https://www.frontal.ba/ Copyright 2024 Promotim d.o.o. Frontal RSS Feed Tue, 23 Apr 2024 11:04:30 +0200 Ovo nije tekst o romanu Hermana Hesea pod istim nazivom, već o čestitki povodom dana grada gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića. Evo kako izgleda ta čestitka, preuzeta sa društvene mreže X, a vjerujem da se ne razlikuje mnogo ni na Fejsbuku ili Instagramu. Gradonačelnik Banjaluke Stanivuković je nesporno lijep i zgodan muškarac, pogotovo ako ga uporedimo sa estetikom političara u Republici Srpskoj i BiH, mada o ukusima ne vrijedi raspravljati. Gradonačelnik Banjaluke Stanivuković je nesporno fotogeničan ili bolje reći fotošopiran muškarac i to vješto koristi za ličnu promociju. Gradonačelnik Banjaluke Stanivuković je nesporno gospodar duštvenih mreža što on nemilosrdno koristi u njegovom političkom angažmanu. Gradonačelnik Banjaluke je toliko lijep, zgodan, fotogeničan i aktivan na društvenim mrežama da nas je počastio još jednom besprijekornom fotografijom, dok nam je čestitao dan grada. On toliko voli sebe, da u toj čestitki za fotografiju Banjaluke, ili barem njenog dijela, nije bilo mjesta. Istina, napisao je on da je Banjaluka najljepši grad na svijetu, ali kao poštovalac tradicionalnih vrijednosti gradonačelnik Stanivuković je metnuo fotografiju sebe, muškarca, domaćina, glavu porodice, umjesto bilo čega što je ženskog roda. Narcizam sam po sebi nije loš, naprotiv, ljubav prema sebi je normalna i neophodna za psihičko zdravlje pojedinca, ali kada se otrgne kontroli, zna da bude vrlo zajebano. Ali hajde sada da analiziramo tekst čestitke. Zlatousti, gradonačelnik  nemilice troši superlative, da pristojnom čovjeku postane neprijatno. Poput osnovaca koji za 8. mart opisuju svoju majku, njegova Banjaluka je najljepši grad na svijetu. U ovu patetiku možete povjerovati jedino ako niste nikada i nigdje mrdnuli iz Banjaluke. Gradonačelnik nas podsjeća da je prije 79 godina Banjaluka oslobođena od fašista, ali nikako da napiše ko nas je oslobodio. Teško je povjerovati da mladi gradonačelnik ne zna da su tog dana 1945. godine u Banjaluku oslobodili partizani predvođeni komunistima, dok su pripadnici drugog “antifašističkog” pokreta zajedno sa Nijemcima i ustašama, bježali ka Zagrebu, a kasnije za Sloveniju i Austriju.  Biće da je PR tim procijenio da je pominjanje partizana kontraproduktivno, jer idu lokalni izbori i svaki glas je važan, pa makar on bio i od poštovalaca četnika. Zlatousti gradonačelnik potom kaže “Budimo zahvalni našim hrabrim precima zahvaljujući kojima danas možemo da uživamo u predivnom proljećnom danu i obilježimo 22. april.” Ostaje nejasno o kojim precima se radi, da li u njih spadaju i četnici Rade Radić i Uroš Drenović, čije ulice krase najljepši grad na svijetu. Biću beskrajno bezobrazan, ali moram skrenuti pažnju našem gradonačelniku da bi proljeće i 22. april, svakako došli u Banjaluku i bez naših “hrabrih predaka”. Priroda tako funkcioniše, željeli mi to ili ne. Zlatousti gradonačelnik patetično nastavlja “Ove godine pod sloganom “Banjaluko, cvijete moj” želim vam da uživate u slobodi”. Ja bih dodao da uživanje u slobodi se odnosi isključivo na heteroseksualne stanovnike Banjaluke, a LGBT sugrađani tu slobodu da upražnjavaju u svoja četiri zida. Budu li previše slobodni mogli bi dobiti batine od više nego slobodnih “Lešinara”. A onda slijedi krešendo patetike “Kao što je tulipan Banja Luka jedinstven u cijelom svijetu, tako je i naš grad, naša istorija i naši ljudi.” Uključite li logiku, shvatićete da svaki grad je donekle jedinstven, baš kao što je i njegova istorija donekle jedinstvena, a samim tim i jedinstveni su i stanovnici tog grada. Jedinstvenost Banjaluke, nije ništa jedinstvenija od jedinstvenosti Mrkonjić Grada ili Prijedora, osim u srcu našeg gradonačelnika. I šta reći na kraju, naš narcisiodni i zlatousti gradonačelnik je po ko zna koji put iskoristio Banjaluku za ličnu promociju, a izbori na jesen će pokazati koliko Banjalučani to cijene. P.S. Multietničnost našeg gradonačelnika se ogleda u tome što svjesno koristi tursku riječ tulipan, umjesto engleske lala, što je za svaku pohvalu i pokazuje da je drugačiji od SNSD-a.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62023/drasko-stanivukovic-narcis-i-zlatousti https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62023/drasko-stanivukovic-narcis-i-zlatousti Tue, 16 Apr 2024 10:08:38 +0200 Prema popisu iz 2013. godine u Modriči je živjelo 25 720 stanovnika, od toga 20 227 Srba, 3101 Bošnjak, 1674 Hrvata i 718 gubitnika, koji sebe opisuju kao Ostali. Naravno, broj stanovnika Modriče, jedanaest godina kasnije, niko ne zna, ali pretpostavljamo da je manji. Koliko manji teško je reći, ali svakako manji. Na zadnjim lokalnim izborima 2020. godine za gradonačelnika je izabran kandidat SDS-a Jovica Radulović sa osvojenih 7630 glasova, dok je kandidatkinja  SNSD-a Mara Milošević osvojila 4335 glasova. Zašto vam sve ovo pišem? Zato što sam pročitao vijest, a bogme i priznanje, predsjednika opštine Vukosavlje Borislava Rakića, da planira da se kandiduje za gradonačelnika Modriče. Da, dobro ste pročitali čovjek fino kaže „Tačno je da sam ja predložen za kandidata za načelnika, jer je ocijenjeno da sam, da tako kažem, nekonfliktna ličnost, a SNSD-u u Modriči je potrebna takva osoba i neko ko će izgladiti i pomiriti različite stavove. Međutim, odluka o kandidatu se ne može i neće donijeti bez opštinskog odbora SNSD-a“. Ali to nije sve. Gospodin Rakić, predsjednik opštine Vukosavlje, ako i ono nije u međuvremenu proglašeno gradom, već 11 godina ne živi u Vukosavlju, već u Modriči. Da rezimiramo,  trenutni načelnik Vukosavlja, koji ne živi u toj opštini, kandidovaće se za budućeg gradonačelnika Modriče u kojoj trenutno živi, ali nema prijavljeno prebivalište. Imamo i drugi apsurd, još apsurdniji od prvog.  Taj apsurd je od Modriče udaljen nekih 76 km ili oko sat i po vožnje. Elem, u Tuzli se juče oglasio novoimenovani direktor JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla, Šekib Umihanić i zatražio da, pazi sada, da OHR tj. Kristijan Šmit poništi Zakon o javnim nabavkama na jedan dan, da bi se po hitnom postupku nabavilo sve što je potrebno za liječenje onkoloških bolesnika u tom gradu. Genijalno, nema šta. Direktor Umihanić je vrlo pametan čovjek jer je odmah je skontao nekoliko veoma važnih stvari koja se tiču menadžmenta u BiH.  Prvo nikada se ne zamjeraj vlastima koja te je postavila na funkciju direktora, a koju u ovom slučaju čine Stranka demokratske akcije (SDA), Demokratska fronta (DF) i bivši članovi Stranke za BiH. Shvatio je direktor Umihanić da je vlastima u Tuzli važnije da kupi oklopna vozila za policiju, nego da stvore uslove za liječenje ljudi oboljelih od raka. Na kraju je bio više nego konstruktivan i našao mehanizam kako da jednostavno izbjegne i vlast i tendere uz pomoć OHR-a. Sada je sve na OHR-u i njihovoj spremnosti da suspenduju zakon na jedan dan i omogući Univerzitetsko kliničkom centru da nabavi šta se nabaviti treba. Ako to ne učini Kristijan Šmit biće optužen od strane SDA i DF-a da je nehuman i da se igra sa ljudskim životima, dok oni brane Bosnu i Hercegovinu od loših Bošnjaka, zlih Srba i perfidnih Hrvata.   Preuzeto sa blogger.ba   https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62022/cuda-nevidena https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62022/cuda-nevidena Tue, 09 Apr 2024 13:50:51 +0200 Elem, neki dan smo saznali da će SNSD na ovim loklanim izborima da “žrtvuje” Nikolu Šobota, načelnika Klinike za kardiohirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske, koji uzgred nije ni član SNSD-a. Zamislite kako je sada članovima SNSD-a, koji su svoje slobodno vrijeme i ljubav prema Miloradu Dodiku, pokazivali na gradskim štandovima dijeleće letke i upaljače, raznoseći flajere po haustorima, jeli pod šatorima, slušali šefa kako pjeva, prijetili kapilarnim glasovima i nema ih nigdje. Nakon ove opore digresije vratimo se kandidatu Šobotu. On se danas oglasio i poslao snažnu poruku u kojoj kaže… “Banjaluku zamišljam kao grad po mjeri građana, usmjeren prema njihovim stvarnim potrebama. Siguran sam da ćemo sve čemu težimo ostvariti. A ciljevi su nam, između ostalog, unapređenje dostupnosti zdravstvene zaštite, pronatalitetna politika, briga o mladima, razvoj sporta i kulture, te podsticaj ekonomiji i bolji životni standard” Kao što vidite kandidat Šobot je sve rekao i ništa. Sasvim je jasno da ovo nije riječnik čovjeka koji svaki dan radi nešto vrlo konkretno, pažljivo planira svaki svoj potez i ni jednog trenutka ne šupljira. Smio bih se kladiti da mu je ovo neko iz partije napisao, bez imalo svijesti o ličnosti kandidata Šobota. Onda se u saopštenju dalje kaže… “Nadam se da ću političkim djelovanjem i nastupom uspjeti da vratim pristojnost, odgovornost i uljudnost na tom planu. Sigurno je da neću voditi negativnu kampanju, iako sam više nego spreman da se borim ukoliko do nje dođe” Izgleda da je kandidatu Šobotu pun kufer Stanivukovića i Đajića i njihovog ponašanja i da on nije kandidat cijelog SNSD-a, već njegovo marginalnog i pristojnog dijela. Sve u svemu nadam se da će kandidat Šobot izgubiti izbore za svoje i naše dobro. Za njega nije dobro da u najboljim profesionalnim godinama valja se u banjalučkom političkom cirkusu, a za građane Republike Srpske i Banjaluke je mnogo bolje da imaju dobrog ljekara, nego nazor natjeranog političara. Partijska disciplina će odlučiti.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62021/sta-nam-je-porucio-kandidat-sobot https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62021/sta-nam-je-porucio-kandidat-sobot Mon, 01 Apr 2024 09:49:45 +0200 Poslanica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Sanja Vulić, predsjedniku Republike Srpske Dodiku poklonila bisage, jer kako kaže „nije mogla da nađe tako veliki novčanik za keš“.   Udruženje građana Srpsko sabranje Baštionik predlaže da se iz matematičkih i fizičkih formula izbaci latinica i kako kažu „ako već moramo da koristimo arapske brojeve, neka nepoznate barem budu na ćirilici“.   Udruženje književnika Republike Srpske zahtijeva da se „Baja Mali Knindža uvrsti u srednjoškolsku lektiru“. Oni smatraju da je poezija ovog autora previše zahtjevna za razumijevanje učenicima u osnovnoj školi i da su njegovi slojeviti stihovi više primjereni srednjoškolcima“.   