernjeg lista“ Hassana Haidara Diaba koji se pozivao na izvještaj SIPE i SOA da Bosna i Hercegovina „postaje glavni centar za islamističke ekstremiste, mijenja se i kulturološka slika Sarajeva i okolice“.
Osnovni problem je u tome šta takav izvještaj SIPA ne postoji tj. pisanje ovog novinara je demantovao Ministar bezbjednosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić.
Ali zamislimo da je ovo što je Hassan Haidar Diab sve tačno, hajde da provučemo njegov tekst kroz Konvenciju o univerzalnim ljudskim pravima, što je u svakom pristojnom društvu iznad svih zakona.
Krenimo redom.
Citat br. 1 „Vehabije su u velikom broju prisutni u pojedinim džamijama u rubnim dijelovima Sarajeva, npr. na Ilidži, u Nedžarićima, na Alipašinu polju i sl.“
Recimo da je ovo tačno, ali u čemu je problem? Vehabije moraju negdje da žive i član 13.1 Konvencije o univerzalnim ljudskim pravima kaže da „Svako ima pravo na slobodu kretanja i stanovanja unutar granice svake države.“ Sasvim je logično da vehabije posjećuju džamije jer tamo žive i pošto su muslimani logično je da klanjaju u džamijama.
Citat br. 2. „Također su njihovi istaknuti predavači vrlo prisutni i aktivni među studentima.“
Šta ima sporno u ovome, jer po članu 19. „Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu mišljenja bez tuđeg mišljenja, a isto tako i traženje, primanje i saopštavanje obavještenja i ideja bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice.“
Citat br. 3. „Nerijetko organiziraju kolektivna druženja, izlete i seminare na okolnim sarajevskim planinama. To se posebno odnosi na svojevrsne vehabijsko-selefijske komune poput one u Gornjoj Maoči, ali i drugdje.“
Pa naravno, ljudi vole da se druže i zašto bi to bio problem? Čak i član 20. Konvencije univerzalnimo ljudskim pravima kaže „Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja.“
Citat br. 4. „I dok se `trese gora` oko tzv. paradžemata i `odbjeglih`propovjednika, vehabijsko-selefijski diskurs kroz djelovanje u džamijama i strukturama Islamske zajednice polako ali sigurno nameće se kao svojevrstan mainstream Islamske zajednice, odnosno muslimanskog puka u BiH.”
Recimo da je ovo tačno. Pa otkud bilo kome pravo da se miješa u to kakav islam neko želi da slijedi i propovjeda? O tome govori i član 18. Konvencije koji kaže: „Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu promijeniti svoju vjeru ili vjerovanje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjera ili vjerovanje učenjem, vršenjem, obredima i održavanjem.“
Citat br. 5. „SIPA-u najviše zabrinjava što ovdašnji odvjetnici, javni bilježnici i pojedini općinski službenici sve više iskazuju poštovanje prema tome učenju i aktivno sudjeluju u promjeni kulturološke slike Sarajeva i okolice.“
O ovome ništa ne govori Konvencija o univerzainim ljudskim pravima, ali jedino što nas i SIPU treba interesovati u vezi ovoga je da li advokati, notari i opštinski službenici rade po zakonu ili ne rade. Pa nije njihov posao da utvrđuju ko jeste, a ko nije pravi pravi musliman.
Citat br. 6. „Ove gospodarske aktivnosti, gradnja naselja i širenje mreže utjecaja u lokalnim vlastima, mogle bi dugoročno doprinijeti pretvaranju BiH u glavni tranzitni, ali i regrutni centar ekstremizma, s obzirom na to da su medijski izuzetno jaki. Imaju portale Minber, Saff i Islambosna koji već godinama nesmetano rade na promociji i širenju vehabijskog učenja u BiH“.
Bilo koji portal može da egzistira dok god ne krši zakon Bosne i Hercegovine, bez obzira što se nama ne sviđa što promovišu vehabijsko učenje. O ovome fino govore članovi 18. i 19.
Da zaključim, vehabije u BiH mogu sve ovo da rade, sviđalo se to nama ili ne, dok god ne krše član 21. koji kaže „U vršenju svojih prava i sloboda svako treba da bude podvrgnut samo onim ograničenjima koja su određena zakonom isključivo u cilju osiguranja dužnog priznanja i poštivanja prava i sloboda drugih i u cilju zadovoljenja pravičnih zahtjeva morala, javnog poretka i opšteg blagostanja u demokratskom društvu.“.
Sve ostalo je šuplja priča i novinarski senzacionalizam.
