https://www.frontal.ba/ Copyright 2024 Promotim d.o.o. Frontal RSS Feed Thu, 25 Jul 2024 11:40:47 +0200 Mora se priznati da po hiperaktivnosti Miloradu Dodiku jedino može da parira gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković. Nemam pojma kada spavaju, jedu, jebu, kada su non-stop na terenu, obilaze, otvaraju, kumuju, nadgledaju, planiraju, daju izjave za medije, slikaju se za Fjesbuk, Iks, Instagram… Naravno, nije problem u hiperaktivnosti već što skoro sve čega se dotaknu dobro preplate i sjebu, ali to je neka druga priča. Elem, neki dan je gradonačelnik Stanivuković gostovao na televiziji N1 i kazao „Kampanja SNSD-a usmjerena je isključivo protiv Draška Stanivukovića, dok ovi drugi vode kampanju pod sloganom “Draško je Dodikov”. Bez programa, bez ideje. Da li ste od mojih protivnika čuli ijednu političku platformu? Ijednu ideju? Obećavaju sve što sam ja ili uradio, ili već radim. U Banjaluci se više ništa ne može obećati jer smo mi sve uradili.“ U filmu Petrijin venac glavna junakinja Petrija je to sažela u jednoj rečenici „Sve što sam imala, to sam želela, sve što sam želela, to sam i imala“ Iz ovoga logično proizilazi da Banjaluci više ne treba gradonačelnik, jer sve ima. Ne treba joj ni gradski parlament, jer sve su odluke donesene, svi su planovi usvojeni, sve behara i sve cvjeta. Banjaluci nakon Draška Stanivukovića treba obična tehnička služba za održavanje postojećeg stanja. Nešto tipa velike majstorske radionice koja bi popravljala sve što odstupa od savršenstva u Draškogradu. Kao što kažu u onome vicu o Muji i kerovima u svemirskom brodu, „Mujo nahrani kerove i ništa ne diraj“. Za to vrijeme gradonačelnika Banjaluke Stanivukovića treba ustupiti Bileći da je oporavi, konsoliduje i učini savršenom. Nakon Bileće slijede Drinić, Oštra Luka, Vukosavlje, Ljubinje, Han Pijesak… Kad čovjek zna da radi, grehota je da samo Banjalučani od toga imaju hajra. Ali hajde da budemo konstruktivni i damo neke prijedloge sta bi nam mogli obećati u predizbornoj kampanji:  1. Da Banjaluka napokon dobije urbanistički plan, urbanističku mafiju već imamo. 2. Kolektori bi nam dobro došli da Vrbas posle Gradskog mosta ne smrdi. 3. Ne bi bilo loše ni srediti onu zgradu posle Kastela, koja godinama čeka da je neko obnovi. 4. Da se raščivija čiji je novoizgrađeni teniski teren i ko će u zatvor zbog njegove izgradnje? 5.Treba nam i više vrtića, mada ako se strpimo još koju godinu pitanje je da li će nam trebati? 6. Treba nam više običnih parkova, najobičnijih sa drvećem i travom. 7.Moglo bi se poraditi i na vodovodnoj infrastrukturi, jer ljeti zna biti vruće. 8. Vazduh nam nije baš najčistiji, ali to podrazumijeva više zelenila, biciklističkih staza i bolji gradski saobraćaj. 9.Fali nam i jedna pristojna multifunkcionalna kongresna sala.10. Fali nam i tramvaj, da djeca ne moraju da idu u Zagreb, Beograd ili Sarajevo da ga vide u živo. Zajedno sa vašom kolegicom iz Sarajeva, mogli bi poraditi i na vlastitom ukusu ili barem neukus zadržati za sebe, jer izgleda da je to generacijski problem. Onomad je i američki politikolog Frensis Fukujama sa padom socijalizma predvidio i kraj istorije, mlađani gradonačelnik predviđa kraj politike u Banjaluci, nije to mala stvar.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62037/sta-obecati-banjalucanima-za-izbore https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62037/sta-obecati-banjalucanima-za-izbore Thu, 18 Jul 2024 15:06:47 +0200 U srijedu 17. jula ove godine Mirsad Tokača je na mreži X napisao da je u opštini Bratunac stradalo 127 srpskih civila. Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske u periodu od 1992. do 1995. godine na teritoriji opštine Bratunac je poginulo oko 160 srpskih civila, a najveći broj njih oko 120 stradao je 1992. godine, znači u prvoj godini rata. Da li se srpskim civilnim žrtvama u Bratuncu može i treba odati počast? Delegacija predstavnika Evropske unije je smatrala da treba i oko toga ne bi trebalo da bude bilo kakve dileme, jer civilna žrtva je civilna žrtva i tu nema ali... Ako pažljivo pročitate natpis na vijencu delegacije Evropske komisije vidjećete da na njemu vrlo jasno piše „U spomen svim nevinim žrtvama“, čak se ne spominje ni etnička pripadnost žrtava, ali pošto se sve dešava na groblju gdje se sahranjuju Srbi, neka bude da su odali poštu srpskim žrtvama.   Naravno, postavlja se pitanje da li je groblje u Bratuncu najbolje mjesto da se oda pošta ubijenim srpskim civilima? U tom gradu postoji jedno groblje koje se zove Gradsko, a u okviru njega nalazi se Vojničko groblje i to se najbolje može vidjeti na plakatu od koji se nalazi na zvaničnom opštinskom sajtu. Polaganje vijenca za srpske civilne žrtve ispred zgrade opštine, biblioteke, škole, stadiona, socijlističkog spomen parka ili bilo kojeg drugog objekta je potpuno besmisleno. Na kraju krajeva svaki od tih objekata je tokom rata mogao biti ili je bio (zlo)upotrebljen od strane Vojske i Policije Republike Srpske. Da li to znači da onda u Bratuncu ne postoji mjesto gdje se ne može odati počast srpskim žrtvama? Stvarno ne znam koje bi to adekvatnije mjesto bilo s obzirom da su na tom groblju sahranjene i neke od tih civilnih žrtava, a drugog obilježja nema. U pravu je Suljagić kada tvrdi da je neposredno do mjesta gdje su Evropljani položili vijenac nalaze se zastave Republike Srpske i Boračke organizacije RS, ali to ne znači da su se delegacija poklonila vojnicima koji su mogli da učestvuju u genocidu u Srebrenici. Budimo pošteni, ni jedan gest delegacije Evropske unije u Bratuncu nije to pokazao, niti nagovijestio. Da li je delegacija Evropske unije ovim gestom relativizovala, umanjila ili negirala genocid u Srebrenici? Nije. Da li je delegacija Evropske unije ovim gestom oslobodila odgovornosti političare, vojnike ili policajce osuđene za ratne zločine u i oko Srebrenice? Nije. Da li je delegacija Evropske unije ovim gestom umanjila, uvrijedila ili ponizila bošnjačke žrtve? Nije. Da li se srpskim civilnim žrtvama mogu opravdati srpski zločini i genocid nad Bošnjacima u i oko Srebrenice? Ne mogu. Čemu onda tolika dreka? Polaganjem vijenca „nevinim žrtvama“ predstavnici Evropske unije, možda po prvi put su javno prihvatili i priznali činjenice da su u i oko Srebrenici stradali i srpski civili što je za svaku pohvalu, bez obzira na bilo čiju ljutnju. Bez prihvatanja da su pripadnici našeg naroda činili zločine, a ne samo oni drugi, nema nam puta ka pomirenju u Bosni i Hercegovini, svidjelo se to nekome ili ne. Bez poštovanja tuđih žrtava i prihvatranja sopstenih zločina nema pomiranje u Bosni i Hercegovini. Bez odavanja počasti svim nevinim žrtvama i prezira prema svim zločincima, nema pomirenja u Bosni i Hercegovini. Bez prihvatanja stotine sudskih presuda koje se tiču ratnih zločina, nama nema pomirenja. A bez pomirenja nema Bosne i Hercegovine.     Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (18.07.2024.)     https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62036/gdje-se-pokloniti-srpskim-civilnim-zrtvama-u-bratuncu https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62036/gdje-se-pokloniti-srpskim-civilnim-zrtvama-u-bratuncu Wed, 10 Jul 2024 09:20:59 +0200 Ova priča je počela 12. februara 2024. godine, iako traje mnogo duže. Tog dana sam poslao mejl Institutu u kojem se tražio odgovore na četiri pitanja koja se tiču stradanja stanovnika Sarajeva tokom opsade grada od strane Vojske Republike Srpske u periodu od 1992. do 1995. godine.Pozivajući se na Zakon o slobodi pristupa informacijama, tražio sam da mi ova javna ustanova dostavi informacije koje imaju sa datumom 12. februar. Da budem još precizniji, tražio sam da mi Insitutu dostavi 7 brojeva. Ubrzo je stigo odgovor od Press službe Instituta sljedeće sadržine: „Poštovani gospodine Puhalo, Institut planira zvanično objaviti navedene podatke, o čemu ćete biti blagovremeno obaviješteni. Neobjavljene rezultate našeg istraživanja ne praktikujemo slati pojedincima. S poštovanjem” Onda sam poslao dopis Univerzitetu Sarajevo, u čijem sastavu se nalazi Institut, s molbom da mi oni dostave tražene informacije, tačnije tih 7 brojeva. Ovo je odgovor koji sam dobio.   Pošto me drma kriza srednjih godina, a nisu mi interesantni tetovirenje, kurvanje i motori, obratim se Ombudsmanu BiH za pomoć. Naravno, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu iskulira i instituciju Ombudsmana i ponovo pošalje neki glup odgvor koji ne bi pojeo ni “pas s maslom”. Ja uložim žalbu i evo stigao mi odgovor od Ombudsmana, a on obećava. Potom slijedi preporuka.   Sačekaćemo 30 dana da vidimo šta će direktor Instituta da odgovori i ako opet bude muljao idemo sa tužbom, jer nema zajebancije sa ljudima koje drma kriza srednjih godina.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (10.07.2024.) https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62035/ipak-pozelim-neko-pismo-od-instituta-za-istrazivanje-zlocina-protiv-covjecnosti-i-medunarodnog-prava-u-sarajevu https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62035/ipak-pozelim-neko-pismo-od-instituta-za-istrazivanje-zlocina-protiv-covjecnosti-i-medunarodnog-prava-u-sarajevu Tue, 09 Jul 2024 09:05:06 +0200 Vojnik je naoružani pripadnik jedne vojske ili Oružanih snaga jedne države. Tačno je da je uniforma i oznake na njoj jedan od bitnih elemenata identiteta svakog vojnika, ali nedovoljna da se neko ocijeni i imenuje vojnikom jer nema oružje i drugu vojnu opremu. Znaju li ovi bosanskohercegovački političari, naučnici i novinari značenje pojma vojnik? Ja nisam na snimku kolone kadeta vojne i policijske akademije Rapublike Srbije vidio oružje ni kratko ni dugo, uprtače ili vojne čizme? Ako su bosanskohercegovački političari, naučnici i novinari to vidjeli trebaju nam ponuditi dokaze! Nije moguće da su studenti i kadeti prošvercovali oružje preko državnih i entitetskih granica, a ako jesu neko od carinika Bosne i Hercegovine je duboko i visoko pogrešio. Ne razumijem potrebu, interes i koja bi bila svrha davanje oružja od strane policija Republike Srpske ili nekog drugog, studentima i kadetima Kriminalističko-policijskog univerziteta i Vojne akademije iz Beograda. Postoji mogućnost da niko od ovih studenata kadeta ne postane vojnik Vojske Republike Srbije, nego da postanu policajci ili radnici u zaštitarskim i drugim organizacijama. Javno eksponirani bosanskohercegovački političari, naučnici i novinari zalažu se za tačno i objektivo informisanje javnosti a umjesto tačnog i objektivnog informisanja oni nude netačne i subjektivne činjenice, izmišljajući da su u Bosnu i Hercegovinu ušli vojnici Republike Srbije. Ništa im ne znači izjava ministra inostranih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića: „notorna je laž da je Ministarstvo spoljnih poslova pogriješilo bilo šta u procedurama. Naša obaveza je kad tu vrstu najave dobijemo da je proslijedimo Graničnoj policiji BiH, Ministarstvu bezbjednosti BiH odnosno Direkciji za koordinaciju policijskih tijela, te Upravi za indirektno oporezivanje. Odmah smo to u skladu sa procedurama uradili, a sve dalje postupke vode nabrojane institucije, prije svih Granična policija.“ Predstavnici Bošnjaka i njihove sluge slažu o nečemu, onda to proglase istinom, pa im to služi za izliv mržnje prema srpskom narodu, Republici Srbiji i Republci Srpskoj, a to im na kraju služi i za političku kampanju kojoj nema kraja.Dva prethodna dana bosansko herecegovački mediji mediji ponavljaju izjave političara, novinara i predstavnika nevladinih organizacija: "Vojska Srbije nema nikakvo pravo da boravi na državnoj teritoriji BiH""Klasičan akt agresije, ako Ministarstvo odbrane nije dlo odobrenje za ulazak""Vojska Srbije u Prijedoru je čin agresije""Srbija prekršila Dejtonski sporazum"-IGES: Ponovna agresija na BiH""Majke Srebrenice zbog ulaska kadeta Vojske Srbije u BiH traže reakciju OHR-"„Pa zato što su dva dana lagali, dva dana obmanjuju javnost, dva dana vode hajku, kako će sada da kažu, izvinite, mi smo najgori lažovi. Svi njihovi političari, svi njihovi mediji“, pita se danas, 8. jula 2024. godine, predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić. Moj komentar na ovo Vučićevo pitanje, odgovor je nikako, jer nikad nisu proznali da su dan, danima, mjesecima vodili hajku i obmanjivali bosanskohercegovačku javnost. Oni to rade od devedesetih godina prošlog vijeka. Poslije održavanja Svesrpskog sabora bošnjačka histerija, mržnja i zloba prema svemu srpskom je intenzivirana, a ovih dana je kulminirala u svom punom sadržaju sa zlonamjernim insinuacijama i neutemeljenim kvazianalizama.Nekada su dok je šetao gradom Sarajevom sarajevski mangupi znali su pitati našeg nobelovca Ivu Andrića: „Napiše li se šta nobelovče?“Postavljam političarima, njihovim savjetnicima, naučnicima, novinarima i predstavnicima nevladinog sektora koji su učestvovali u ovom vašaru taštine: „Pročitate li vi koji zakon, pravilnik, odluku, instrukciju, protokol ili upustvo koji reguliše vaše dužnosti i obaveze?