Udruženje građana Romanovi predlaže da Republika Srpska postene monarhija, obrazloženje koje su dali je kratko i jasno „da se ne lažemo, kralja imamo, a imamo i prestolonasljednika,“.   Udruženje građana Izbor je naš predlaže se sa stranim sudijama jednom zauvijek završi i traži da se „domaćim fudbalskim klubovima zabrani da igraju bilo kakve utakmice ako im sude strane sudije, bez obzira da li su glavne ili sporedne“. Predsjednik udruženja Dane Čanković traži da se ne uvodi VAR tehnologija na fudbalske terene, jer Republika Srpska je odlučna da svoje političke probleme riješava mirnim putem.   Mladi socijaldemokrati iz Rudog predlažu da se na ekonomske pritiske SAD na domaće banke odgovori uvođenjem trampe kao privremene mjere dok se vlast u Americi ne promijeni. Predložili su i slogan „vršiće se trampa, do pobjede Trampa“.   Nakon posjete vojnom aerodromu u Batajnici Vučić i Dodik su dobili letačke jakne na poklon, svi se pitaju šta će dobiti za poklon nakon najavljene posjete psihijatrijskoj ustanovi na Sokocu?   Na Filozofskom fakultetu u Banjaluci danas se održava simpozijum sa temom „Ima li života prije smrti ili da li živimo u raju?“   Soroševci i nevladinići iz Republike Srpske pokrenuli su peticiju za pokretanje novog rata u BiH jer se nalaze u nezavidnoj finansijskoj situaciji. Oni se pitaju „a šta ćemo mi da radimo i od čega da živimo 28 godina posle rata?“   Nakon što je u Istočnom Sarajevu napravljena još jedna zgrada sa 150 stanova predsjednik opštine Kalnovik Radomir Sladoje je predložio da se svi stanovnici opštine presele u nju. Gospodin Sladoje je kazao da je ta zgrada sasvim dovoljna da svi stanovnici ove opštine stanu u nju, a onda dodao „sve je lakše kada smo zajedno. Sada ćemo nastojati da iznajmimo našu opštinu stranim investitorima da rade sa njom šta žele, a novac ćemo iskoristiti za finansiranje stanovnika naše opštine tj. zgrade. Poslovne porostore u prizemlju ću iznajmiti sam sebi, jer tako je bilo i kada nismo bili u zgradi.“   Nakon gašenja računa u bankama zbog američkih sankcija, predsatvnici SDS-a i SNSD-a, angažovali bivšeg premijera Republike Srpske Gojka Kličkovića kao finansijskog konsultatnta. Gospodina Kličkovića zovu Koperfild za keš, jer šta je on svojevremeno radio sa kešom čista je magija. Gospodin Kličković je sa osmijehom prihvatio taj angažman i diskretno kroz brke prokomentarisao „trebaće mi veći gepek“.   Ministar turizma Denis Šulić je obećao da će sa gospodinom sobom biti na vi.   Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić donio odluku da se ukidaju redovne sjednice ove institucije, jer su postale besmislene.   Teško je kod nas razlučiti šta je zbilja, a šta šala, razlika je vrlo mala.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62020/1.-aprilske-sale-ali-mozda-i-nisu https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62020/1.-aprilske-sale-ali-mozda-i-nisu Wed, 27 Mar 2024 11:44:49 +0100 U prošloj školskoj godini, znači 2023.godine, 605 đaka iz osnovnih škola širom Republike Srpske nastavilo je školovanje u obrazovnim ustanovama u inostranstvu. Braćo Srbi i sestre Srpkinje, to vam je tačno 20 odjeljenja po 30 đaka ili više od jedne cijele osnovne škole sa po dva odjeljenja od prvog do devetog razreda. Da li se neko zabrinuo zbog toga? Nije. Da li je neko imenovao krivce za to? Nije. Da li je neko ponudio ostavku zbog toga? Nije. Da li se neko pokušao da riješi ovaj problem? Nije. Sada dolazimo do veoma važnih pitanja za vlasti Republike Srpske: Ko će raditi za jeftine pare, u vašim firmama, ako svi odu? Ko će okopavati vaše plantaže i brati šljive, ako svi odu? Ko će vam puniti budžet, ako svi odu? Ko će vraćati kredite koje dižete, ako svi odu? Ko će ratovati za vas, ako svi odu? Odgovora nema, niti će ga biti. Premijer Republike Srpske će reći da ga ništa ne pitamo on je svoje davno napravio, već ministre, koji ne rade svoj posao. Ministri u Vladi Republike Srpske će reći da imaju strategije i planove i da rezultati ne mogu doći preko noći. Predsjednik Republike Srpske će nam odbrusiti da on ne može sve da nas jebe i da moramo ponekad i sami da jebemo. Srpska pravoslavna crkva će stado pozvati na molitvu i uvođenje vjeronauke u vrtiće i na fakultete. Baštionik će tražiti da Narodna skupština Republike Srpske donese zakon o zabrani kontracepcije u entitetu, jer to nije u duhu pravoslavlja, tradicionalne porodice i to uništava naš identitet. Veterani odbrambeno otadžbinskog rata će kazati da „Granica postoji“ i tražiti da se postave barikade na državnim i entitetskim granicama i niko ne pušta da izađe iz Republike Srpske, osim ako ne ide u Srbiju. SNSD će tražiti da se zabrani rad nevladinih organizacija koje šire defetizam u našem društvu i na taj način tjeraju ljude iz Republike Srpske. Mladi SNSD-a će pokrenuti kampanju pod nazivom „ne vadi ga bez potrebe, ne vraćaj ga bez časti“. Ujedinjena Srpska će snimiti video spot eksplicitnog sadržaja u kojem će Srbi da je.. i ne vade, a ponosne Srpkinje rađaju Obiliće od 4,5 kg, dežmenkasti kao Stevandić. Socijalistička partija će pozvati na ujedinjenje sa Srbijom ne bi li se na taj način zaustavio demografski sunovrat. Gradonačelnik Banjaluke će donirati svoju spremu i na Instagramu pokrenuti nagradnu igru „Draško ne keca, al njegova su djeca“. DEMOS će pozvati penzionere da daju svoj doprinos u podizanju nataliteta u Republici Srpskoj, dok nam Čubrilović sa plakata poručuje „Baz starca, nema udarca“. DNS će besplatno ponuditi svoje apartmane na Jahorini svakom bračnom paru, a može i koalicionom partneru, koji odluči da na toj planini pokuša da „napravi“ dijete. A što se tiče opozicije u Republici Srpskoj, ona traži da se upali svjetlo, nastavak vica znate. A Srbi idu, umorni od ovolikog standarda, slobode, pravde i poštenja, s nadom da će barem njihova djeca živjeti kao ljudi, a ne kao konstitutivni.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62019/a-srbi-odlaze https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62019/a-srbi-odlaze Mon, 18 Mar 2024 08:43:21 +0100 Zakon o slobodi pristupa informacijama u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/2001 i 48/2011)   I - OPĆE ODREDBE Član 1   Predmet i cilj Ovim zakonom uređuje se pristup informacijama u posjedu javnih organa radi:   1) utvrđivanja da informacije pod kontrolom javnog organa predstavljaju značajno javno dobro i da javni pristup informacijama potiče veću transparentnost i odgovornost javnih organa, što je neophodno za demokratski proces, 2) utvrđivanja da svako fizičko ili pravno lice ima pravo pristupa ovim informacijama u najvećoj mogućoj mjeri, u skladu sa javnim interesom, te da javni organi imaju odgovarajuću obavezu da saopće te informacije, 3) omogućavanja svakom fizičkom licu da zatraži izmjenu i stavi primjedbe na svoje lične informacije pod kontrolom javnog organa.   Ova priča će početi 12. februara, iako traje mnogo duže. Tog dana sam poslao mejl Institutu u kojem se tražio odgovore na četiri pitanja koja se tiču stradanja stanovnika Sarajeva tokom opsade grada od strane Vojske Republike Srpske u periodu od 1992. do 1995. godine. Pozivajući se na Zakon o slobodi pristupa informacijama, tražio sam da mi ova javna ustanova dostavi informacije koje imaju sa datumom 12. februar. Da budem još precizniji,  tražio sam da mi Insitutu dostavi 7 brojeva. Ubrzo je stigo odgovor od Press službe Instituta sljedeće sadržine:  „Poštovani gospodine Puhalo, Institut planira zvanično objaviti navedene podatke, o čemu ćete biti blagovremeno obaviješteni. Neobjavljene rezultate našeg istraživanja ne praktikujemo slati pojedincima. S poštovanjem” Kao što vidimo iz odgovora, Institut ima tražene podatke, ali će ih objaviti kada to njima odgovara i ne “praktikuju ih slati pojedincima”. Mora se priznati da je ovo prilično čudan odgovor za javnu instituciju i sigurno nema uporište u bilo kom zakonu. Ostaje nedorečeno kada Institut planira da tražene podatke objavi i u čemu je razlika između traženih podataka od strane pojedinca ili neke organizacije? U mom sledećem mejlu sam napisao da me baš briga šta oni praktikuju u svom radu i da znam šta je zakon propisao, a onda ih zamolio da ponovo dostave podatke tj. odgovore na vrlo precizno formulisana pitanja. Uz napomenu da me drma kriza srednjih godina i da sam veoma nervozan zbog toga. Dobio sam sljedeći odgovor i to ne sada više od Press službe nego od direktora Muratovića u kojem on kaže: “Poštovani gospodine Puhalo, ovom prilikom Vas još jednom obavještavam da Univerzitet u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u kontinuitetu radi na naučno-istraživačkom projektu “Žrtve Sarajeva u opsadi 1992-1995.” Na tom projektu, u svojstvu rukovodilaca, nekoliko godina radili su akademik, prof. dr Smail Čekić, koji je trenutno u penziji, i prof. dr Muhamed Šestanović, koji je preminuo prije dvije godine. Trenutno, između ostalih poslova, na navedenom projektu rade uposlenice Instituta dr sc. Merisa Karović – Babić i mr. Elvira Toković. Na projektu “Pravoslavno stanovništvo u Sarajevu u period 1992- 1995. – svakodnevni život i stradanje”, između ostalih poslova, radi kolegica dr sc. Zilha Mastalić – Košuta. Na Univerzitetu u Sarajevu – Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava je propisana procedura da se svaki projekat, pa tako i naprijed pomenuti, završava objavljivanjem i prezentacijom rezultata naučnih istraživanja u formi naučnih studija, knjiga i članaka. Tako će biti i sa navedenim projektima. P.S. Što se tiče Vaše krize srednjih godina i nerovoze, Univerzitet u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nije nadležna ustanova za takve vrste stanja i problema.” Kao što vidimo direktor Muratović ne negira da ima tražene podatke, ne negira da je javna ustanova,  već mi objašnjava šta je Institut do sada uradio, ko je na tome radio i šta sada radi, mada ga ja to nisam ni pitao. Niti me to interesuje. Onda mi je objasnio da se svaki njihov projekat  završava objavljivanjem naučne studije, knjige ili članka, što je sasvim uredu, ali nema nikakve veze sa onim što sam ja tražio od Instituta. Bilo bi veoma interesantno da nam gospodin Muratović pokaže tu propisanu proceduru na koju se