Tog 30-tog avgusta informišući se o dešavanjima u ovoj našoj zemlji čuda naletih na naslov „Višković o Institutu za nestala lica BiH: Njihov nerad znači prikrivanje srpskih žrtava“ i naravno da sam kliknuo na vijest ne bih li se naljutio zbog još jedne nepravde nanesene srpskim žrtvama od 1389. godine do danas.
I krenem da čitam šta je premijer poručio Institutu za nestala lica BiH, a poručio je da „ne rade ništa kada je riječ o pronalasku nestalih lica srpske nacionalnosti s obzirom da se i poslije 25 godina potražuju 1652 civila i pripadnika Vojske Republike Srpske, što znači da se srpske žrtve prikrivaju.“
I jeste bruka da se 25 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini traži 1652 osobe srpske nacionalnosti, nestalih u proteklom ratu.
Ali ne bih ja bio autošovinista da nisam nastavio dalje da čačkam po ovoj temi, a ima se šta iščačkati.
Recimo, pronađoh podatak da se u Bosni i Hercegovini još uvijek traži 7600 osoba i ako od tog broja odbijemo 1652 nestalih Srba, ispada da se 25 godina nakon rata još uvijek traži 5948 Bošnaka, Hrvata i Ostalih.
Možemo pretpostaviti da je najveći dio njih stradao od strane Vojske i policije Republike Srpske i da se vjerovatno nalaze, negdje dobro skriveni, u temeljima Republike Srpske.
Sada se pitanje samo od sebe nameće?
Šta su vlasti Republike Srpske i konkretno premijer Višković uradili da se tijela Bošnjaka, Hrvata i Ostalih pronađu?
Ništa ili skoro ništa, jer u odbrambeno- otadžbinskom ratu može biti zločina i masovnih grobnica, ali se govori samo o našim žrtvama.
Ali nije to baš sve tako jednostavno.
U nastavku svoje izjave premijer Višković „potegnu“ jedan veoma jak argument, a to je univerzalnost principa „Ako se zalažete za pomirenje i jedinstvo onda je žrtva žrtva, zločinac je zločinac, odgovornost je odgovornost, bez obzira sa koje strane dolazi.“
Ako su vlasti u Republici Srpskoj toliki principijelni i humanisti prosto je nevjerovatno da se još uvijek traže tijela nestalih Bošnjaka i Hrvata iz Kotor Varoši, koji je na 33 km od Banjaluke, institucionalnog, političkog, ekonomskog, kulturnog i svakog drugog centra Republike Srpske.
Možda premijer Višković, od silnih obaveza nije upoznat sa stradanjem kotorvaroških Bošnjaka i Hrvata, ali ne mogu da povjerujem da ne zna ništa o stradanjima srebreničkih Bošnjaka, jer živi u tom kraju i ratovao je na tom području.
Nemoguće je da premijer ne zna da se još uvijek traga za tijelima oko 1100 Bošnjaka nastradalih tokom poslednjeg rata i kako se zalaže za pomirenje i jednstvo mogao bi nešto učiniti da se tijela tih ljudi pronađu i dostojno sahrane, jer kao što reče „žrtva je žrtva, zločinac je zločinac, a odgovornost je odgovornost.“
To se od njega očekuje kao „najmoćnijeg“ čovjeka u Republici Srpskoj, pravoslavca i humaniste.
Preuzeto sa: blogger.ba