“   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (09.07.2024.) https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62034/ko-je-izmislio-i-zasto-da-su-na-teritoriju-bosne-i-hercegovine-usli-vojnici-republike-srbije https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62034/ko-je-izmislio-i-zasto-da-su-na-teritoriju-bosne-i-hercegovine-usli-vojnici-republike-srbije Sun, 30 Jun 2024 08:46:38 +0200 Da li znate ko je Kevin Krejg? Kevin Krejg je laburistički koandidat na predstojećim izborima u izbornoj jedinici Centralni Safolk i Severni Ipsvič. To je okrug u kojem Konzervativna partija ima gotovo sigurnu pobedu. “Skaj njuz” piše da se Krejg kladio na ishod glasanja u sopstvenoj izbornoj jedinici, stavljajući novac na opkladu da će biti poražen na izborima. Zašto je Krejg važan za ovu priču? Iz više razloga. Prije svega vidimo da kandidat Krejg više nego realan političar, s obje noge na zemlji, što nije ništa novo, ali jeste pohvalno. Takođe, Kevin nije kvaran političar, on svoj poraz pokušava da naplati od kladionica,  a ne od partije ili građana. Pred lokalne izbore u Bosni i Hercegovini i političke partije kojih ima koliko hoćeš ponudiće nam izborne liste prepunih muškaraca i žena koji su iz njima znanih razloga pristali da učestvuju na izborima, znajući da nemaju nikakve šanse da budu izabrani i što je još važnije ne bez ikakve želje da budu izabrani. Naći će se tim listama gomila nepoznatih ljudi, čiji je najveći argument da su otac ili majka određenog broja djece,  koji će se naprasno sjetiti svih svojih poznanika, prijatelja, kao i bliže i dalje rodbine, smarajući ih da glasaju za njih jer im je partija obećala, ako nahvataju dovoljan broj glasača, da neće izgubiti posao ili će im zaposliti bližnjeg svoga. Ali nisu tu problem samo kandidati koji i tokom izbora žele da ostanu anonimni, problem je i što se tako panašaju i neki kandidati za gradonačelnika Banjaluke. Recimo, takav je kandidat SNSD-a Nikola Šobot. Dok se aktuelni gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković nalazi u permanentnoj kampanji, on zadovoljno tihuje u sjenci Milorada Dodika i doktora Đajića. Hajde što tihuje, nego što se stiče utisak da ne želi ni da izađe iz  te sjenke. I dok mlađani Stanivuković jaše po gradskim ulicama svoga vranca, dijeli penzionerima besplatne karte za gradski prevoz, nagrađuje dobrovoljne davaoce krvi, druži se sa srpskom djecom sa Kosova,  otvara manifestacije i u stopu prati Milorada Dodika, Šobota možete vidjeti samo uz uputnicu porodičnog ljekara. Vjerujem da ni svi članovi SNSD-a ne znaju ko im je kandidat za gradonačelnika Banjaluke, pogotovo ako oni, ili neko njihov, nema problem sa funkcionisanjem  kardio- vaskularnog sistema. Elem, Kevin Krjeg je priznao grešku i kažnjen je od strane Laburističke stranke, mada je pare od opklade planirao  da donira humanitarnim organizacijama, on će i dalje biti na listi Laburista. Partija će mu vratiti i 100 000 funti koje je donirao. Doktor Šobot nema šta da priznaje i da se kaje, ali može se kladiti da izbore neće dobiti, jer da bi građani za njega glasali moraju prvo da ga upoznaju, a za to je potrebno mnogo više vremena od predizbornog.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62033/slucaj-kevina-krejga-i-nasi-izbori https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62033/slucaj-kevina-krejga-i-nasi-izbori Tue, 25 Jun 2024 15:33:28 +0200 Do danas (ponedjeljak, 24. jun 2024. godine) više puta sam čuo i pročitao da je: „2. jula 1993. godine na Grad Sarajevo palo 3.777 granata“, i  „to je dan kad je najviše palo granata na Grad Sarajevo“, „Inače, za vrijeme opsade, prosječno je padalo 329 granata dnevno na Sarajevo“. „Procjenjuje se da je na Sarajevo palo oko 500.000 granata“. Ovdje je jedino tačno da je tog dana, 24. jula 1993. godine, palo 3.777 granata na Grad Sarajevo, koji ima i svoje urbane i neurbane prostore. Ovaj podatak se nalazi u jednom od izvještaja UNPROFORA koji je stigao i do Ujedinjenih nacija. Nisu sve ove granate pale na urbani dio Grada Sarajeva kako naglašavaju, odnosno kako lažu bošnjački propagandisti, jer je po izvještajima (sa kojima su upoznate i UN) ovlaštenih svjetskih posmatrača, oko 3.000 granata je palo na neurbane djelove, tačnije na planinu Igman, a ostatak oko 700 granata na urbane dijelove Grada Sarajeva. Tokom Dnevnika TVSA, 24.06.2024. godine, oko 18.51 časova, Esad Hećo, ratni komandant 1.BATALJONA 2. VITEŠKE MOTORIZOVANE BRIGADE, izjavio je „...padalo je po pet šest hiljada (granata) tokom dana na tu našu liniju...“. Većina  stranih a i domaći bošnjački novinari decenijama se trkaju ko će više svojim lažima ocrniti Srbe i Bošnjake predstaviti kao jedine žrtve građanskog rata 1992. do 1995. godine. Njemački novinar, bošnjački zet, objavio je ekskluzivnu informaciju da je tokom rata na Baščaršiju palo milion granata. Razmišljam, da je na Baščaršiju palo milion metaka od nje ne bi bilo ništa. Imajući sve ovo u vidu dobijamo dvije činjenice zanimljive, o kojima nije dovoljno kritički razmišljano. Prva: Bošnjačka istorijska nauka, mediji, političari i predstavnici bošnjačkih organizacija koje su proistekle iz rata nisu nikad objavili podatak koliko je u prosjeku padalo granata na ratno Srpsko Sarajevo i kog dana ih je palo najviše. Druga: Srpska istorijska nauka, mediji, političari i predstavnici srpskih organizacija koje su proistekle iz rata nisu nikad objavili podatak koliko je u prosjeku padalo granata na ratno Srpsko Sarajevo i kog dana ih je palo najviše. Ovom prilikom nudim vam neke informacije i pitanja na koja trebamo odgovor da bi došli, ako je to moguće, do istine koliko je granata ukupno palo na Sarajevskom ratištu, koliko po Gradu Sarajevu a koliko po Srpskom Sarajevu tokom građanskog, odbrambeno-oslobodilačkog rata. Koliko je meni poznato međunarodni posmatrači su pomoću odgovarajućih uređaja bilježili broj detonacija od granata na Sarajevskom ratištu, i nisu mogli precizirati koliko je koja strana nekog dana ispalila granata. Bošnjačka većinska nekultura sjećanja decenijama uz malu pomoć svjetskih prijatelja i zbog lijenosti i neodgovrnosti srpske strane kad je riječ o sakupljanju i distribuciji informacija o ratu, manipuliše sa većinom podataka o ratu. Na primjer,  za Bošnjake ne postoje poginuli vojnici na Sarajevskom ratištu, oni govore da je ubijeno oko 11.000 ili 11. 451 ili 14.500 sarajlija i da su ubijeni snajperom ili granatama a ćute o poginulim vojnicima zaraćenih strana, a ima ih evidentirano oko 9.000. Po istoj matrici oni proizvode „istinu“ da su sve granate koje su pale na Sarajevskom ratištu granate koje je ispalila srpska strana. Bošnjaci su dobrice koji ne koriaste granate? Neodgovorna i lukava međunarodna zajednica kojoj odgovara preovladavajuća slika rata i srpska lijenost i neorganizovanost otvorili su vrata za takvo bošnjačko ponašanje i otvaranje prostora da se lažne informacije i činjenice o ratu ponavljaju neograničeno puta.