Nekada davno u  danima kada je u Sarajevu sve bilo i  srećno i veselo, jedne noći bili smo na večeri u restoranu  „Monik“, moj  pok. Milan, moj brat,  moja snaja, opreska pjevačica iz Novog Sada, moja drugi  brat blizanac  (oba preminula), uz odličnu muziku smo se opustili i raspjevali, Erži je zadivila pjesmama sa Dunava, a onda su negdje kasno došli  pokojni Halid  i  Nazif Gljiva ...Bio je to naš prvi susret uživo. Bilo je  nezaboravno... Nazif se penje na sto baca  sako u publiku, mladi su  i lijepi, počinju da pjevaju nezaboravnu  „Zlatne strune“  (moja i Milanova pjesma) „Neću, neću dijamante“.. I mi ostajemo dugo, do zore...Družili smo se....Tiempi passati... Srećno vrijeme mladosti. Nikad zaboravljeno.

Ovih dana tuguje za Halidom  cijela naša  nekadašnja država i mnogi, mnogi drugi:  Mostar,  Bihać, Banja Luka, Beograd, Zagreb, Podgorica, Skoplje, zapravo cijeli Blakan  i dalje, mnogo dalje - svi  kojima je  pjevao iz srca i duše a pogotovo, kažem, u  onoj Jugoslaviji, u kojoj, da je bilo više takvih ljudi, dobrog srca i  djetinje duše, manje zloćudnih i ostrašćenih - ne bismo, možda, razbijeni, osiromašeni  duhom i emocijama - krenuli drugim putevima, često tumarali od nemila do nedraga. Ali to je druga tema.    

Bio je Halid  dobar, skroman i prirodan čovjek, prije svega, voljen u našim novo stvorenim etitetima  „regionima“ koji smo,  otkinuti od matice u kojoj smo nekada živjeli dobro i  sigurno, voljeli  i tajno se sjećali  mladih dana, igranki u „Slozi“,  Vilsonovog   šetališta, Skenderije, koncerata, prvih tajnih poljubaca, drugovanja... itd.  Bilo je to vrijeme studentskih ljubavi, putovanja  - kasnije vjenčanja i rađanja naše djece. Bilo je to vrijeme mira i spokojstva.

Čovjek plemenit i dobrog srca čuvao je svoju porodicu prije svega, a  osvojio srca  svih naroda, svih nacija, kod njega nije bilo pitanje ko je ko. On  je znao ko je i zato je cijenio sve ljude. To je ono kad kažemo da je neko  rođeni gospodin! Imao je vremena za svakog ko mu se obratio. Imao je i  čarobni glas, koji je bio Božji dar i on je bio Bogu zahvalan -a  publici beskrajno odan. Otišao je, a nadali smo se da će još poživjeti ... Nije bilo suđeno.

Pomagao je  ljudima ne pitajući ko je koje vjere i kojoj naciji pripada - a  da nije dao da  se njegovo ime negdje upiše. .. A ostalo je ime  njegovo  ispisano zlatnim slovima. Onaj ko   u pjesmi  daje  daje svima slatko grožđe svoje duše  -ko pruža ruke cijelom svijetu, a ne traži ništa- to je bio on. On postaje legenda.

Bezbroj je ljudi koji danas pjevaju i plaču... Kad je to još bilo?!  Ja ne znam da je neki pjevač bio ovoliko voljen i poštovan!   Utoliko je ovo  jeste  fenomen, utoliko je ovo  veće od velike  tuge, od  odlaska dragog čovjeka -to je ponos da smo ga imali  i  čudno je..., ali   imali   smo ga  s v i   mi  i  na Romaniji  i na  Baš Čaršiji, i oni u Parizu u Cirihu i dalje, još dalje -  imali  ga,  imali  ISKRENO, do  najdublje naše emocije, do suza, do jecaja – ali  i do neke vrste  euforije i ponosa  naših napaćenih duša –  jer   ON  dokazuje  da pobjeđuje  baš onaj   ko   s p a ja   mostove  ljudskih   srca -  ma gdje bili ...Onaj  koji  spaja, koji od srca ne odvaja nikoga - taj živi vječno.    

Spavaj  Halide, dragi  prijatelju, u lavandi na nekoj verandi  u raju gdje ti je mjesto. Tiho, odmori  se plemenita dušo čekaj da se šeher  zamagli, pa  da se  pojaviš negdje  iza oblaka kao Sunce, a  u  ruci  ti  hladna voda s Romanije...

Nama ostaje da te volimo i da  te ne zaboravimo. A ko bi i mogao zaboraviti anđeoski glas, kakav je mogao dati čovjeku samo ONAJ  koji daje sve?  I koji uzima one koje pozove!  

Neka ti je laka zemlja i vječna slava, tvojoj porodici duboko saučešće.

Postojiš, postojao si i postojaćeš u našim srcima.

Prof. Radmila Trbojević