poziva, a sve i da ta procedura postoji, javna institucija je dužna prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama da dostavi tražene podatke. U svakom slučaju ne dobih tražene podatke od Instituta. Pošto me “drma” kriza srednjih godina, a to se kod mene odražava na čudan način, postajem zadrt ko magarac, pošaljem dopis Univerzitetu Sarajevo, u čijem sastavu se nalazi Institut, s molbom da mi oni dostave tražene informacije, tačnije tih 7 brojeva. Popunim formular, pošaljem poštom na traženu adresu, oni to zavedu u svom protokolu i čekam, s nadom da će oni kao nadređeni autoritet uticati na Institut da mi dostave tražene informacije. I dočekam odgovor u četvrtak 14. marta koji je skoro identičan ovom zadnjem odgovoru iz mejla. Naravno, ne mogu protiv svoje krize srednjih godina i sada pokušavam da preko Ombudsmana BiH dođem do traženih podataka. Nisam optimista, ali mi je veoma važno da ispoštujem zakonsku proceduru, jer to je danas vrhunski patriotizam. I dok čekam da vidim kakvu će verbalnu vratolomiju smisliti  direktor Muratović i Institut i kako će odgovoriti Ombudsmanu, pokušavam da razumijem korjene iracionalnog ponašanja ove institucije i njenog direktora. Zašto ne žele da mi daju tražene informacije, koje imaju? Zašto je toliko važno da te informacije oni prvi objave, a ne ja? Šta ih motiviše da svjesno i namjerno krše Zakon o slobodi pristupa informacijama? Šta ih motiviše da svjesno i namjerno ignorišu nadređene institucije? Zašto su mi ranije davali potrebne informacije, a danas više ne? Zašto se ponašaju jednako kao što se ponašaju njihove kolege iz Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica u Banjaluci? Naravno da odgovor znam, ali ispoštovaćemo sve zakonske procedure i natjerati ih da poštuju zakon. Na kraju krajeva moraju naučiti da nema zajebancije sa psiholozima koje trese kriza srednjih godina.   P.S. Čim dobijem odgovor od Ombudsmana BiH, javljam.   Preuzeto sa: blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62018/kriza-srednjih-godina-ili-kako-dobiti-informacije-od-instituta-za-istrazivanje-zlocina-protiv-covjecnosti-i-medunarodnog-prava https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62018/kriza-srednjih-godina-ili-kako-dobiti-informacije-od-instituta-za-istrazivanje-zlocina-protiv-covjecnosti-i-medunarodnog-prava Mon, 11 Mar 2024 08:31:34 +0100 Ima u Sarajevu jedna ekipa okupljena oko profesora Emira  Suljagića, Reufa Bajrovića uz medijsku pomoć Avde Avdića, u svim medijskim formatima, i mašala SDA glasila, koji hrabro stoje na braniku Bosne i Hercegovine braneći je od UZP i kriptoustaša Ive Komšića, Franje Šarčevića, Draga Bojića, Ivane Marić, Miljenka Jergovića, Borisa Pavelića, jugobalija Sabine Silajdžić, Jasmile Žbanić, Edina Ramulića, a Kazaz i Ćurak da se spreme, do mene kao predstavnika grantovskih četnika i .... Ovo je frišak spisak, inače bi bio mnogo duži. Uvijek budni, spremni i našpanovani da ukažu Bošnjacima odakle opasnost vreba, pogotovo od ovih  ustaša, četnika i jugobalija u građanskoj koži. Pošto je u odbrani Bosne i Hercegovine sve dozvoljeno, to se beskompromisno laže, izmišlja, izvruću teze, analizira citiranost naučnih radova, traži otpuštanje s posla, prijeti, proklinje, etiketira, izdaju potvrde o patriotizmu. Naravno, to je njihovo pravo i obaveza, jer neprijatelj nikad ne spava, ali hajde sada da postavimo jedno vrlo jednostavno pitanje tim Bošnjacima. Ako su vam gore pobrojane pritajene ustaše, skriveni četnici i bošnjački otpad, s kim vi mislite praviti Bosnu i Hercegovinu? Ako vam oni ne valjaju, a vidimo da ne valjaju, onda vam ostaju ovi drugi tj. pravi Srbi i Hrvati, koji se jednako tako ponašaju i govore kao i vi. Ako njih priželjkujete kao partnere, onda ste isti kao oni, samo što se vaš nacionalizam zove bošnjački, a njihov hrvatski i srpski. Postoji i treća mogućnost, a to je  Bosna i Hercegovina bez Srba i Hrvata. Nadam se da vam je jasno da to više nije Bosna i Hercegovina i biće vrlo zanimljivo kako mislite da to izvedete, bez  dopuštenja druge dvije etničke grupe? Hajde što nemaju s kim da je prave, nego što Milorad Dodik i Dragan Čović, svaki dan se zahvale svome Bogu, što takva ekipa postoji. Jer danas se srpski i hrvatski nacionalizmi u Bosni i Hercegovini hrane strahom od bošnjačkog nacionalizma. Da se ne lažemo, Srbi i Hrvati, mogu bez Bosne i Hercegovine i da se ona sutra raspadne, ne bi ni suzu pustili. Njihovi politički lideri i oni koji su na vlasti i oni koji to nisu, to ne kriju i svaki dan sistematski i temeljno rade da rasture ovu zemlju. Naravno, neće biti rata i džaba se ložite na naoružavanje i uvođenje vojnog roka, jer ni Dodiku ni Čoviću to nije interes. Šta će im  rat kada imaju vlast, moć, pare i sve vrijeme svijeta da ova državu obesmisle, do odumiranja? Izumiremo već odavno.   To vi već sve znate i nisam rekao ništa novo. Kako na sve to trebaju da odgovore Bošnjaci? Ne znam, ali ovo što rade gore pomenute „patriote“ ne pije vode, naprotiv.   • Možda za početak da iz svog vokabulara izbace generalizacije tipa izdajnici, četnici, ustaše, genocidna tvorevina i sl. i prestanu da histerišu kada čuju bilo šta što vam se ne uklapa u vašu priču. Histerija ne rješava problem, činjenice, argumenti i presude su mnogo konstruktivnije i efikasnije. • Ne treba da zaborave ništa, ne moraju ni da oprostite, ako neće, ali treba da shvate da je od rata prošlo 30 godina. • Možda da počnete dijalog sa pristojnim Srbima i Hrvatima, koliko to god bilo bolno i frustrirajuće za vas, samo više ne znam gdje će te naći te koji su po vašem ukusu? • Vi ste pobijedili u ratu i sačuvali Bosnu i Hercegovinu, a sada morate da pravite građane te države. Stanovnike imamo, mada je i njih sve manje i manje. • Prestanete da sanjate da ćete nadbrojati i nadjačati Srbe i Hrvate i da pokušate da ih pridobijete. • Maknete se iz Sarajeva i shvatite već jednom da ima života i izvan njega, pogotovo tamo gdje su Srbi i Hrvati. • Možda bi bilo najbolje da se prisjetite kakvu je politiku onomad vodio rahmetli Sulejman Tihić. Ne urade li to skorije, bojim se da od Bosne i Hercegovine nema ništa, a pogotovo od Bosne o kojoj vi maštate. Možda je već kasno, ali ne treba se predavati. P.S. Sjetih se komemoracije Marku Vešoviću u Sarajevu prošle godine i likovanju pravih Srba iz Republike Srpske na činjenicu koliko je malo ljudi na njoj bilo. Braćo pravi Bošnjaci ako ste njega „pustili niz vodu“ jer vam se u jednom posleratnom trenutku nije svidjelo šta i kako govori, onda ste u ozbiljnom problemu, a još više Bosna i Hercegovina u koju se toliko kunete.   Preuzeto sa blogger.ba   https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62017/sa-kim-cete-emire-reufe-i-avdo-praviti-gradansku-bosnu-i-hercegovinu https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62017/sa-kim-cete-emire-reufe-i-avdo-praviti-gradansku-bosnu-i-hercegovinu Wed, 06 Mar 2024 12:23:11 +0100 U čitavu ovu frku oko izjava Franje Šarčevića  uključio se i Avdo Avdić, što znači da je situacija odlična za homogenizaciju pravih Bošnjaka i iživljavanje na pojedincu koji je bespomoćan jer je ničiji.   Avdo Avdić je u svom tekstu nastupio kao moralna vertikala i intelektualna gromada, objašnjavajući Bošnjacima, a i šire, kako je Franjo Šarčević više nego zaslužio što mu „botovi“ poručuju da će ga istući, objavljuju adrese gdje stanuje, a Boga mi i otpustiti s posla. Naravno, kao iskusni novinar s slonovskim pamćenjem Avdo je otišao u daleku prošlost i „iskopao“ tvit Šarčevića od prije šest godina u kojem on u maniru kočijaša „jebe majku fašističku glasačima Željka Komšića“ s željom da se uguše u „svojoj mržnji i jadu“. Prije svega pomenuti tvit nema veze sa sadašnjom polemikom, ali to nije ni važno.  Ostaće misterija zašto je Avdo Avdić ćutao sve ove godine na taj vulgarni tvit i nije reagovao? Ubiće ga ova opstipacija. Preskočio je svjesno  Avdo Avdić mnogo toga što je Franjo godinama pisao i govorio o hrvatskom nacionalizmu, hrvatskim zvaničnicima i hrvatskim zločinima, ali ako se činjenice ne uklapaju u priču, tim gore po činjenice. Nego, vratimo se moralnom aspektu ove priče. Avdo Avdić se pita da li neko ko glasačima Željka Komšića jebe meter, neke ljude naziva bošnjačkim nacionalistima, ukazuje na ima specifičan odnos prema 1. martu, ukazuje na „rastući bošnjački nacionalizam“, može da radi na Sarajevskom univerzitetu i prima pare od bošnjačkih nacionalista? Aferim Avdo Avdiću prevede ti sve Bošnjake u nacionaliste i elegantno to pripisa Franji. Odbijte Šarčeviću od plate, ukorite ga, zbog psovanja, vulgarnosti, pa i etiketiranja neistomišljenika, ali ne možete ga kazniti zbog političke nekorektnost, političke nelojalnosti i drugačijeg mišljenja.  Nije Franjo Šarčević svojina Prirodno matematičkog fakulteta, već osoba koja u javnosti govori šta misli, jasno i glasno. Na „gluposti“ Šarčevića, mora se odgovoriti argumentima, a ne prijetnjama i uvredama „botova“. Na kraju krajeva, zapitajmo se da li novinar ko sjedi sa direktorima OSE i SIPE ima pravo da propituje bilo čiju podobnost, pa i Šarčevića?  Zapitajmo se da li neko ko je godinama radio sa kolegom, znajući da mu je kolega u julu 1995. godine na oklopnom vozilu ušao u Srebrenici, može da bude bošnjačka ili bilo čija moralna vertikala? Zabrinuo se Avdo Avdić kako se Šarčević odnosi prema 1. martu i načinu obilježavanja istog i traži da odstupi od budžetskih jasli, pri tome ga izjednačava sa Rajkom Vasićem i Goricom Dodik. Prije par godina Avdo Avdić mi je u jednoj prepisci priznao da se druži sa izvjesnim novinarom iz Banjaluke, zvanim Čkalja, koji o 1. martu misli isto što i Vasić i Dodiokovi, ako ne i gore, ali mu to kod njega nikada nije smetalo. Jebiga Franjo da se zoveš Čkalja, sve bi bilo drugačije. Kao intelektualna gromada Avdo Avdić, Dinu Mustafića naziva „ekspertom za sva pitanja o kojima, uglavnom, pojma nema“. Dragi moj Avdo, Dino Mustafić, režira po svijetu, a tvoj domet je od Goražda do Bužima i od Stoca do Brčkog, a i to je upitno. Toliko o kompetentnosti i stručnosti. Kaže Avdo „anonimni (polu)svijet“ prijeti  i vrijeđa Šarčevića i sve dok „mediji ne počnu to prenosti njihove objave, ti ljudi su nebitni“.  