Nedavno sam pročitao knjigu beogradskog novinara Miloša Vasića „Atentat na Zorana“ o ubistvu srpskog premijera Zorana Đinđića. U jednom dijelu knjige autor opisuje kako je izgledala Srbija prije 5. oktobra 2000. godine. Ne ulazeći u to šta je kasnije donijela „petooktobarska revolucija“ u Srbiji, veoma je zanimljiv taj dio pred 5. oktobar, jer je stanje u društvu, pod uticajem Miloševićevog režima, bilo veoma slično stanju u društvu Republike Srpske danas, pod uticajem ovdašnjeg režima.
Polusvijet na važnim pozicijama, primitivni i bahati likovi svuda oko nas, nedisciplina i nepoštovanje zakona kao pravilo. Pored toga, društvo se rastače kroz stvaranje straha, opšte nepovjerenje, desolidarizaciju, raslojavanje. Paradržavni kartel koji kontroliše zvanične institucije, vladajuća partija i koalicioni sateliti privatizuju državni aparat, dvorski intelektualci igraju svoju ulogu, mafija ima prostor za djelovanje i niko joj ne smeta, u centru paukove mreže je predsjednik kao personifikacija sistema. Tako piše Vasić o tadašnjoj Srbiji. Zvuči li poznato?
I meni. Ipak, ruku na srce, jedna važna stvar je bila bitno drugačija. U tadašnjoj Srbiji skoro svakodnevno su se dešavala najbrutalnija ugrožavanja bezbjednosti ne samo ljudi iz kriminala, nego i običnog svijeta, te bogatih pojedinaca. Ubistva, otmice, razbojništva, ucjene, iznude… jednostavno vladala je potpuna nesigurnost. Do danas se činilo da kod nas „nije baš tako“.
Noćas su četiri kriminalca, očigledno po zadatku, u naručenoj akciji, upali u dvorište ministra u Vladi Republike Srpske i demolirali ministarkin privatni automobil. Dok su pajserima „obrađivali“ pasata, zabavljali su se uz zvukove glasne muzike iz automobila kojim su se dovezli na lice mjesta. Kad je ministarka izašla na prozor i zaprijetila da je pozvala policiju, momci se ni najmanje nisu uznemirili, te su nastavili da lupaju i poručili „samo ti zovi, ništa nam ne mogu“. Završili su posao i otišli. Nisu bili maskirani. MUP RS još uvijek nije saopštio da je rasvijetlio ovo krivično djelo.
Nadam se da griješim, ali čini mi se da je pred nama vrijeme u kojem će ovakvih stvari biti još i da će se osjećaj nesigurnosti pojačavati iz dana u dan. Jer, mafija i kriminalci ne nailaze na otpor. Polako postajemo Wild wild west.
Već šest godina se ne zna ko je hladnokrvno ubio Milana Vukelića, kod zgrade MUP-a, u neposrednoj blizini osnovne škole, bombom aktiviranom dok je automobil bio u pokretu.
Još uvijek se ne zna ni ko je ubio Željka Markovića, načelnika Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo, koji je sa deset metaka izrešetan pred kućnim vratima.
Desetine paljevina automobila ostale su nerazriješene, uključujući poslednji slučaj zapaljenog BMW terenca doktora Arara prije mjesec dana.
Ne zna se još uvijek ko je zaista skrivio smrt 21-godišnjeg Nikole Đurovića, a vjerovatno ne postoji nijedna osoba koja vjeruje da su se stvari odvijale onako kako tvrdi sud.
U Narodnoj skupštini RS sjedi poslanik presuđeni otmičar, kod kojeg su i predsjednik Republike i predsjednik NS RS došli u kampanji da ga podrže, iako su znali ko je i kakav je.
Mogao bih nabrajati slučajeve iz naše stvarnosti do sutra. U Republici Srpskoj izbrisana je granica između dozvoljenog i nedozvoljenog, izbrisana je granica između institucija i kriminala. I zato se ovo desilo ministrici. I zato više niko nije siguran.
Na prvoj sjednici nove Vlade RS, u kojoj neće biti ministara sa nekretninama na Azurnoj obali i onih koji djeci za poklon kupuju crne džipove od 100 hiljada eura, u oktobru naredne godine, mora biti usvojen spisak od prvih 20 slučajeva koje će „otvoriti“ institucije RS i dovesti ih do kraja.
Na spisku moraju biti i Vukelić i Marković i Đurović, kao i Boska, Poljoprivredna škola, Grand Trade, Birač, Balkan Banka, Šume RS itd.
I onda nema skrivanja. Idemo redom. Ili Srpska ili oni. Ili narod ili mafija i kriminalci. To će biti najvažnija bitka za Republiku Srpsku od završetka rata. Institucije moraju razriješiti ove i brojne druge slučajeve i pokazati da su jače od kriminala.
Uz uslov da izdržimo.
Još 398 dana.
Do 5. oktobra.
