Slavko Dragičević je mitsko biće, neki tvrde da postoji, ali ga niko nije vidio. I dok za jednoroge ili drekavca iz Drvara još uvijek tražimo neki dokaze, Slavko odistinski postoji, ako meni ne vjerujete, pitajte Centralnu izbornu komisiju (CIK).
Kakve veze ima CIK sa utvrđivanjem identiteta pomenutog Dragičavića?
Pa ima, Slavko Dragičević se uvijek ukaže pred izbore za predsjednika Republike Srpske i završi kao jedan od kandidata za to mjesto.
Mislim da se prvi put pojavio 2010. godine kao predjednički kandidat Unije socijaldemokrata (SDU) i tada je osvojio 402 glasa, tj. najmanje od svih kandidata. Naravno, to ga pokolebalo, pa je preskočio je izbore 2014. godine, da bi se ponovo kandidovao kao nezavisni kandidat 2018. godine, kada je osvojio 659 glasova i svoj rezultat iz 2010. godine uvećao za trećinu. Nakon ovakvog rezultata bilo je potpuno očekivano da se Slavki ponovo kandiduje, što je učinio 2022. godine opet nezavisan i opet s više za 100 glasova nego predhodni put, svih 758.
Kandidovao se i ove godine i ostaje nada da će naš kandidat dostići četvorocifreni broj i tako oboriti lični rekord.
Ipak nije Dragičević potpuni gubitnik, daleko od toga, 2022. godine u mjesnoj zajednici Mosko kod Trebinja dobio je najviše glasova i pobijedio u odnosu da druge kandidate. Imao je tri glasa više od Dodika.
Neki to pripisuju izbornim marifetlucima, ali ne potcjenjujte inteligenciju Moskoljana.
Ja sam za Dragičević Slavka čuo još početkom 2000 godine kada mi je u ruke došla knjiga pod nazivom „Odgovor socijaldemokratije“ u kojoj se po prvi put neko iz Republike Srpske bavi teorijskim aspektima ove ideologije. Izdavač je bila Stranka nezavisnih socijaldemokrata, koja je tada bila na vlasti. Slavko je 2006. godine izdao još jednu publikaciju pod nazivom „Socijaldemokratija: putevi i stranputice“, ali ovoga puta je izdavač bila Socijaldemokratska unija, a ne SNSD.
Bio je jedan od rijetkih teorijski potkovanih socijaldemokrata u vrijeme kada je socijaldemiokratija u Republici Srpskoj bila jednako sigmatizirana, kao i homoskeksualizam.
Onda je Milorad Dodik na jednom mitingu u Tesliću otkrio čari nacionalizma i znamo kako se to završilo.
Naravno, Slavko Dragičević nije lud čovjek i zna da nema nikakve šanse da pobjedi na redovnim ili vanrednim izborima za predsjednika Republike Srpske, ali on ne odustaje i svi se pitaju zašto?
Neki tvrde da je to zbog toga što kao kandidat dobija neke novce, dok drugi misle da je to zbog mjesta u biračkim odborima, ali zaboravljaju da istinski socijaldemokarata prezire materijalno.
Ipak, ne budimo prestogi prema njemu, jer politika ne bi bila zanimljiva da nema po nekog svog Don Kihota, idealistu i entuzijastu, koji ponekad uspije da savlada vjetrenjače.
Nedavno se to desilo u Njujorku.
Šta na primjeru kandidata Slavka Dragičevića možemo naučiti?
- Da se treba boriti za ostvarenje svojih snova, pa makar to bilo u Republici Srpskoj, a snovi socijaldemokratski.
- Da u politici opstaješ samo ako su ti rezultati sve bolji i bolji, a on na svakim izborima ih ima sve više i više.
- Da je optimizam preduslov za bavljenje politikom.
- Da je Doboj rasadnik najvećih političkih frikova u Republici Srpskoj.
Predsjednički kandidat Slavko Dragičević ne odustaje, ne predaje se i bori se za svoje snove, nadajući se da će mu se jednog dana posrećiti i da će postati predsjednik Republike Srpske. U toj borbi je sam, ali gord i ponosan. On nam se ne smiješi sa fotošopiranih bilborda, ne daje nestvarna obećanja u spotovima, ne poklanja hemijske i blokčiće, niti vas hrani pod šatorima.
Slavko Dragičević se nada da će stanovnici Republike Srpske jednog dana „uključiti“ mozak i shvatiti da ih političari stalno varaju i iskorišatavaju i to je njegova šansa.
Šteta je što neće poživjeti toliko dugo.
Zato ove godine Slavko Dragičević ima moj glas, a cilj nam je 1000 glasova.
Preuzeto sa blogger.ba