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (25.06.2024.) https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62032/svakog-dana-sve-vise-granata-pada-po-sarajevu https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62032/svakog-dana-sve-vise-granata-pada-po-sarajevu Thu, 20 Jun 2024 13:41:29 +0200 Pokušavam danima da napišem nešto smisleno, ali ne ide. Besmisao dominira. U Banjaluci ima 48 000 penzionera, a gradonačelnik Banjaluke Stanivuković svake sedmice okuplja grupe penzionera i dijeli im besplatne karte za gradski prevoz. Trajaće to do izbora, a na penzionerima je da izdrže do tada. Amerikanci proširili „crnu listu“ sa firmama iz Republike Srpske, ni Dodiku nije više do zajebancije. Dragana Čavka kaže da se osjeća Bošnjakinjom i tačka. U normalnoj državi nakon ovakve izjave završila bi na psihijatriji, kod nas će završiti kao članica Upravnog odbora Radio televizije Republike Srpske. Penzionisani vladika Kačavenda od strane mitropolita Šumadijskog Jovana odlikovan ordenom Svetih novomučenika kragujevačkih, što je veće čudo, a još veći skandal, od Isusovog pretvaranja vode u vino. Dodik priznao "Srbi su suočeni sa demografskim problemima, mi želimo da vidimo kako reagovati na svijest ljudi, da ostanu i da žive na ovim prostorima", ali je obećao da neće ništa mijenjati osim svijesti Srba. Izgleda da Srbi nisu svjesni, svoje nesvijesti. Ramo Isak & sons, pored policijskog helikoptera, imaju i novi hit „Snaga naroda“. Tekst je debilski i patriotski, ali je najvažnije da se rimuje. Bošnjačke patriote se obračunavaju sa Cecom Ražnatović preko Šejle Zonić „Zvezde Granda“. Istovremeno iz Bosne i Hercegovine je u finalnoj noći stiglo 252 465 glasova, a za Šejlu 114 351. Izgleda da će i Bošnjaci morati poraditi na izmjeni svijesti. Zoran Blagojević je kandidat SDA za gradonačelnika Tuzle, a podržaće ga i Demokratska fronta i neke manje partije. Zoran je izgleda veći Bošnjak od Šejle, a uz to je bio direktor i dugogodišnji član Socijaldemokratske partije BiH. Ipak, brinem se da ova mulietničnost se ne zapati u SDA, pa da ne skrenu lijevo. Kod Hrvata ništa novo, Željana Zovko opet zastupnica u Evropskom parlamentu i obećala je da će nas po ko zna koji put uvesti u EU. Ostali navijaju za Hrvtasku i gledaju kako da prežive ove vrućinčine i skupoću. Kao što vidite u Bosni i Hercegovini je stanje redovno i nelogično, ali tako je odavno.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62031/varljivo-ljeto-2024.-godine https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62031/varljivo-ljeto-2024.-godine Thu, 13 Jun 2024 14:44:18 +0200 Elem, neki dan smo mogli pročitati da je porodica Stanivuković, a samim tim i mlađani nam gradonačelnik Banjaluke, poklonio amfiteatar manastiru Gomionica. I to je sasvim uredu i za pohvaliti, jer nema ništa ljepše nego se kulturno i duhovno uzdizati u našem gradu tj. 42 kilometra od centra i svjesni da nam je to omogućila gradonačelnikova porodica. Istovremeno, u banjalučkom naselju Borik postoji jedan mali amfitetar prilično zapušten. On vam se nalazi tačno između Osnovne škole Vuk Karadžić i Beogradske ulice u srcu naselja Borik. Pored amfiteatra se nalazi i dječije igralište, parking i pijaca. Manastira nema nigdje. Taj mali amfiteatar nije predviđen „za književne i duhovne večeri, večeri poezije i glume i najljepše manifestacije koje prijaju ljudskoj duši“, već za rušenje. Izmenom Regulacionog plana tu je planirana izgradnja dvije nove zgrade sa po 14 spratova. Da pojednostavimo, odoše amfiteatar, parking i pijaca, ode sve u tri pizde materine, jer je nekome zinula guzica na pare. Mlađani gradonačelnik Stanivuković se opasno razigrao pred izbore i krenuo da pravi parkove, na mjestima koja su već bila parkovi, ali sa manje zelenih površina. Neboderi se planiraju kao da smo u Njujorku. Betonira i asfaltira se nemilosrdno i brutalno, ako meni ne vjerujete pogledajte mu profil na Insatgramu. Zaboravio je Stanivuković, da su SNSD i Srpska pravoslavna crkva, već polomili zube u Boriku, tačnije na onoj padini kod Osnovne škole Branko Ćopić i sad pravi istu grešku. Jebiga, pametan čovjek se uči na tuđim, a budala na svojim greškama. Na kraju moram vam priznati da se radujem budućim protestima, gdje ću zajedno sa SNSD-om i njihovim patuljcima iz vlasti da se borimo protiv PDP-a koji se isto ponaša kao i SNSD kada je bio na vlasti u Banjaluci. Samo da upozorim gradonačelnika Stanivukovića, ovo nije Picin park i porodica Vulić, ovo je Borik, a Borik zna biti vrlo zajeban kada ga ne poštuješ.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62030/borik-nece-pasti https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62030/borik-nece-pasti Sun, 09 Jun 2024 08:50:13 +0200 Ratne bajke za malu poratnu djecu. Bošnjačka kultura sjećanje godinama proizvodi lažne narative o tome da su vojne operacije Armije RBiH na deblokadi Sarajeva bile pobjedničke, odnosno da je svaki put osujećena namjera agresora (Vojske Republike Srpske) da podijeli Sarajevo na dva dijela. Istina je da su sve te akcije deblokade Sarajeva bile neuspješne. Nabrajam neke od njih, najveće i najznačajnije (Operacija Ilidža 1992, Operacija Zmaj 1992, Operacija ljeto 1992, Operacija Jug 1992, Operacija Sloboda 1992/Koverat 1992, Operacija Trebević, Operacija Žuč,  Takbir 1995.) Sve ove vojne operacije Armije RBiH su veliki porazi sa mnogo mrtvih i ranjenih boraca Armije RBiH. Najbolji primjer koji ilustruje ove njihove lažne priče su borbe koje su se desile 8. juna 1992. godine. Bošnjački borci, učesnici bitaka, istoričari i političari tvrde da su pravci napada Armije BiH bili plato Žuč sa kotom Orlić, Kobilja Glava, Poljine, Kromolj i Orlovac, Gazin Han i Obhodža, Vidikovac (Trebević) i Vraca. Oni tvrde „Cilj operacije Armije RBiH bio je proboj iz okruženja i spajanje sa snagama Armije RBiH s druge strane gradskog obruča. Plan za izvođenje operacije donio je načelnik Štaba Vrhovne komande Armije RBiH Sefer Halilović, a jedinicama je komandovao Mustafa Hajrulahović-Talijan. „Branioci Sarajeva su 8. juna 1992. godine u žestokom okršaju na brdu Žuč oslobodili vrh Orlić i širi lokalitet prema Volujku i Krstacu, te naseljima Smiljevići i Zabrđe. Bitka na Žuči bila je jedna od ključnih za odbranu Sarajeva i Bosne i Hercegovine u agresiji. Tog dana osujećena je namjera agresora da Sarajevo podijeli na dva dijela.“ Ratne bajke za malu poratnu djecu. Čudo neviđeno su ove vojne operacije Armije RBiH na deblokadi Sarajeva. Oni pripremaju akciju i odrede datum početka akcije i baš uvijek tog dana, možete zamisliti tu fantaziju, počinje napad Vojske Republike Srpske na Sarajevo da ga podijeli na dva dijela. Nisam do danas pronašao nijedan dokaz, dokument, podatak, činjenicu koji govori o tome iz kog pravca su tog dana (8. juna 1992. godine) snage Vojske Republike Srpske krenule da podijele Sarajevo na dva dijela. Moram napomenuti, da se ne zaboravi i razumije ponašanje Vojske Republike Srpske oko Sarajeva, da je jedan od strateških ciljeva Narodne skupštine Republike Srpske podijeljeno Sarajevo, i da nikad nisu imali namjeru da osvoje cijelo Sarajevo, jer su imali realizovan taj cilj, a to je podijeljeno Sarajevo.