Bitni su Avdo Avdiću principi, da niko ne smije da prijeti bilo kome i da ga vrijeđa zbog izgovorene riječi. Osim toga tanka je linije između prijetnji i batina, pogotovo kada takvi kao ti sve to relativizuju. A onda ide krešendo Avde Avdića zbog kojeg će svakom poštenom Bošnjaku pasti mrak na oči  „Ko je, zapravo, Franjo Šarčević? Matematičar koji odgovornost za bosanski genocid želi podijeliti sa tri.” Bilo bi interesantno da nam Avdić objasniš sintagmu “bosanski genocide”, kada postoji samo genocide u i oko Srebrenice, a pogotovo da nam daš tačan citat gdje Šarčević taj genocid dijeli na tri ili koliko već dijelova. Nećeš ga naći, ali jebeš tekst bez izmišljotina, one mu daju na efektnosti i dramatičnosti, nepismeni se primaju na to. Ne pitaj me kako znam.   P.S. Na kraju želim nešto da poručim Franji Šarčeviću. Dragi Franjo, ne znam da li ćeš otići ili ostati u Sarajevu, svak bira svoj put, ali ako odeš znaj da su oni pobijedili.    Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62016/kad-cipelari-avdo-avdic https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62016/kad-cipelari-avdo-avdic Thu, 29 Feb 2024 08:39:39 +0100 Elem, neki dan je naš gradonačelnik Stanivuković predložio svoje favorite za aprilske nagrade grada Banjaluke. Tako je za Zlatni grb Grada Banja Luka predložio mladu i perspektivnu plivačicu Lani Pudar, a za nagradu Plaketa Grada Banja Luka – jeromonaha Metodija igumana manastira Gomionica, organizaciju „Baštionik“, Humanitarnu organizaciju „Srbi za Srbe“, književnika Stevu Grabovca, humanitarca Ognjena Golića koji je više desetina puta darivao kapi koje život znače, te koordinatorku banjalučke Sigurne kuće Amelu Bašić Tomić. Kao što vidite ima tu za svakoga po nešto, ali meni se posebno svidio prijedlog da se nagradi organizacija „Baštionik“, u stvari njihovo puno ime je Srbsko sabranje „Baštionik“. Zašto „Baštionik“? Prvi razlog je što ne jebu dva posto Vuka Karažića i jednačenje suglasnika po zvučnosti. U ovom slučaju se zvučno "B" jednači sa bezvučnim "S" i prelazi u svoj bezvučni par "P", što daje jedino pravilan oblik-srpski. Drugi razlog je što ne posustaju u borbi protiv bjelosvjetskih satanista koji izlažu po Republici Srpskoj. Znam, nemate pojma o čemu se radi, ali podsjetiću vas. Oni su ustali 2016. ljeta gospodnjeg protiv mrtvačke glave Damiena Hirsta u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, gdje se mladi Srbi vjenčavaju. Kao što onoma rekoše „Ne interesuje nas ni naziv izložbe, ni simbolika eksponata, niti slava autora… mi ne želimo da našoj djeci koju dovodimo na ovu svečanost prepunu radosti, ljubavi i mladosti moramo objašnjavati zašto divni ćirilični naziv ove zgrade prekriva slika mrtvačke glave, simbola zla koji uliva strah u dječija srca.“ Treći se razlog nastavlja na drugi. Razumijem da im smeta mrtvačka glava nekog Engleza Hirsta, a ne ide mi u glavu kako im ne smetaju onolike mrtvačke glave raznoraznih Ravnogorskih pokreta sa kojima potpisuju zajednička pisma, a vjerujem i da imaju slične stavove i da se prijateljski druže. Naravno, postoji i četvrti razlog zbog kojeg ih grad Banjaluka mora nagraditi. Baštionik je inicirao prošle godine peticiju, pazi sad, „povodom agresivne, provokativne i uvredljive najave dolaska tzv. „Povorke ponosa“ u Banjaluku 18.03. ove godine. Ove najave dolaze od organizacija sa sjedištem u Sarajevu, kao i organizacija iz Banjaluke, finansiranih iz budžeta stranih agentura tj. vladinih i nevladinih organizacija. Pod maskom borbe za ljudska prava i demokratiju ove organizacije se zalažu za degradiranje tradicionalnih, hrišćanskih, istinskih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti, moralnih normi i zdravih temelja na kojima počiva svako društvo.“ I na kraju, ali ne i manje važno, ove moralne veličine su se neki dan opet oglasile povodom “Nacrta zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama Republike Srpske“, gdje oni vide opasnost od uvođenja „rodne ideologije“ kojim se „razara naša tradicionalna porodica“, a rodnu ideologiju zastupaju pripadnici LGBT+ populacije. Ovo je pet razloga zbog kojih ova organizacija treba da dobije priznanje od grada Banjaluke i na taj način će se i gradonačelnik i „Baštionik“ pokazati da su nepismenost, nekultura, homofobija, femicid, četništvo i vrijednosti srednjeg vijeka poželjne u ovom gradu. Kad može Baja dobiti orden od Republike Srpske, može i Baštionik od grada. S vjerom u Boga za kralja i otadžbinu. Amin.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62015/bastionik-da-nam-bude-svetionik https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62015/bastionik-da-nam-bude-svetionik Wed, 21 Feb 2024 13:01:35 +0100 To jutro se Milan Ljepojević probudio sav nikakav, kao da ga je Visoki predstavnik Šmit pregazio ili barem ambasador SAD-a Marfi. Imao je namjeru da ustane i ode na posao, ali temperatura od 37,8 bi oborila u krevet Milorada Dodika, a kamoli njega, običnog njegovog hroničara. Malaksao i nemoćan vratio se u krevet, uzeo je 50. broj časopisa „Argumenti“ i pokušao da čita tekst profesora Branimira Kuljanina „Atlantistički neoliberalni, korporativni imperijalizam i evroazijska budućnost svijeta“, ali nakon nekoliko stranica glava mu je klonula i on je utonuo u san ili se tako činilo nekome ko gleda sa strane. Da li je za to kriva temperatura ili članak profesora Kuljanina, u glavi Ljepojevića se pokrenuo ringišpil događaja i likova. Dok je letio kao dvoglavi orao, Ljepojević je ispod sebe vidio Sjedinjene Američke Države kako gore u građanskom ratu, Njemačku koja se raspada u recesiji, Veliku Britaniju u rukama Iluminata, Kinu kojom vladaju trijade, Rusiju kako „gazi“ Rumuniju, ali dok je letio iznad Grčke, vidio je njemu nepoznatu osobu, sijede kose, zamotanu u bijeli čaršaf. Nije mogao to da ignoriše i natjerao je dvoglavog orla  u sebi da sleti kraj starca i tada nastade drama. „Ko si ti starče“, upita Ljepojević? „Aristotel“, odgovori starac. „Onaj Aristotel“, radoznalo nastavi Ljepojević? „Da, taj. Jel` ti znaš još nekog Aristotela“, upita uvređeno starac? „O čemu sada filozofiraš filozofe“, reče Ljepojević, ponosan na svoju igru riječima. „Razmišljam o epistemologiji“, istovremeno ponosno i pomalo rasijano odgovori Aristotel. „Šta ti je to“, boljažljivo upita Ljepojević? „Šta je to valjanosti naučnog saznanja“,  odgovori Aristotel. „Iiiiiiiii“, zausti Ljepojević? „Pa shvatio sam da nauke nema bez opštosti, što je znanje opštijeg karaktera to je vrijednije, reče Aristotel i onda doda. Nauka mora biti i objektivna, sistematična, precizna, pouzdana i na kraju provjerljiva i odbacljiva.“ „A gdje tu politika“, upita već pomalo iznervirani Ljepojević? Politika nema šta da traži u nauci, ona se veže za državu, demokratiju i društvo, začuđeno mu odgovori Aristotel. Vidno iznerviran i vičući on reče ali „Bez političke podrške, od nauke nema ništa.“ „Kako to mislite“, upita zbunjeni Aristotel? Pa fino, reče Ljepojević, „ako nemate podršku od vlasti, vi ne možete da radite bilo šta, a kamoli da se bavite naukom. Nemate novac, nemate titule, nemate zgrade, učionice, laboratorije, nemate opremu, nemate časopis da objavljujete radove, nemate ništa.“ „Ali imate razum, činjenice, metod, to je dovoljno da dođete do istine“, viknu Aristotel. Ljepojević je likovao, gledajući iznerviranog Aristotela i mirnim glasom reče. „Razum je precjenjen, činjenice smo već sjebali postistinom, a metod je relativna stvar. Dragi moj Aristotele, mislim da vas je vrijeme pregazilo.“ „To što vi govorite nema veza sa logikom“, reče Aristotel. „Kakva logika, starče, to je nebitno kod nas u Republici Srpskoj, to ne važi“, odgovori Ljepojević. „A gdje vam je ta Republike Srpska“, zbunjeno upita Aristotel „Na Balkanu“, reče Ljepojević, pazeći da mu se slučajno ne omakne Bosna i Hercegovina. „Pa vi ste varvari“, prosikta Aristotel. „Možda smo i to, ali mi smo Srbi i mi smo konstitutivni“, samouvjereno  odgovori Milan. „Šta vam je to konstitutivno“, izleti novo pitanje iz iznerviranog Aristotela? „To ti je, filozofe, ko atom, od toga je sve izgrađeno kod nas“, trijumfalno i teatralno odgovori Ljepojević Ali..... U tom trenutku Ljepojević se probudio i osmijeh mu se „razvukao preko cijelog lica“ znao je šta da kaže na promociji „Argumenata“ i znao je da će se to svidjeti šefu. Nedostajao mu je Aristotel, sve drugo je imao.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62014/dijalog-izmedu-aristotela-i-milana-ljepojevica https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62014/dijalog-izmedu-aristotela-i-milana-ljepojevica Mon, 12 Feb 2024 08:12:03 +0100 Znate onu priču o tome kako su, dok smo mi ćutali, odveli jedne, druge, treće i na kraju niko nije mogao da se pobuni kada su došli po nas. E kod nas u Republici Srpskoj se igrica preokrenula. Prvo je pjevao po kafanama i zborovima, onda se prebacio na gradske klubove. Prepoznat kao „čovjek iz naroda“ i „patriota“ počeo da pjeva na stranačkim mitinzima SNSD-a, potom je uslijedio duet sa Dodikom pod šatorom, da bi ga u januaru ove godine taj isti Dodik i odlikovao nekim ordenom u kojem se spominje Njegoš. Naravno da znate o kome se radi, to je Baja Mali Knindža. Sad se vi pitate šta je sljedeći nivo našeg country songwritera? Pa nastupi u školama. Elem, koliko mogu da pročitam na pojedinim portalima Baja Mali Kninža će 17. febrauara održati koncert u Osnovnoj školi „Branko Radičević“ u Banjaluci, tačnije u njenoj sportskoj sali, koju su čekali godinama i napokon dobili krajem 2020. godine. Istina, koncert će biti održan u subotu u 19h.  kada djeca nisu u školi, tako da se to može interpretirati kao komercijalne i vannastavne aktivnosti, ali to su samo tehničke finese. Ovdje je u pitanju moralni aspekt cijelog koncerta i koncepta? Šta u školskim objektima treba da traži neko ko pjeva stihove   “Ne volim te, Alija, zato što si balija, Srušio si miran san, Nosila ti Drina sto mudžahedina Svaki dan.”   Ili možda ove   “Stan'te pase i ustaše Ne dirajte to je naše U nama je srce lavlje Mi branimo pravoslavlje.”   