Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Radovan Karadžić prkosi činjenicama

Povodom obilježavanja 30 godina Republike Srpske, Radovan Karadžić je napisao pismenu vježbu za „Glas Srpske“ naslovljenu „Samo narod ima pravo da odlučuje o svojoj sudbini“.

Zamislite Radovana Karadžića koji u nekom kazamatu na jugu Britanije, u neljudskim uslovima, piše tekst o Republici Srpskoj, rizikujući da ga uhvate mrski Anglosaksonci i bace ga na muke kao Malog Radojicu.

Interesantno je da je Radovan Karadžić potpisan kao predsjednik Srpske od 17. decembra 1992. do 19. jula 1996. godine, što je grijeh imajući u vidu njegov osebujni život i doživotne posledice toga života.

Na početku teksta shvatamo da je Republika Srpska 30 godišnja ljepotica, zrela i voljena koju je on zajedno sa drugim babicama porodio, a znate šta se kaže kada ima mnogo babica.

Elem, Karadžić tako priča o porodu, ali ne i o odrastanju „ljepotice“, jer valjda misli da je o tome dovoljno govorio u Haškom tribunalu.

Tekst se nastavlja pričom klasičnog balkanskog nacionaliste, on je prezirao politiku i imao „veliki krug prijatelja svih nacija i zanimanja“, ali .... nije mogao da gleda šta se radi Srbima.

Onda dodaje „pak, tokom tih i sledećih godina nismo mogli, a da ne vidimo da srpske predstavnike stalno biraju drugi, po tipu “ovaj mek i podoban, onaj tvrd i nepodoban”. To je bila karikaturalna noćna mora, a ne pravo predstavljanje srpskog naroda. Ta noćna mora dovela je do iseljavanja više od 500 000 Srba za tih tridesetak godina, do početka devedesetih - naših prijatelja, kumova, uspešnih zanatlija i vrhunskih intelektualaca.“

Čitam i ne vjerujem svojim očima, komunisti su tih 70-ih i 80-ih godina birali nepodobne i tvrde Muslimane, Hrvate, Slovence, Crnogorce, Albance, Makedonce, Mađare, a samo su Srbe birali „meke i podobne“.

Kao što vidite socijalistička Jugoslavija je tada bila „tamnica naroda“ samo za Srbe i ko sam ja da mu ne vjerujem.

Onda Radovan Karadžić poentira, zbog toga je iz Bosne i Hercegovine, jer govori o svojim prijateljima, kumovima, zanatlijama i intelektualcima, otišlo 500 000 Srba.

Ne bude meni mrsko i odem ja da provjerim koliko je Srba živjelo od popisa 1971. godine, do 2013. godine, jer Srbin u meni nije mogao da prihvati još jedan genocid.

Elem, evo egzaktnih podataka.

Prema popisu iz 1971. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 1 393 148 Srba i 43 796 Jugoslovena. Deset godina kasnije u Bosni i Hercegovini je živjelo 1 320 644 Srba i 326 280 Jugoslovena.

Matematika je jednostavna za deset godina broj Srba u Bosni i Hercegovnini se smanjio za 70 000, ali teško je utvrditi da li su oni otišli iz Bosne i Hercegovine ili su se zbog interesa samo prešaltali u Jugoslovene.

Opet kontam možda se egzodus Srba desio 80-ih godina jer im je smetala Olimijada, sarajevski Novi primitivizam, filmovi Kustirice, međunarodni uspjeh FK Željezničara i KK Bosne ili su možda napustili Bosnu i Hercegovinu solidarišući se sa Bebekom i njegovim odlaskom iz Dugmeta. Muhanat je to narod.

Pogledam popis iz 1991. godine, kad imaš šta vidjeti, broj Srba u Bosni i Hercegovini se povećao za oko 45 000 u odnosu na 1981. godinu i sad ih ima 1 366 104, a Bog sami zna koliko ih je još bilo među 347 121 Ostalih.

Posmislih, ako Radovan Karadžić ovoliko laže o miru, kako tek laže o ratu?

Ako ovako laže u zatvoru, kako je tek lagao na slobodi?

Naravno, nastavio sam ja sa čitanjem teksta Radovana Karadžića, ali umjesto lika prvog predsjednika Republike Srpske, pred očima mi je bio alternativac i vrač Dragan David Dabić stručnjak za paranormalno ili bolje reći nenormalno.

Ja nisam dio tog svijeta, niti želim da budem ikada, pa ni 9. januara.

P.S.

Ako pogledate popis iz 2013. godine vidjećete da je tada u Bosni i Hercegovini živjelo 1 086 733 Srba, što je manje i od broja Srba nakon Drugog svjetskog rata. Kao što vidite broj Srba se najviše smanjio za vrijeme vladavine Radovana Karadžića i postojanja Republike Srpske.

Zajeban ovaj patriotizam, braćo Srbi.

 

Preuzeto sa: blogger.ba

 

Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste svojoj djeci preporučili da napuste BiH?

Rezultati ankete
Blog