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (09.06.2024.) https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62029/mi-krenemo-u-deblokadu-sarajeva-a-oni-bas-tog-dana-krecu-da-podijele-sarajevo https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62029/mi-krenemo-u-deblokadu-sarajeva-a-oni-bas-tog-dana-krecu-da-podijele-sarajevo Wed, 05 Jun 2024 09:18:59 +0200 To jutro će Dragana Čavka pamtiti cijeli život. Probudila se kao Bošnjakinja i znala je da je to to. Najednom su nestala sve one dileme koje su je mučile toliko godina i na koje je bezuspješno tražila odgovore. Njena egzistenicijalna kriza traje odavno. Dok su se njene drugarice u pubertetu brinule o banalnostima “Šta će obući?”, “Gdje će izaći?” i “Hoće li imati peticu iz tehničkog?”, nju su mučila egzistencijalna pitanja “Ko sam ja?”. Dobro pitala se “Zašto sam ovdje?”, “Šta znači biti?”, ali to je sada manje važno. Od tada pa do neki dan trajalo je traganje za tim odgovorima? Pročitala je cijelog Koelja, ali nije našla odgovor na svoja  pitanja. Sjedila je na obali rijeke i plakala. Nije odustajala, išla je dalje, kao što reče Vesna Dedić “Ne gledaj preko ramena”. Tražila je sebe, a našla je Socijalističku partiju. Otkrila je djela Marksa, Engelsa, Lenjina, ali i Edvarda Kardelja i čitala i samo čitala. Socijalizam joj je pomogao da zavoli sve ljude, da se bori za opšte dobro i društvo u kojem će svi biti jednaki, siti i iskvarcani.  Pročitala je i diplomski rad Petra Đokića i to na engleskom. Socijalizam je iskristalisao njene ideale, Socijalistička partija je naučila disciplini i lojalnosti, a šef je zaposlio u ministarsvo. Na prvi pogled njen život je bio savršen, imala je sve, ali nije našla najvažniji odgovor, “ko sam ja?” Krenula je da putuje. Možda će putovanje da da odgovor? Na svojim putovanjima od Porto Nova, preko Ostroga, Jahorine do Venecije, pijeska Sahare i Njujorka, tražila je sebe, ali nalazila je samo na Guči, Pradu, Versaće… Pratili su je selfiji, storiji i praznina taštine. Naravno kao što napisa Jelena Bačić Alimpić život je “Ringišpil”. Svoje padove je podnosila  otvorenih plavih očiju i napućenih usana, kako to i dolikuje jednoj socijalistkinji 21. vijeka. Znala je da je riješila egzistenciju, ali je takođe znala da „egzistencija prethodi esenciji”, ali za nju je esencija i dalje ostala nepoznata. U tom mozaiku identiteta i uloga nedostajala je jedna kockica koja bi joj dala punoću ličnosti,  odagnala strah od bitka i sokove života natjerala da prostruje kroz cijelo tijelo. Nešto je nedostajalo, ali šta? Onda je jednog dana u njene ruke dospio Službeni glasnik Republike Srpske u kojem je raspisan konkurs za članove Upravnog odbora Radio televizije Republike Srpske iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda. Ispočetka tome nije pridavala pažnju, ali nešto u njoj joj nije dalo mira. Noćima nije spavala, bila je odsutna i rastrzana, posao je počeo da trpi, a porodica je primijetila da to nije ona stara Daragana. Svi su se pitali u čemu je problem? Onda se probudila pred zoru. Čavka u njoj nije joj dala mira, shvatila je da je Bošnjakinja, pravoslavne vjeroispovijesti. Bila je zbunjena? Kako može biti Bošnjakinja, a pravoslavka? Onda se sjetila Nine Bukejlović koja je naprasno postala Bošnjakinja, ali i Harisa Plehe i Rasima Smajića, koji su se onomad osjećali kao sarajevski Srbi. Ne smijemo zaboraviti ni Edina Fejzića najpoznatijeg Hrvata iz Goražda. Svi oni su imali hrabrosti da pređu etničke granice i pronađu sebe, a to je velika stvar u Bosni i Hercegovini.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62028/slucaj-dragane-cavke-ili-spasenje-iz-ralja-srpskog-identiteta https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62028/slucaj-dragane-cavke-ili-spasenje-iz-ralja-srpskog-identiteta Wed, 29 May 2024 09:25:15 +0200 Rad novinara Darka Momića Čkalje pratim od njegovog pisanja u rahmetli dnevnim novinama zvanim „Press RS“ do danas i moram vam priznati da je  priznanje „novinara godine“ Kluba novinara Banjaluka otišlo u prave ruke. Darko Momić Čkalja je natprosječan primjer, prosječnog banjalučkog novinara. Predsjednik žirija Goran Dakić je to poetski opisao “Postoje novinari kojima je rečenica laka, a razorna poput Tajsonove pesnice. Postoje novinari koje svi čitaju, naglas ili krišom, a koje mnogi ne smiju da citiraju. Postoje novinari koji ujutro u lijevoj ruci imaju dvije vijesti, a u desnoj komentar i to prije nego što se umiju. Postoje novinari, malo ih je, ali postoje, kojima se bezuslovno vjeruje, koji imaju da nasmiju i da opomenu u isto vrijeme, kojima je napisano i zakletva i obraz i koji bi bili i ostali novinari čak i kada bi počeli da voze kamione po pustarama Azerbejdžana. Postoje novinari čije je ime, u ovom slučaju nadimak, sinonim za profesiju. Takav novinar je Darko Momić” Na moju veliku žalost ja ne znam da „kitim“ kao Dakić, ali pamtim mnogo toga i dodaću još nekoliko priloga za Momićevu biografiju. Kao što rekoh Momića sam zapazio kao novinara u „Pressu RS“, u kojem je ostao više od osam godina,  gdje je pored svakodnevnog novinarskog rada pisao i kolumne. Pored „žutila“ koje su pratile ova dnevne novine, ne smijemo zaboraviti ni sve ono što se dešavalo nakon prestanka tih dnevnih novina aprila 2016. godine. Ispostavilo se tada da je vlasnik dnevnih novina, javnosti nepoznat, mada postoje indicije, ostao dužan neke pare zaposlenima i da je bilo upitno da će im te pare ikada isplatiti. Onda su novinari Pressa RS napisali jedno pismo i zaprijetili da će ga objaviti, ako im se dug ne isplati, a u pismu je pisalo da su te dnevne novine pisanjem ili ne pisanjem o nekoj temi reketirali određene kompanije i institucije u Republici Srpskoj. To pismo imam, kao i prepisku da je autentično. Pare su valjda novinarima isplaćene i to se brzo zaboravilo. Momić je tada već radio u magazinu „Nedeljnik“. Ali vratimo se pisanju laureata Darka Momića Čkalje. Kao što rekoh Čkalja je pisao blogove u Press RS i već tada je pokazivao razumijevanje za presuđene ratne zločince, negiranje genocida u Srebrenici i nerazumijevanje za pedere. U kolumni „General Lisica i klošari“ Momić tekst završava na sledeći način „Da imaju bar malo savjesti i obraza, ne bi dozvolili da generali Novak Đukić, Goran Sarić i brojni drugi časni srpski oficiri i vojnici trunu u zatvoru i dobijaju sijede po kosi zbog nepravde koja im je nanesena.