Ako pogledate Zakon o osnovnom vaspitanju i obrazovanju Republike Srpske, član 6. u kojem se navode Zadaci osnovnog vaspitanja i obrazovanja vidjećete da se ovim krši mnogo toga.             4) razvijanje i njegovanje osnovnih moralnih vrijednosti, stavova i odnosa, vrijednosti pravde, istine, slobode, poštenja i lične odgovornosti,             5) razvijanje svijesti o pripadnosti vlastitom nacionalnom i kulturnom identitetu, jeziku i  tradiciji na način primjeren civilizacijskim tekovinama,             7) razvijanje samopouzdanja, samopoštovanja, samokontrole, sposobnosti prepoznavanja svojih emocija i emocija drugih lica,              10) razvijanje komunikacionih sposobnosti, tolerancije, poštovanja različitosti i mišljenja drugih, te njegovanje drugarstva i prijateljstva,             12) podsticanje i razvijanje kulturne, vjerske, jezičke i polne ravnopravnosti i tolerancije, te empatije prema slabim, starim i nemoćnim licima. Ako u Osnovnoj školu Branko Radičević ima ijedan učenik bošnjačke ili hrvatske nacionalnosti, a vjerujem da ima, direktor ili direktorica bi trebali ovakvim likovima zabraniti da priđu blizu škole na 100 metara, a kamoli da drže koncerte. Ako u ovoj školi radi ijedan pristojan i pošten prosvjetni radnik, treba da se pobuni protiv ovakve zloupotrebe školskih prostorija. Ako među roditeljima učenika ove škole ima ijedna normalna i pristojna osoba, trebao bi da se pobuni protiv ovog primitivizma i narušavanja ugleda škole. Jer tanka je linije od nastupa subotom naveče u fiskulturnoj sali, do zvijezde svetosavske priredbe. Ovo je stvar ljudskosti i empatije prema drugima, a ne stvar muzičkog ukusa. Ovo je stvar profesionalnosti i digniteta. Ovo je stvar pristojnosti i građanske hraborsti, pa makar tome bio pokrovitelj i Milorad Dodik, a ne dvorska luda SNSD-a, profesor doktor Vlado Đajić. P.S. Braćo Srbi, prije nego što ospete paljbu po ovom sorošovcu, zamilsite da se ovo dešava u Hrvatskoj i da umjesto Baje pjeva Thompson, ista su to govna, da li bi imali razumijevanja za takve priredbe? P.P.S. Na kraju krajeva SNSD ima svoju salu u krugu Čajaveca, pa neka tamo đipaju koliko hoće, kad hoće i uz publiku koja to hoće.   Preuzeto sa: blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62013/baja-u-osnovnoj-skoli-a-uskoro-ce-i-u-lektiru https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62013/baja-u-osnovnoj-skoli-a-uskoro-ce-i-u-lektiru Thu, 08 Feb 2024 09:05:17 +0100 Naivnost jednih i lukavstvo drugih pod motom „Može ljudski“! I poslije svega ostaju na snazi tri nametnute priče.  „Može ljudski“, dokumentarni film, Al Jazeera Balkans, najavljuju, opisuju, kažu da on „jest trilogija priča o ljudima koji vlastitim primjerom pokazuju da u Bosni i Hercegovini, uprkos svim njenim nelogičnostima, i dalje postoji solidarnost, da je moguć suživot kao i saradnja među ljudima“. „Ja mislim da mi ovdje imamo neke tri nametnute priče u ovoj državi. Ja sad neću da ulazim u politiku i to, ali to je činjenica. Svako malo dijete zna da imamo tri nametnute priče i svi bi trebali da se ponašamo u skladu svoje priče. Ja nekako pokušavam da se ne ponašam u skladu  samo te priče, razmišljam svojom glavom, a ja, ja kad razmišljam svojom glavom vidim da svaka pojedinačna priča koju sam ja čuo ne može se prepoznati ako čovjek ne kaže svoje ime“, su misli  Jankice Janka Samoukovića, izrečene u ovom dokumentarnom filmu. Čovjek, u istom dokumentarnom filmu, izjavljuje, kaže svoje ime : „Ja sam Amir Omerspahić. Rođen sam u Istočnoj Bosni i Hercegovini. To je opština Han-Pijesak, mjesto Gođenje. Iz logora sam izašao dvadesetdevetog januara devedesetšeste godine.“ Pažljivo sam pogledao cio film i nigdje Amir Omerspahić ne govori iz kog je to logora i čijeg izašao „dvadesetdevetog januara devedesetšeste godine.“, ni kad je u njega ušao! Lijepo je slušati humanog Jankicu Janka Samoukovića koji u ovom dokumentarnom filmu misli i govori „Ja mislim da je ovo pravi recept, da slušamo pojedinačno i da vjerujemo, da poštujemo ljudska stradanja bez obzira čija su.“, i za njega „To je glavni recept u BiH koji bi bio funkcionalan i uspješan“.   Recept se sastoji po njemu u tome „da smo dobri prijatelji, da razgovaramo, da...ništa drugo. Mi ustvari, ništa drugo ne radimo...Zbog čega? Zato što se razumijemo.“ Dobri prijatelji, koji se razumiju, poštuju ljudska stradanja bez obzira čija su, hodate zajedno, vodaju vas, ugoščuju i počaščuju vjerujete jedni drugima, morate uraditi i  nešto više, a to je ukazati na istine o logorima, i tako razbijati „nametnute priče“, ovog putu riječ je o nemetnutoj priči logoraša Amira Omerspahića. Meni ko pažljivom slušaocu i gledaocu, koji je zainteresovan za istinu i pravdu, i koji se slaže sa stavom Samoukovića „da svaka pojedinačna priča koju sam čuo ne može prepoznati ako čovjek ne kaže svoje ime“, traži, ovo je moj stav, da to „ime“ (Amir Omerspahić) saopšti iz kojeg i čijeg je logora „izašao dvadesetdevetog januara devedesetšeste godine“ i kada je u njega ušao. Koliko je meni poznato, a postoje i pravosnažna sudska presuda, posljednji koncentracioni logor za Srbe iz Bosne i Hercegovine „Silos“ Tarčin, zatvoren je 27. januara 1996. godine. Svi drugi logori za sve narode u Bosni i Hercegovini zatvoreni su potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, 14. decembra 1995. godine. I na kraju jedno kviz pitanje: U čijem logoru je bio Amir Omerspahić? Srpskom Hrvatskom Bošnjačkom   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (08.02.2024.)      https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62012/dobri-razgovori-zavjesa-za-lose-i-nepotpune-price https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62012/dobri-razgovori-zavjesa-za-lose-i-nepotpune-price Wed, 31 Jan 2024 10:06:28 +0100 Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković je veoma vrijedan čovjek, pored svih obaveza koje nosi njegov posao on je u ponedeljak u 5 popodne, dok se vaskoliki radni narod oporavlja od prvog radnog dana, na društvenim mrežama objavio radosnu vijest da Banjaluka postaje bogatija za 5 parkova. Naravno, ekološki osvješteni mediju u Republici Srpskoj, ili barem ono koje ne kontroliše SNSD, prenijeli su tu informaciju u utorak ranom zorom. Kao neko ko je prije 20 godina šljego, iz pasivnih krajeva bogatih zelenilom, na banjalučki asfalt, vijest me obradovala i zadrgolila i odmah sam kliknuo na vijest da vidim gdje će biti ti silni prakovi. I krenem da čitam. Park kod tržnog centra Delta je odlična stvar, samo ne znam kako će planirano jezero i komarce, progutati većina, čitaj SNSD i njegovi privjesci, u gradskoj Skupštini. Ovaj drugi „Park knjige“ pokušavam da lociram ali mi baš ne ide. Znam da ima onaj parkić između Narodnog pozorišta i Banskog dvora, ali on postoji odavno. Možda se ne zove park, ali parkovski izgleda. Ima stazu, kante za smeće, klupe i fontanicu. Znači Banjaluka će dobiti park, koji već postoji. Treći park će biti na mjestu nekadašnjeg kina Kozara. Odem na Google Earth da vidim površinu tog parka i realno to može biti parkić, a nikako park. Kada gazda Stanivuković metne stazice, klupe, dječije igralište i Ljetnu scenu Narodnog pozorišta RS, biće mjesta i za poneko drvo.Vjerujem da će se tom arhitektonskom performansu obradovati stanari okolnih zgrada, ali nazvati to parkom je pretenciozno i folerski. Park posvećen Tvrtku I Kotromaniću je opet priča za sebe,. To je ostrvce u sredini nedavno otvorenog revolucionarnog kružnog toka koje će „pojesti“ spomenik Tvrtku I Srbinu i koji će služiti kao prečica od hotela Palas do Kastela ili od Gradske pijace do Ferhadije. Dobro, nerviraće i gradonačelnicu Sarajeva, jer naš Tvrtko će biti bronzaniji i veći od njenog, ali to nema veze sa parkom. Može ga gradonačelnik Stanivuković parkom zvati, ali park sigurno neće biti. Peti park će biti u Kupusištu i zvaće se „Park ćirilice“, ali tu već park postoji. Kao i kod „Parka knjige“ imamo staze, kante za smeće, klupe, drveće, djecu koja se igraju na travi, kerove i nije mi jasno šta će gradonačelnik da uradi s tim da bi ga pretvorio u park. Valjda će metnuti neko specifično ćirilično slovo tipa Ж, Љ ili Ш i eto novog predizbornog parka. Sve u svemu od 5 parkova, Banjaluka će dobiti jedan pravi, a sve ostalo je prodavanje pare, magle i PR-a stanovnicima Banjaluke. Plašim se šta će ostati od pobrojanih parkova nakon rekonstrukcije i preimenovanja istih, vjerovatno će biti još manje zelenih površina nego što su ih imali ranije. Svi dobro znamo da se kod nas parkovi ne grade, da bi se ugrađivali. P.S. Mi smo sa zelenom raskrstili još 1992. godine i vjerujem da će biti i onih koji će ovu inicijativu gradonačelnika zdušno prihvatiti.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62011/sta-ce-banjaluci-toliki-parkovi-gradonacelnice-stanivukovicu https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62011/sta-ce-banjaluci-toliki-parkovi-gradonacelnice-stanivukovicu Mon, 22 Jan 2024 08:43:32 +0100 Sabinu Silajdžić treba spaliti na lomači na sred Trga Alije Izetbegovića u Sarajavu. Ako je ne spalite onda je barem proglasite ludom i izbacite sa Ekonomskog fakulteta. Ako je ne možete ostaviti bez posla, dajte je barem kaznite novčano.  Ipak, najbolje da je spalimo za primjer ostalim profesorima Sarajevskog univerziteta, ali  i ostalim ludacima, koji odluče da kažu nešto što nije u skladu sa donesenim presudama i dominantnim narativom među Bošnjacima. Uradite nešto za Boga miloga, nije važno šta, samo je ućutkajte.   Predstavnici Udruženja Studentski parlament Univerziteta u Sarajevu, Imran Pašalić, Faruk Dević i Edin Maslo, od Etičkog odbora Univerziteta u Sarajevu traže da profesorica Sabinu Silajdžić ide na psihičku procjenu jer sumnjaju u njene „sposobnosti adekvatnog izvršavanja radnih obaveza“. Jer znate pokvariće nam omladinu, ko što je onomad Sokrat kvario mlade Atinjane. Na to se nadovezuju i mladi SDA koji kažu „Asocijacija mladih SDA BiH traži od Univerziteta u Sarajevu da pokrene disciplinski postupak i s Ekonomskog fakulteta udalji Sabinu Silajdžić. Univerzitet u Sarajevu je simbol savremene bh. države i mora ostati svjetionik i snažan zagovornik naučne istine i nepobitnih činjenica o agresiji na međunarodno priznatu i nezavisnu državu, koja je nakon protjerivanja, višegodišnje opsade, opkoljenih enklava i masovnih zločina, kulminirala genocidom koji je nepobitan pravni i historijski fakt. Onako kako je ranije provodio spektakularne političke hajke i progone, Univerzitet u Sarajevu mora odbaciti zlonamjerne i ponavljajuće velikosrpske propagandne teze, koje u javnost plasira profesorica na Ekonomskom fakultetu članica Naroda i pravde Sabina Silajdžić. Poručili su i to da, ako rektor i Senat UNSA to ne učine, onda pod svoje okrilje mogu vratiti i "prijeratnog kolegu Vojislava Šešelja". Uzgred  SDA mladunci su predvidjeli da profesorica Silajdžić više nije članica partije Narod i pravda. Ja sam optimista i vjerujem da gore pomenuta omladina i studenti nisu “dopingovani” političkom ostrašćenosšću, već su istinski zabrinuti za istorijsku istinu, ipak moraju da znaju da se sa različitim interpretacijama istorijskih, pa i sudskih činjenica, ne obračunava etičkim komisijama, prijetnjama i kaznama, već argumentima i činjenicama. Mladost je Mladost, ali mladost ne obravdava besvijest. Ima nešto duboko uzemirijuće kada se partijska omladina i student Univerziteta nađu na istoj strani tražeći nečiju glavu, naravno ne bukvalno već metaforički. Pogotovo je uznemirijuće što umjesto činjenica i argumenata, što je odlika racionalne i pristojne rasprave, traže da se profesorica Univerziteta jednostavno ućutka. Poklapanje stavova univerziteta i politike je mnogo zajebanije od pogrešne interpretacije istorijskih činjenica. Možda je profesorica Silajdžić u potpunosti u krivu, ali ona je bila dovoljno luda ili hrabra, da propituje nešto što se izgleda ne smije propitivati. U nauci se sve propituje i to je njezina osnova i nema te partijske, niti etičke komisije koja može nekoga da kazni, samo zbog toga što se ogriješio o dominantni narativ jednog društva. Možete je ignorisati, ali nemate prava da je poredite sa Šešeljem ili Galijaševićem, ona to nije zaslužila. Na kraju krajeva u Statutu Univerziteta u Sarajevu u članu 12. piše: Kao što rekoh ranije, činjenice i argumente na sto, a ne medijsku buku, otvorena pisma i  bijes ostrašćene rulje po društvenim mrežama. Koliko je sve otišlo predaleko, najbolje govori demant mladog, a već pokvarenog, zastupnika   Stranke za Bosnu i Hercegovinu u Predstavničkom domu entitetskog parlamenta iz Goražda Harisa Silajdžića da je u rodbinskoj vezi sa profesoricom Silajdžić, P.S. Znam šta pričam, jer slično sam proživio i preživio prije godinu i po dana.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62010/neka-gori-profesorica-silajdzic https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62010/neka-gori-profesorica-silajdzic Tue, 16 Jan 2024 09:31:50 +0100 Gledajući ovogodišnji svečani defile povodom Dana Republike Srpske pade mi na um nešto vrlo konstruktivno. Ako već odavno pjevamo tradicionalnu kajmakčalansku pjesmu „Pukni zoro“ ili ako smo prošle godine pjevali „Za Ljiljanu“ iz doba Kotromanića, zašto ne bismo mogli pjevati još neku pjesmu kojima bi poslali snažnu i jasnu poruku našim prijateljima i neprijateljima. Prvo mi na pamet pada veliki hit Šemse Suljaković „Izdali me prijatelji“. U toj pjesmi se fenomenalno sublimirana sva trenutna politička situacija u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Pjesma počinje stihovima „Izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, ali vodim rat“ Prvi stih ove pjesme je namjenjen svima onima koji su „opravdano spriječeni“ da prisustvuju našem slavlju od predsjednika Srbije Vučića, ministra inostranih poslova Dačića, mađarskog predsjednika Orbana preko predjednika Crne Gore Jakova Milatovića, prvog čovjeka Narodne skupštine Crne Gore Andrije Mandića, do Milorada Pupovca i Dragana Čovića. Iako je izdaja evidentna, to ne znači sa smo se predali, već da vođeni kosovskim zavjetom, svetosavskom vjerom i mudrom politikom Milorada Dodika, mi poraze pretvaramo u pobjede. Istovremeno, stihovima koji slijede mi pokazujemo da nismo sami, da imamo prijatelje u svijetu i izražavamo zahvalnost svima njima, a najviše redsjedniku Rusija Vladimiru Putinu, ambasadoru Rusije u BiH Kalabuhovu koji su uvijek tu za nas. Jer ti si mi najvažniji, ne izdaj me ti. Budi uvek pored mene, moja ljubavi Prodali me svi rođeni, za dukata tri. Više vredim al’ ne žalim, kad smo skupa mi. Takođe, gore navedeni stihovi pokazuju i odnos opozicije u Republici Srpskoj prema nacionalnim interesima i njihovu spremnost da za male pare počine izdaju. Na kraju imamo i stihove koji najbolje odslikavaju trenutni položaj predsjednika Milorada Dodika i hibrdni rat koji se vodi protiv Republike Srpske. Nek sve uzmu, neka lažu, neka mrze me. Nek svi budu protiv mene izdržat ću sve. Ako sagledamo malo širi kontekst, vidjećemo da je melodija ove pjesme veoma bliska turskom melosu, što bi svakako naišlo na razumijevanje i odobravanje našeg prijatelja Erdogana, kao prijatelja iz Azerbejdžana, ali bi poslužila i Trojci da pridobije sve one Bošnjake koji su razočarani politikom SDA, a nisu komunjare kao oni Komšićevi. Prije izvođenja svakako bi trebalo bi provjeriti da pjesma nije plagijat, da izbjegnemo svako podmetanje slično ukrajinskoj ikoni. Na kraju krajeva, kada bi Šemsa Suljaković ovu pjesmu otpjevala na Trgu Krajine 9. januara, Republika Srpska bi jasno pokazala da je društvo koje cijeni i afirmiše multietničnost. Vrijeme je da umjesto svježeg vjetra na Balkanu, počnu duvati neki drugi vjetrovi, pa zašto ne i Južni vetar?   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62009/juzni-vetar-za-republiku-srpsku https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62009/juzni-vetar-za-republiku-srpsku Mon, 08 Jan 2024 14:00:41 +0100 U petak 5. januara na sajtu Alternativne televizije pojavio se tekst „Parastos Srbima ubijenim na Božić u Kravici 1993. godine” koji je školski primjer „patriotske“ neprofesionalnosti i pristrasnosti, a evo i zašto to tvrdim. Primjer br. 1 Na početku tog teksta se kaže „U bratunačkom selu Kravica danas će biti osveštan renovirani spomen-prostor i služen parastos za 158 Srba iz ovog mjesta i susjednih zaselaka stradalih u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, od kojih su njih 49 ubile muslimanske snage iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića na Božić 1993. godine.“ Činjenica br. 1 Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica Republike Srpske, 7. januara 1993. godine u napadu na selo Kravica poginula je ili ubijena 51 osoba srpske nacionalnosti, a ne 49. Činjenica br. 2 Drugi problem je što se taj dan služi parastos za 158 Srba, koji su za četiri godine rata stradali na ovom području, pa se zbog neadekvatnog izvještavanja medija, taj broj ubijenih Srba, veoma lako povezuje sa dešavanima od 7. januara 1993. godine. Činjenica br. 3 Treći problem je što se u tekstu ne spominje da je u selu Kravica, krajem 1992. i početkom 1993. godine bila stacionirana vojska Republike Srpske, a Sud u Hagu je utvrdio i Vojske Jugoslavije, i samim tim to selo je bilo legitimna vojna meta. Takođe se svjesno ne pravi razlika između broja ubijenih civila i vojnika. Prema zvaničnim podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica Republike Srpske, u ovom napadu je ubijeno 36 vojnika i 15 civila, što svakako mijenja sliku o obimu i načinu stradanja Srba i opisu svega onoga što se dešavalo tog 7. januara 1993. godine u Kravici i okolnim zaseocima. Primjer br. 2 Dalje u tekstu možemo pročitati „Za 12.00 časova predviđeno je odavanje počasti i polaganje cvijeća uz spomen-krst u Kravici za 3267 poginulih srpskih civila i boraca iz srednjeg Podrinja i Birča.“ Činjenica br. 4 Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina, u srednjem Podrinju (opštine Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Zvornik, Rogatica, Han Pijesak, Milići i Šekovići) ubijeno je oko 2710 Srba, od toga 465 civila i preko 2245 vojnika. Kao što vidimo broj žrtava je uvećan za 550 ljudi. Primjer br. 3 „Nakon brojnih zločina počinjenih u srpskim selima oko Srebrenice i Bratunca u prvoj godini građanskog rata u BiH, Orićevi džihadisti su svoj krvavi pir nastavili i 1993. godine, kada su na pravoslavni Božić upali u Kravicu ubivši 49 mještana, a još 80 je ranjeno. Sedam ih je nestalo i pet ih još nije pronađeno ni nakon 31 godine.” Činjenica br. 5 Problem je što se za ovaj napad optužuje isključivo Naser Orić, kada je Sud u Hagu utvrdio da su detalje napad isplanirali Hamed Salihović i Ramiz Bećirović, a u napadu su učestvovali vojnici iz sela Sućeske (na čelu sa Zulfom Tursunovićem), Glogove (na čelu sa Ejubom Golićem), Biljega, Mošića i Delića (na čelu sa izvjesnim ‘Zisom’ iz Žanjeva), Cerske i Skugrića (na čelu sa Šemsom Salihovićem), Jaglića, Šušnjara i Brezove Njive (na čelu sa Sidikom Ademovićem), Osmača, Konjević-Polja, Jagodnje i Joševe, te da je bilo i boraca iz Srebrenice neutvrđenog identiteta. Trebamo dodati da se Naseru Oriću sudilo u Hagu i domaćim sudovima i da je svaki put oslobođen krivice. Primjer br. 4 “Od početka rata pa sve do polovine 1995. godine muslimanske snage iz Srebrenice stalno su upadale u srpska sela oko ovog mjesta, Bratunca, Milića, Skelana i Zvornika, ubijajući sve što stignu, pljačkajući i paleći srpsku imovinu, a zarobljene su mučili, masakrirali, odsijecali im glave i pokazivali ih u Srebrenici, a zabilježen je i slučaj da su Nenada Rankića pekli na ražnju.” Činjenica br. 6 Kada čitate ovaj pasus stiče se utisak da su samo “muslimanske snage iz Srebrenice” napadale i upadale u srpska sela, dok to nikada nisu radile snage Vojske Republike Srpske. Jednostavno to nije istina i malo je poznato da je u aprilu 1992. godine Srebrenica bila u rukama Srba, da bi je ponovo preuzeli Muslimani. Činjenica br. 7 U izvještaju koji je CJB Bijeljina MUP Republike Srpske broj 12-02/ 4- 233 -163/05 uputilo Okružnom tužilaštvu Bijeljina navodi se da su ranjenog teritorijalca Nenada Rankića odveli „u mjesto Potočari gdje su ga pripadnici gore navedenih jedinica ranjenog palili, sjekli i na druge načine mučili usled čega je izgubio život…“, ali nigdje ne piše da su ga pekli na ražnju. Primjer br. 5 „Po proglašavanju Srebrenice zaštićenom zonom UN, umjesto demilitarizacije nastavljeni su upadi iz te enklave u srpska sela i, izuzimajući tri sela uz Drinu, uništena su sva srebrenička i veliki broj sela u bratunačkoj i milićkoj opštini /više od 100 sela/, a jedinice Nasera Orića ubile su oko 3.000 Srba, od kojih više od polovine civila.