“ U kolumni „Bajke Srebrenice“ možemo naći sledeće „E pa neće moći! Prije svega zato što bi se te knjige falsifikovane istorije bez imalo sumnje mogle zvati "Bajke Srebrenice" u koje bi Srbi trebali slijepo da vjeruju, a pogotovo poslije posljednjeg performansa članica udruženja koje su za proteklih deceniju i po proputovale pola svijeta pričajući i na samom Ist Riveru grozomorne priče, podmećući pritom čak i mrtvorođenu djecu kao žrtve genocida. Da budemo jasni, niko razuman ne opravdava ono što se u julu 1995. godine desilo u Srebrenici i svako iole razuman opravdava bol koji osjećaju potomci srebreničkih žrtava, ali da li je opravdano da 'Majke Srebrenice' mirno stoje pred kordonom još mirnijih policajaca u Kravicama sve dok ne dođu kamere sarajevskih televizija, a potom kao po komandi počinju sa kuknjavom i nasrtanjem na policajce.“ To je i neki dan ponovio, ali to ne znači da je Momić nacionalista, pa ako je vjerovati ober Bošnjaku Avdi Avdiću oni zajedno sjede u Banjaluci i tračaju. Što se tiče homofobije Momić je tu glasnogovornik naroda koji u tekstu „Snajka s bradom“ ima puno razumijevanje za tradicionalne vrijednosti koje ilustruje doskočicama „bolje kćerka kurva, nego sin peder“ ili „nemam ništa protiv pedera i nikad im neću okrenuti leđa“. Na kraju pomenutog teksta nalazimo poučak „Zato evropejci što prije treba da shvate da će „normalno“ organizovanje „Parade ponosa“ na ovim prostorima biti moguće tek kada većina stanovnika bude spremna da im sin u kuću dovede "snajku“ sa lijepo odnjegovanom bradom koja se zove Jovan, Jozo ili Jusuf“. Da paradoks bude veći isto veče kada i Momić nagradu je dobila, čak imaju i zajedničku fotku, novinarka Vanja Stokić koju su „normalni“ Banjalučani bacili preko zidića jer je podržala održavanje tribine sa LGBT tematikom. Momić nema problem ni sa cenzurom u odbrani kolegice Pejke Medić kaže „Medićki se na teret stavlja i da je onemogućila i zabranila pojavljivanje pojedinih sagovornika u programu BH Radija. Ona je to i otvoreno priznala uz obrazloženje da dok je ona na čelu BH Radija na tom mediju nema mjesta za ostrašćene i neadekvatne sagovornike koji svojim pristrasnim i neobjektivnim izjavama iritiraju najveći dio pripadnika jednog naroda. I apsolutno je u pravu, jer proklamovana uređivačka politika javnog RTV servisa BiH, a prirodno bi bilo i svih drugih medija, treba da podrazumijeva objektivan i uravnotežen pristup prema svim pojavama i događajima, pa tako i prema događajima iz najbliže istorije koji opterećuju međuljudske i međunacionalne odnose na ovim prostorima zato što niko ne želi da prihvati da stvari nisu crno-bijele i da je stereotip o žrtvama na jednoj i zločincima na drugoj strani upravo to - stereotip.“ Ostrašćen i neadekvatan sagovornik sam tada bio ja, a ko zna ko će biti drugi, treći.... Novinar godine Darko Momić Čkalja ima i bogat vokabular, recimo omiljena mu je riječ autošovinizam, posebno kada opisuje Puhala i Bursaća. „U BiH je sve naopako. I to odavno. I sve se svakodnevno izvrće naopako. Ali naopaka teza o srpskom fašizmu koja se bezmalo pune tri decenije plasira iz političkog Sarajeva, a koju gaje i podržavaju i pojedini autošovinisti i skribomani iz Kalinovika i Bosanskog Petrovca, nešto je najbezobraznije, najzluradije i najbolesnije u javnom prostoru ove zemlje. “ Ćirjaković i Šešelj su ponosni na njega. Realno, kada imate novinara koji brani presuđene ratne zločince, negira genocid u Srebrenici, nema ništa protiv pedera, ali..., navija za cenzuru kao vrhunac patriotizma i rabi riječ autošovinizam, sasvim je logično da dobije nagradu za novinara godine. Ipak čuda se dešavaju, Momić danas radi na jednom portalu kojeg vlast u Republici Srpskoj naziva izdajničkim i plaćeničkim, pojavljuje se na prijemima Štiftunga, demonstrira pred Narodnom skupštinom RS sa nevladinićima. Ljudi se mijenjaju i to treba nagraditi. P.S. Darko Momić Čkalja iako dolazi iz Kotor Varoši nikada nije napisao ni slova o stradanju tamošnjih Bošnjaka i Hrvata, što govori o snazi njegovog karaktera, što opet ulazi u konačnu ocjenu kada se dodjeljuju nagrade.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62027/darko-momic-ckalja-je-zasluzio-nagradu https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62027/darko-momic-ckalja-je-zasluzio-nagradu Wed, 22 May 2024 08:39:35 +0200 Sutra se završava saga o Rezoluciji u Srebrenici. Sutra će Generalna skupština UN-a razmatrati i usvojiti rezoluciju o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Sutra će predsjednik Srbije Aleksandar Vučić citirati riječi vladike Petra Petrovića Njegoša na njujorškom Ist Riveru. O čemu se radi? Elem, neki dan, tačnije 16. maja, održan je Samit lidera Zapadnog Balkana i Evropske unije u Kotoru na kojem su lideri regiona, predstavnici Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država razmatrali Plan rasta za Zapadni Balkan. Na samitu se pojavio i lider nad liderima predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji se na margini samita sastao sa predsednikom Demokratske narodne partije u Crnoj Gori, Milanom Kneževićem koji mu je tom prilikom poklonio sabrana dela Petra Drugog Petrovića Njegoša, a potom na Instagramu napisao “Predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću danas sam u Kotoru poklonio sabrana dela Petra Drugog Petrovića Njegoša. Ali ne za kućnu biblioteku, već za Ujedinjene nacije, da naš vladika gleda u oči Nemce i Ruanđane koji bi da ga proglase genocidnim. Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka! Svi znamo gde Crna Gora treba da bude”   Inače sabrana djela Petra Petrovića Njegoša su odštampana na našem jeziku i samim tim biće vrlo čitana u Ujedinjenim nacijama, ako ikada dođu u njih? Zamislite sada Aleksandra Vučića kako luta hodnicima zgrade UN, presreće ambasadora Ruande i govori. „No one has ever drunk a glass of honey without having to drink a glass of gall; a glass of gall calls for a glass of honey, mixed, they are the easiest to drink.“ Možete li da zamislite kako se sav ljutit unosi u lice ambasadoru Njemačke dok istovremeno izgovara „Let the struggle be unceasing, let the impossible become possible. Flowers will bloom in the graveyard for a distant, gentle generation.“ Vjerujem da ni predstavnici SAD neće biti izostavljeni, a za njih je Vučić spremio sledeće stihove „A wolf has the right to a sheep, as a tyrant has to a weak man; but to stand up to tyranny, to bring it to justice, that is the most sacred human duty!“ Ne bih bio u kože predstavnika Grčke dok mu predsjednik Vučić sasipa u lice “To be on the hill, even a little, stands sees more than the one below the hill.” Braćo Srbi i sestre Srpkinje, diplomatija je vještina zastupanja interesa jedne države, vlade, vladara ili društvene grupe u inostranstvu, u međunarodnim pregovorima, u spoljnjoj politici uopšte i tu nema prostora za iracionalnost kao što su istorijski mitovi, nacionalno romantičarsku poeziju i crkvene molitve. Kada pogledamo diplomatske vještine Vučića i Dodika, budimo srećni sadržajem Rezolucije u Srebrenici, jer naša kolektivna odgovornost je što biramo i trpimo ovakve vođe ili što bi Njegoš rekao “Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka.” Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62026/njegos-u-ujedinjenim-nacijama-ili-a-hard-nut-a-strange-fruit-you-cant-break-it-but-youll-break-your-teeth https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62026/njegos-u-ujedinjenim-nacijama-ili-a-hard-nut-a-strange-fruit-you-cant-break-it-but-youll-break-your-teeth Tue, 14 May 2024 10:21:41 +0200 Juče je Srđan Amidžić, generalni sekretar SNSD-a, otkrio pakleni plan opozicije u Republici Srpskoj i Bošnjaka za predstojeće lokalne izbore. Plan je da se na izbore ide po nametnutom zakonu Kristijana Šmita i tako eleiminiše „principijelni“ SNSD i druge privjesak partije SNSD-a. Amidžić je kazao: "Da na izbore izađu samo opozicione partije i bošnjačke partije i isto tako znamo da u toj podjeli: Prijedor, Srebrenica, Doboj su gradovi koje bi trebali dobiti gradonačelnike iz reda bošnjačkog naroda. Takođe tu postoji pretenzija kad je u pitanju Istočno Sarajevo jer ono želi prirodno da se širi prema Sarajevu. I to je cijena da se zadrži Teslić, Ugljevik, Lopare, i da ne nabrajam bilo koja druga mjesta“   Ekskluzivno vam donosim detelje paketa tog dogovora:   Da se BiH sljedeće godine vrati na Evroviziju i da je predstavlja Božo Vrećo. Da se sljedeća Parada ponosa održi u Banjaluci, umjesto u Sarajevu. Da se julijanski kalendar, zamijeni gregorijanskim ili kalendarom Milutina Milankovića. Da se ruski jezik izbaci iz obrazovanja, a ubaci bosanski. Da se ekskurzije učenika osnovnih škola obavljaju na cijeloj teritoriji BiH. Da Narodna skupština RS Gavrila Principa proglasi teroristom. Da se u Mrkonjić Gradu zvanično počne obilježavati ZAVNOBiH. Da glavne ulice u svim gradovima nose ime Josipa Broza Tita. Da besplatni broj za hitne slučajeve 112 važi na cijeloj teritoriji države. Da se banjalučki ćevap razdvoji na komade.   Laganje je ozbiljna stvar, pogotovo u politici i tako mu treba i pristupiti. Za razliku od svog partijskog šefa, ministar finansija i profesor na Ekonomskom fakultetu Amidžić, laže neuvjerljivo takoreći amaterski. Moraće još da poradi na tome, a evo i upustva za to.   Da biste uvjerljivo lagali trebate da: Lažite svakodnevno i po malo. Lažite jednostavno i jasno, bez komplikovanih i suvišnih detalja. Laž zamaskirajte istinitim informacijama. Lažite kao RTRS.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62025/amidzic-sou https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62025/amidzic-sou Thu, 02 May 2024 08:55:35 +0200 „Da ne ostanemo dužni i jednu napomenu – jasno je da ne ratujemo protiv krvi i mesa, nego da su ovdje očigledno upleteni duhovi podnebesja. Okultni elementi su prisutni ne samo kroz otvoreni ili prikriveni satanizam promotera rodne teorije i polnih nastranosti, nego je okultno i sve to što promovišu i čine, što nas sve vraća u prilike i okruženje starozavjetnog Izrailja, kome su za svijetlu evropsku budućnost onog vremena tražili poklonjenje Vaalu i prinošenje djece na žrtvu. Od toga se treba sa gnušanjem okrenuti. Sa njima mi nismo ni rod ni pomozi Bog.“ Ovako se završava tekst „Jesmo li rod il` pomozi Bog“, prezvitera Miroslava Todorovića iz Bijeljine,   u kojem se on bavi prijedlogom Nacrta zakona o zaštiti protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Prvo pitanje koje mi se nameće je koji su to argumenti kojima možete da pobijete gore navedeni citat? Kako racionalno odgovoriti na „rat protiv duhova podnebesja, okultne elemente, otvoreni i skriveni satanizam, poklanjanje Vaalu i prinošenja djece na žrtvu?“ Možda bi to umio Dilan Dog, eventualno Skali i Molder, ali ja ne. Previse sam razuman. Da je ovo napisao običan čovjek, a ne sveštenik Srpske pravoslavne crkve i psihijatri bi imali posla, ovako.... Sveštenik Miroslav Todorović u svom tekstu ističe tri problema u vezi sa predloženim nacrtom zakona. Prvi problem je neustavnost zakona i kako on tvrdi, pozivajući se na anonimne pravnike, on bi bez ikakvih problema pao na Ustavnom sudu RS. Drugi problem je pojmovni, jer nacrt zakona preširoko definiše određeno pojmove kao što su porodica i nasilje. I na kraju treća zamjerka je upotreba novih termina, kao što su „femicid“ i „rodno zasnovano nasilje“. Meni su posebno zanimljivi ovi problemi sa pojmovima i terminima, pogotovo kada ih kritikuje čovjek koji je čitav svoj život podredio iracionalnom i čija se najvažnija knjiga može interpretirati na hiljade načina. Čovjek koji bez ikakve zadrške prihvata učenje da je Zemlja nastala u 6 dana, da su dinosaurusi i ljudi živjeli u isto vrijeme, da se voda može pretvoriti u vino ili da mrtvi mogu oživiti traži da se precizno definišu pojmovi rod i porodica. Realno, ovo nema ni u  Alanu Fordu. U jednom dijelu teksta gospodin Todorović raspravlja o tome kako je homoseksulanost normalizovana i moli nas da vremeplovom, koji u ovom slučaju nije đavolska sprava, odemo u 1973. godinu „Svakako, namjerno smo vremeplov podesili na tu godinu jer su do tada u svim psihijatrijskim udžbenicima i u svim psihijatrijskim udruženjima, svaka disforija i istopolne težnje smatrane psihičkim oboljenjima i bile kao takve liječene, a onda su na vrlo zanimljiv način najprije u SAD skinute sa liste psihičkih oboljenja, da bi pod pritiskom to kasnije uradili i mnogi drugi. SZO to čini tek 1990. godine. Kasnije su nastranosti ne samo zvanično prestale da budu bolesti, nego su promovisane i kao napredan način života, sve u težnji da se smanji broj ljudi, potpuno suprotno zapovijestima Božjim, a sa druge strane da se udalji blagodat Božja zbog grijeha ljudi, kako bi duh antihrista lakše napredovao.