“ Činjenica br. 8 Prema podacima Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od trenutka kada je Srebrenica proglašena „zaštićenom zonom“ (april 1993. godine do 1995. godine) desila su se napadi na tri srpska sela Osmače, Srebrenica i Tamburića Kosa u kojima je stradalo troje ili više ljudi. Samim tim nije ubijeno ni 3000 Srba, a pogotovo ne toliki broj civila. Primjer br. 6 “Napadi i masakri najčešće su izvođeni na velike pravoslavne praznike kao što su Božić, Petrovdan, Đurđevdan, Vidovdan.” Činjenica br. 9 Nigdje ne piše da se ne smije napadati na vjerske praznike i da je to samo po sebi zločin, baš kako što ne piše da je u vrijeme pomenutih vjerskih praznika veliki broj srpskih vojnika odlazio sa položaja, što je njihov protivnik i te kako koristio. Osim toga bilo bi interesantno vidjeti koliko je Vojska Republike Srpske poštovala muslimanske i katoličke vjerske praznike i suzdržavala se od napada u tom periodu, pošto znamo kako su se odnosili prema džamijama i katoličkim crkvama. Primjer br. 7 „Božićni napad na Kravicu je, prema pričama preživjelih, ali i istorijskim podacima, bio nastavak ustaškog zločina koji je počinjen na Vidovdan 1944. godine, kada su ustaše iz okolnih sela zapalile 38 mještana srpske nacionalnosti u podrumu jedne kuće u selu Zonići kod Kravice.“ Činjenica br. 10 Dovođenje ova dva događaja, međusobno vremenski udaljena skoro 50 godina, je logički neodrživ, metodološki pogrešno, novinarski neprofesionalno i ljudski jadno i bijedno i nema nikakvo opravdanje. Na kraju je važno naglasiti da ovaj „pamflet“ nije potpisan, niti je naveden izvor, pa ćemo ovo smeće i sramotu od teksta pripisati Alternativnoj televiziji koja svjesno i namjerno radi ovakve stvari i to joj nije prvi put.   Preuzeto sa: blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62008/alternativna-istorija-alternativne-televizije-prijmer-sela-kravica https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62008/alternativna-istorija-alternativne-televizije-prijmer-sela-kravica Thu, 28 Dec 2023 15:05:29 +0100 Aleksandre, ajde dođi I kroz Banjaluku prođi Otišo ko dječak bistar A dolaziš ko ministar! Ovako su Žare i Goci 2021. godine pjevali o srbijanskom ministru policije Aleksandaru Vulinu, a ministar nije mogao ignorisati zov rodnog kraja, pa je u raznim prilikama obilazio Republiku Srpsku. Dolazio je redovno 9. januara na proslavu Dana Republike, krajem avgusta na zbor na Manjači, ali i u drugim (ne)prilikama. Ne samo dolazio nego i postao veliki prijatelj Milorada Dodika, a samim tim i srpskog naroda. Žare i Goci imaju talenat da opjevaju samo one  ljude koji daju zapaženi doprinos nacionalnom, javnom, kulturnom i crkvenom životu u naučnoj, privrednoj i vojnoj delatnosti, pa kao takve imaju javni ugled, razboritost i političko iskustvo. Jednom riječju senatora Republike Srpske. Prema Ustavu, Senat je savjetodavno tijelo najviših institucija Republike Srpske, a to znači da je njih uticaj manji od uticaja opštinskog odbora SNSD-a u Laktašima, a da bi postao senator moraš biti dobar sa Predsjednikom  ili da si bivši predsjednik. I Dodik i Vulin počeli su kao komunisti, Dodik je to bio i formalno dok se Vulin u mladosti tako osjećao, mada bi to danas najradije zaboravili. Poznata je izjava Aleksandra Vulina gdje on kaže „Nisam hteo da odem u SPS. Nisam socijalista. Neću da lažem ni sebe ni druge. Komunista sam. To ti je isto kao i ovi novi vernici što idu u crkvu pa lažu i Boga i sebe. Zato sam prvo bio član SK PJ, potom JUL-a.” Posle su obojica postali Srbi i otkrili magiju pravoslavlja. I Dodik i Vulin su onomad bili za dijalog sa zapadom. Dok je Dodik bio “Svježi dašak vjetra na Balkanu”, Vulin je govorio  „Dosta nam je ratnih bubnjeva. Moramo se okrenuti dijalogu sa Zapadom.“ Onda su obojica privlačnost  Rusije i crnilo američke liste. Ne smijem griješti dušu ali senator Vulin je bio nekoliko puta ministar u Vladi Srbije, direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju, šef BIA i opšte je poznato da čega se god dotakao to je upropastio. Ipak, Vulinu svi zavide na dvije stvari, darežljivot tetki iz Kanade i vrtlarskom umjeću. Tetka iz Kanade mu je ženina tetka posudila  205 000 evra da kupi stan u Beogradu, a njegova ljubav prema “biljkama” mogla se vidjeti na poljoprivrednom dobru Jovanjica. Nas u Republici Srpkoj veoma zanima šta će biti njegovo polje ekpertize u Senatu, nekretnine, povrtlarstvo ili geografija “Srpskog sveta” i na koji način će on doprinijeti našem boljitku? Teško je reći, ali ostaje nada da će više vremena provoditi na Manjači, nego na sjednicama Senata, jer njegovo odsustvo će svakako poboljšati njegov rad, ako ova institucija uopšte išta radi. Opet, možda mu je Mile, uz saglasnost Vučića, dao zanimaciju da mu opet ne padne na pamet kakva glupost jer dokonom ruskom čovjeku svašta može pasti na pamet. Ostaje nada da će senator Vulin  poslušati glas Žareta i Gocija iz kojih progovara mudrost  naroda koja se “taložila” hiljadam godina,  a koji kažu:   Aleksandre, srpski sine Kad ćeš doći u Vuline? Ajde dođi u Stričiće, da popiješ s braćom piće.   Realno, Dodiku savjati ne trebaju, a gore bi bio glavni senator.   Preuzeto sa blogger.ba   https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62007/tetka-ce-biti-ponosna-na-senatora-vulina https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62007/tetka-ce-biti-ponosna-na-senatora-vulina Tue, 19 Dec 2023 08:47:13 +0100 Igrom slučaja do mene je neki dan došla autobiografska knjiga „Od Detlaka do Ist Rivera“ koju je napisao Sredoje Nović. Kada knjigu napiše čovjek koji je skoro cijeli svoj život proveo kao bezbjednjak u Bosni i Hercegovini, potom i ministar,  naravno da ćete je sa zanimanjem pročitati. Ne samo da saznate nešto novo, nego da vidite i šta nije napisano. Baš kao i kod bilo kojeg zločina, tako i kod ove knjige osnovno pitanje je motiv tj. šta je natjeralo autora da za života napiše svoju autobiografiju? Ne znam, valjda čovjek dođe u neke godine, kada podvlači refu u životu i shvati da je riječ jedino što ostane iza njega, a Sredoje je oduvjek bio škrt na rječima, što zbog karaktera, što zbog posla. Naravno, Nović nije pisac, on je prije svega pravnik i bezbjednjak omeđen jasnim pravilima i od njega ne možete očekivati lijepu književnost. Zato je pravo mučenje dok čitate poglavlja kao što su „Moj zavičaj“ ili „Zbogom ostaj moje rodno selo“ ili bolje reći prvi dio knjige, gdje on na 194 stranice u maniru učenika osnovne škole opisuje svoje selo,  porodicu, odrastanje, školovanje i zaljubljivanje. Mnogo je tu emocija i sjećanja, ali fali talenta. Drugo poglavlje je mnogo zanimljivije, jer govori o profesionalnom usponu, padu i ponovnom usponu gospodina Novića. Na svu sreću nema tu mnogo atributa i metafora, samo činjenice i surova realnost. Neću vam prepričavti sadržaj knjige,  ali prva impresija je vrlo jednostavna, Sredoje Nović sebe želi prikazati kao surovog profesionalca, bez obzira gdje i šta radi. On se drži Ustava, zakona, pravilnika i uputa „kao pijan plota“ i ni po koju cijenu ne odstupa od njih. Teško je povjerovati da se u socijalističko vrijeme isključivo cijenila profesionalnost, pogotovo kada se radi o zapošljavanju u državnoj bezbjednosti. Sam autor knjige kaže da je i podobnost bila važna, a on je procjenjen kao i te kako podoban. Da nije bio na liniji ne bi ga drugovi primili u partiju još na početku studiranja. Kao što rekoh Sredoje Nović sebe prikazuje kao surovog profesionalca, koji ne dozvoljava sebi da radi ništa mimo zakona, ali on skoro nikada ne propituje valjanost i moralnost tih zakona i pravila. Drugi krše pravila službe, podlježu iskušenjima, ali ne i autor knjige, na momente izgleda bezosjećajno kao Švarcineger u Terminatoru 2. Kada čitate knjigu vidite da je uspon bezbjednjaka Novića tako logičan, zaslužan, ali ne i munjevit. Polako, ali sigurno on se penje u hijerarhiji socijalističke državne bezbjednosti da bi pred sami rat u Bosni i Hercegovini, zasjeo na vrh. Naravno, taj put je opisan kao niz događaja iz koji gospodin Nović uvijek izlazi kao pobjednik, zahvaljujući svojim principima, zalaganju, umjeću pregovaranja i profesionalnošću. Na tom profesionalnom putu možete da pročitate o njegovom prvom  informativnom razgovoru u Ključu, opasnim akcijama operativaca DB-a, istrazi u Agrokomercu ili ubistvu u vrijeme Olimpijade, kao i mnoge druge dogodovštine, ali o nekim događajima nema ni slova. Recimo, kao prvi čovjek Službe državne bezbjednosti u Bosni i Hercegovini, krajem 80-ih i početkom 90-ih,  on opisuje vraćenje sva tri nacionalizma na velika vrata, o pjesmama koje su se pjevale po kafanama, planovima emigracije, ali nećete naći ništa vrijedno pomena o osnivanju paravojnih formacija na sve tri strane, o dijeljenju oružja „miroljubivim“ građanima, o formiranju SAO područja i sl. Prosto je nevjerovatno da prvi čovjek službe nije znao ništa o tome ili još nije vrijeme da se o tome priča. Meni je bilo veoma interesantno poglavlje „Otići ili ostati u Sarajevu“ u kojoj možemo pročitati dilemu kroz koju su prolazili stanovnici ovoga grada u martu i aprilu 1992. godine. Problem je u tome što Sredoje Nović tada nije bio običan sarajevski  mašinbravar, mesar ili profesor književnosti u srednjoj školi, već doskora prvi čovjek bezbjednosti. Posebno je upečatljiva scena kada autor od svog frizera muslimana saznaje šta SDA spremaju Srbima u Sarajevu. Izlaskom iz Sarajeva vozom na „slobodnu teritoriju“ Sredoje Nović potiskuje Jugoslaviju i socijalizam te se stavlja na raspolaganje kolegama iz Službe u Prijedoru i Banjaluci. On je prije svega profesionalac, ali u tom trenutku „kominjare“ nisu baš na cijeni, pogotovo one koji su 80-ih  hapsili Karadžića, Krajišnika, Dukića i ostale vedete SDS-a zbog privrednog kriminala. Ako sam dobro shvatio, a mislim da jesam, Sredoje Nović je rat proveo u Banjaluci radeći kao komercijalni direktor u jednoj privatnoj firmi, nadmudrujući se sa jugoslovenskim i UN carinicima. Već tada je spoznao sav jad, bijedu i korumpiranost međunarodne zajednice. Slavu je počeo slaviti 1997. godine i na taj način zauvjek raskrstio sa Jugoslovenom i komunistom u sebi. Ako očekujete da pročitate u biografiji Sredoje Novića nešto o dešavanjima u Prijedoru i Banjaluci tokom rata razočaraćete se. Sve se svodi oko njega i njegovih strahova, patnji i borbe za egzistenciju. Teško je povjerovati da se jedan bezbjednjak tako lako isključi iz surove realnosti i ne zapaža recimo nestanak Muslimana i Hrvata iz ovih gradova ili kriminal koji je tada cvjetao pod pokroviteljstvom SDS-a. Elem, na 391 strani, rat je uveliko stao, Sredoje Nović na prijedlog Biljane Plavšić i uz saglasnost Milorada Dodika postaje prvi bezbjednjak Republike Srpske. Za njega je u Narodnoj skupštini glasao i SDS. O tome kako je sastavljena Vlada u kojoj je Dodik bio premijer  i kako je obezbjeđena skuštinska većina nećete pročitati ni riječ u knjizi. Ni smjena tadašnjeg predsjednika RS Nikole Poplašena nije bile vrijedna jedne rečenice, a kako je tek izigronisao smjenu onolikih  SDS-ovaca. Tu i tamo stidljivo se spomene da se ministri u toj vladi opažaju kao izdajice i saveznici međunarodne zajednice. Na 403. strani je već ministar Policije RS i Srbin. Onda dolazimo do osnivanja SIPA-e i iznenadih se kada pročitah da ga je za direktora Državne agencije za istrage i zaštitu postavio dekretom legalni i legitimni visoki predstavnik Pedi Ešdaun. U tome ga bezrezervno podržava i Milorad Dodik, koji je uvijek cijenio profasionalizam i lojalnost. Ne znam kako će ovo „svariti“ mladi lavoli SNSD-a, ali je tada bilo takvo vrijeme. Naravno i tu  gospodin Nović, po ko zna koji put,  kreće od nule i pravi respektabilnu instituciju, kojom su svi zadovoljni, tako da već na 468 strani postaje ministar Civilnih poslova BiH i sad već etabliran Srbin. I na ovom mjestu radi sve po Ustavu i zakonima nikada se ne zapitavši da li su oni diskriminatorski i treba li ih mijenjati. Izabran je i za ministra godine, ali mu nije palo na pamet da bilo šta uradi na problemu „dvije škole pod jednim krovom“, jer to nije njegov problem. U knjizi piše da je SDP BiH organizovao JMBG proteste u Sarajevu, da bi se registar JMB centralizovao i prenijele nadležnosti sa entiteta na državu. Kao prvi čovjek SIPA-e i ministar Nović beskompromisno brani interese Republike Srpske na Vlašiću, u Sarajevu i kojekude još, suprostavljajući se, zajedno sa Miloradom Dodikom, ucjenama i pritiscima međunarodne zajednice i licemjerju Bošnjaka. Od 509. strane ulazimo u mirniju fazu života Sredoja Novića u kojoj njegov profesionalizam poklekne pod pritiskom ideala i autuje se kao SNSD-ovac, član SNSD-a, poslanik i čovjek koji voli druženje na svojoj jahorinskoj vikendici. Ovo je knjiga sa srećnim krajem, jer Titovo kumče pored silnih uspona i padova napokon postaje i ostaje odlikovani pravoslavac. Sve u svemu mislim da sam jedan od rijetkih koji je pročitao ovu knjigu, a nije član SNSD-a, što će nadam se autor cijeniti, a pogotovo šta sam i recenziju napisao. Knjigu vrijedi pročitati, ali samo ako je dobijete na poklon ili posudite iz biblioteke. Ima boljih špijunskih romana, za manje para. P.S. Na strani 408 možete da pročitate kako je Dodik čovjek od akcije kome saobraćajna pravila ništa ne znače jer od ribnjaka u Prnjavoru do Banjaluke u prisustvu ministra Policije RS Sredoje Novića vozi automobil brzinom i do 180 kilometara na sat. P.P.S. Erotiku potražite u poglavlju „Neobične situacije“. P.P.P.S. U knjizi takođe možete pročitati da su američki bezbjednjaci gospodinu Noviću uredno najavili da će bombardovati Srbiju, ali tada su duvali neki svježiji vjetrovi na Balkanu.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62006/prikaz-knjige-sredoja-novica-od-detlaka-do-ist-rivera https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62006/prikaz-knjige-sredoja-novica-od-detlaka-do-ist-rivera Wed, 13 Dec 2023 08:53:28 +0100 Nikola Pejaković je državljanin Srbije. Nikola Pejaković radi u Srbiji. Nikoli Pejakoviću se sviđa kako Aleksandar Vučić i Srpska napredna stranka vladaju Srbijom. Zbog toga Nikola Pejaković ima pravo da javno podrži Srpsku naprednu stranku pred decembarske izbore u Srbiji. Nikola Pejaković je jedan od hiljadu ljudi koji su javno podržali ovu partiju i ovog političara pred izbore. Ipak, malo ko spominje ostale potpisnike podrške Vučiću, na primjer košarkaša Nikolu Jokića, tenisera Janka Tipsarevića, režisera Juga Radivojevića, glumca Rastka Jankovića, pisca Vladimira Pištala. Iz nekog razloga svi su se, barem u Bosni i Hercegovini, okomili na Pejakovića. Nikola Pejaković ne krije da je Srbin i pravoslavni vjernik, naprotiv on se time ponosi i javno o tome govori. Onomad je napisao da ne podržava mješovite brakove, nazvavši ih mješanim mesom. Ove godine odlikovan je 9. januara od strane Milorada Dodika Ordenom časti sa zlatnim zracima. Ne dobija to svako u Republici Srpskoj. Ne voli jugoslovenski socijalizam i smatra da se fašizam zapatio u libralnoj Americi i još liberalnijoj Kanadi. Smatra da je povratak korjenima, a to znači srpskom nacionalizmu tj. patriotizmu i pravoslavlju, jedini način da se Srbi kao narod spase. Kad god može citira Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića. On je običan srpski konzervativac i nacionalista. Kada sve ovo znamo i mene zaista čudi što je podržao Aleksandra Vučića, pored još desnijih partija u odnosu na Srpsku naprednu stranku, na primjer Zavjetnike, DSS, Dveri ili Mišu Vacića? Čovjek je potpuno dosljedan sa stavovima koje javno iznosi i u šta vjeruje. Istina, njegovi stavovi se ne poklapaju sa filmovima koje snima ili muziku koju svira, ili mi liberali to ne želimo da vidimo. Teško je zamisliti da neki pravoslavni vjernik glumi u komedijama kao što su „Mi nismo anđeli 2 i 3“ ili antiratnom filmu „Lepa sela, lepo gore“, a još teže prihvatiti da može napisati onako dobar scenario za seriju „Vratiće se rode“. On je omiljeni nacionalista srpskih liberala i ljevičara, a ja sam, priznajem, ovoga ljeta uživao na njegovom koncertu u Banjaluci s blagopočivšim Grobovlasnicima. Teško je nama običnim liberalima da shvatimo da jedan konzervativac može da praši odličan gitarski rok, zaraznih rifova i još boljih tekstova. Eto može i krajnje je vrijeme da napravimo razliku između glume i stvarnog života. Da li znate ko je Tony Parsons? Toni Parsons je sedamdesetih godina prošlog vijeka bio engleski muzički novinar koji je pratio nastajanje panka i novog talasa. Tokom sedamdesetih bio je muzički kritičar u NME, jednom od najuticajnijih muzičkih listova u Britaniji. Njegovi intervjui s grupama kao što su The Clash, Sex Pistols, Blondie, Talking Heads i Ramones načinili su ga kultnom figurom među mladima Engleske. Parsons je dobijao nagrade za svoj novinarski rad u listovima GQ i Elle tokom osamdesetih. Devedesetih je postao jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora u emisiji BBC-ja Late Review. Danas je visoko tiražni književnik. Kao što vidite teško je naći urbanijeg lika u Engleskoj od gospodina Personsa, ali taj isti gospodin je glasao za Brexit, što je za mene gore od podrške Vučiću. Ljudi se mijenjaju i to je normalno, pogotovo sa porastom godina ili prihoda. Ono što me mnogo više intrigira kod Nikole Pejakovića, nije njegova podrška Vučiću, već nešto drugo. Interesuje me kako u glavi miri svoje pravoslavlje i reklamiranje kladionica? Klađenje je vrsta kocke i nema te religije koja opravdava takav čin, vjerujem da Bog ima još manje razumijevanja za one koji propagiraju kockanje i to za pare. A opet čudni su putevi gospodnji, sjetimo se da je Magdalena bila grešnica. P.S. Nije Nikola Pejaković nešto posebno u svom konzervativizmu, sjetite se ko je onomad podržao Donalda Trampa sve urbana ekipa Kanje Vest, Džon Vojt, Stiven Boldvin, Klint Istvud…   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62005/zasto-vas-je-razocarao-nikola-pejakovic https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62005/zasto-vas-je-razocarao-nikola-pejakovic Wed, 06 Dec 2023 09:04:21 +0100 Nakon što je Milorad Dodik javno obećao da će proglasiti nezavisnost Republike Srpske, ako Tramp ponovo postane predsjednik Sjedinjenih Američkih država, smislio sam 10 koraka da Bajdena svrgnemo sa vlasti. Korak 1. Organizovati u SAD Islamsku zajednicu Republike Srpske i na taj način približiti se američkim muslimanima i promovisati ideje kojima se podriva ugled Bajdena. Korak 2. Pare koje trošimo na lobiranje u SAD preusmjeriti za rad Islamske zajednice Republike Srpske jer od sadašnjeg lobiranja nemamo nikakve koristi. Korak 3. Naš najpoznatiji lobista Obrad Kesić da pređe na islam i da se proglasi za reisa Islamske zajednice Republike Srpske. Korak 4. Bošnjačke ministre u Vladi Republike Srpske poslati na šetomjesečnu turneju po SAD s ciljem pridobijanja američkih muslimana za našu stvar. Izostanak sa posla Zlatana Klokića, Senke Jujić, Denisa Šulića i Selme Čabrić neće se ni osjetiti, a mogu biti od koristi Trmpu. Poseban akcenat staviti na patnje ministra Šarenića, koji je kao Bošnjak, a samim tim i musliman, na američkoj crnoj listi. Korak 5. Mlade lavove SNSD-a Mazalicu, Petrovića, Kovačevića, poslati u izborni štab Republikanaca, da im pokažu svaku vrstu predizbornih marifetluka, teoriju i praksu kapilarnih glasova i šta su onomad naučili na silnim edukacijama kroz koje su prošli. Ljepojevića metnuti kao glavnog stratega i hroničara kampanje. Korak 6. Donaldu Trampu dodijeliti Orden RS na ogrlici, kao što smo ga dodijelili i Putinu. Korak 7. Milorad Dodik da da intervju Takeru Karlsonu, Vučić ili Orban imaju konekciju, u kojem bi objasnio američkim muslimanima pogubnost neoliberalizma, LGBT ideologije i ljudskih prava. Takođe bi im Dodik mogao objasniti i fantastičan položaj muslimana u Rusiji i Republici Srpskoj. Kad je već u Republici Srpskoj Karlson bi mogao uraditi i intervju sa Dževadom Galijaševićem koji bi im pomogao da razluče dobrog od loših muslimana i prikaže bosanske muslimane kao islamske fundamentaliste. Korak 8. Osnovati RTRS na engleskom jeziku, a uređivačku politiku prekopirati sa TV Igman. Sve to promovisati putem društvenih mreža. Korak 9. Napraviti dokumentarac o poslednjem ratu u kojem se promovisao stav da su se Srbi još od 1389. godine borili protiv Novog svjetskog poretka i islamskog fundamentalizma, baš kao što se protiv toga bori i Donald Tramp. Korak  10. Baja Mali Knindža da snimi CD sa ilahijama i kasidama koje ćemo nemilice reklamirati na američkom tržištu. Morate priznati da je plan paklen.   Preuzeto sa blogger.ba     https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62004/uloga-republike-srpske-u-porazu-bajdena-na-sljedecim-izborima-ili-10-koraka-do-nezavisnosti https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62004/uloga-republike-srpske-u-porazu-bajdena-na-sljedecim-izborima-ili-10-koraka-do-nezavisnosti