“ Prezviter Todorović nam u ovom pasusu sugeriše da je homoseksualizam nekada bio dijagnostikovan kao bolest, da bi „na zanimljiv način“ to prestao da bude, prvo u SAD, a onda u mnogim drugim državama. On tvrdi da je potom homoseksualizam promovisan kao napredan način života, da bi se smanjio broj ljudi na zemlji. Zajebani su to zaključci jer nisu tačni i sa elementima teorija zavjere. Ne zna, ili ne želi da zna,  sveštenik Todorović da je 1974. godine na svijetu živjelo 4 milijarde ljudi, da bi nas danas bilo preko 8 milijardi. Kao što vidite i pored toga što su „pederi“ postali normalni, broj ljudi se nije smanjio na planeti Zemlji, kako su oni planirali, već se udvostručio. Sada ću ja pozvati tebe čitaoče da vremeplovom iz 1973. godine odeš u 278. godinu naše ere i među hrišćane i pokušaš da nađeš Bibliju kakvu poznajemo danas. Naravno da je nećeš naći, jer u tom trenutku traje rasprava među hrišćanskim prvacima o vjerodostojnosti desetina javanđelja koja su u tom trenutku postojala među hrišćanima. Ova rasprava je trajala vijekovima i često se dešavalo da oni koji izgube u tim raspravama budu proglašeni otpadnicima od vjere tj. jereticima. Neki naučnici tvrde da su postojala tri kriterijuma kojima su se vodili rani crkveni velikodostojnici. Prvi je bio autorstvo, da li se vjerovalo da je knjigu napisao neki apostol, Pavle ili neko njima blizak. Marko, recimo, nije bio apostol, ali je bio Petrov prevodilac. Drugi kriterijum bila je starost, tako da su stariji tekstovi imali prioritet nad novijima. Treći je bio ortodoksija, odnosno koliko se tekst uklapao u trenutno hrišćansko učenje, a to je već politika. Negdje u četvrtom vijeku crkveni poglavari došli do konsenzusa oko svetih spisa, što je prilično razočaravajuće za pravog vjernika jer je izostalo onostrano. Sada bi bilo interesantno da nam sveštenik Todorović objasni po čemu se odluka crkvenih otaca tj. ljudi  o relevantnosti pojedinih  jevanđelja, razlikuje od odluke psihijatara i psihologa da neko psihičko stanje proglase bolešću ili odsustvom iste. I u prvom i u drugom slučaju ljudi su donosili odluke u skladu sa znanjem kojim su tada raspolagali, s tim da su crkveni oci se bavili onostranim, a psihijatri i psiholozi ovozemljaskim stvarima. Sami procijenite čije su eventualne greške opasnije po ljudski rod? Sasvim očekivano u tekstu se pojavljuje vapaj očajnog popa koji kaže „Sada je pravo vrijeme da se suprotstavimo i stanemo u odbranu naših porodica. Vrijeme je ujedinjenja za odbranu naših svetinja.“ Naravno da sam se kao pravi Srbin naježio i spremio za odbrambeno- porodični rat, ali nikako da skontam koju tradicionalnu srpsku porodicu branimo, onu iz 1816. godine, iz 1903. godine ili ove današnje? Realno, životi tih porodica se toliko razlikuju da je pitanje sasvim umjesno, jer da bi odbrana bila efikasna, ciljevi moraju biti precizno definisani. Da li branimo porodice u kojima otac odlučuju kome će dati svoju kćer za ženu, na osnovu vrlo pragmatičnih kriterijuma ili možda branimo porodice u kojima ženska djeca ne trebaju  obrazovati, jer je ženi mjesto u kući? Da li se borimo za porodice u kojima kćerke ne nasleđuju ništa ili možda za porodice u kojima se rođenje ženskog djeteta doživljava kao tragedija? Da li tradicionalna srpska porodica smije da pored žene i djece, može da drži i kera u kući ili je njegovo mjesto u avliji? Da li je srpska tradicionalna porodica i ona koje se nije vjenčala u crkvi ili se uopšte nisu vjenčali? Da li je srpska porodica tradicionalna ako ne drži kravu, ovce, kokoši i svinje za kućne ljubimce? Da li žena u srpskoj tradicionalnoj porodici može imati dva prezimena? Da li srpska tradicionalna porodica smije ići na more, pogotovo u Tursku?  Da li je srpska tradicionalna porodica i porodica donedavne premijerke Srbije, sa kojom Srpska pravoslavna crkva nema nikakav problem ili ga barem jevno ne iznose? Bilo bi red da nam sveštenik Todorović i svi ostali dušebrižnici todorovići, napokon pojasne, šta je to „tradicionalna srpska porodica“ i koje svetinje branimo? Ima toga još, ali nemam živaca, da  dalje analiziram Todorovićevo pisanije.   Dok se pop bori protiv džender i rodnog  satanizma i Novog svjetskog poretka, svaki dan neka glava porodice prebije svoju ženu ili djecu, jer ima kratak fitilj i razumijevanje okoline. Dok prezviter Todorović zaprduje oko definicija porodice ili famicida, sigune kuće za žene i djecu jedva sastavljaju kraj sa krajem. Dok nam crkva obećava carstvo nebesko, žrtve pakao već proživljavaju na zemlji. Dokle više šuplje priče? P.S. Prezviter je „sveštenoslužiteljski čin, drugi po redu u Crkvenoj jerarhiji, viši od đakona, a niži od episkopa, posvećen hirotonijom. Naslednik je sedamdeset učenika koje je Isus Hristos lično odabrao, takođe nazivanih "malim apostolima". Vrši sva bogosluženja osim hirotonije i osvećenja mira. Podređen je Episkopu koji ga rukopolaže.“   Preuzeto sa  blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62024/poslanica-prezvitera-miroslava-todorovica-ili-sta-vam-je-ta-tradicionalna-srpska-porodica https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62024/poslanica-prezvitera-miroslava-todorovica-ili-sta-vam-je-ta-tradicionalna-srpska-porodica Tue, 23 Apr 2024 11:04:30 +0200 Ovo nije tekst o romanu Hermana Hesea pod istim nazivom, već o čestitki povodom dana grada gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića. Evo kako izgleda ta čestitka, preuzeta sa društvene mreže X, a vjerujem da se ne razlikuje mnogo ni na Fejsbuku ili Instagramu. Gradonačelnik Banjaluke Stanivuković je nesporno lijep i zgodan muškarac, pogotovo ako ga uporedimo sa estetikom političara u Republici Srpskoj i BiH, mada o ukusima ne vrijedi raspravljati. Gradonačelnik Banjaluke Stanivuković je nesporno fotogeničan ili bolje reći fotošopiran muškarac i to vješto koristi za ličnu promociju. Gradonačelnik Banjaluke Stanivuković je nesporno gospodar duštvenih mreža što on nemilosrdno koristi u njegovom političkom angažmanu. Gradonačelnik Banjaluke je toliko lijep, zgodan, fotogeničan i aktivan na društvenim mrežama da nas je počastio još jednom besprijekornom fotografijom, dok nam je čestitao dan grada. On toliko voli sebe, da u toj čestitki za fotografiju Banjaluke, ili barem njenog dijela, nije bilo mjesta. Istina, napisao je on da je Banjaluka najljepši grad na svijetu, ali kao poštovalac tradicionalnih vrijednosti gradonačelnik Stanivuković je metnuo fotografiju sebe, muškarca, domaćina, glavu porodice, umjesto bilo čega što je ženskog roda. Narcizam sam po sebi nije loš, naprotiv, ljubav prema sebi je normalna i neophodna za psihičko zdravlje pojedinca, ali kada se otrgne kontroli, zna da bude vrlo zajebano. Ali hajde sada da analiziramo tekst čestitke. Zlatousti, gradonačelnik  nemilice troši superlative, da pristojnom čovjeku postane neprijatno. Poput osnovaca koji za 8. mart opisuju svoju majku, njegova Banjaluka je najljepši grad na svijetu. U ovu patetiku možete povjerovati jedino ako niste nikada i nigdje mrdnuli iz Banjaluke. Gradonačelnik nas podsjeća da je prije 79 godina Banjaluka oslobođena od fašista, ali nikako da napiše ko nas je oslobodio. Teško je povjerovati da mladi gradonačelnik ne zna da su tog dana 1945. godine u Banjaluku oslobodili partizani predvođeni komunistima, dok su pripadnici drugog “antifašističkog” pokreta zajedno sa Nijemcima i ustašama, bježali ka Zagrebu, a kasnije za Sloveniju i Austriju.  Biće da je PR tim procijenio da je pominjanje partizana kontraproduktivno, jer idu lokalni izbori i svaki glas je važan, pa makar on bio i od poštovalaca četnika. Zlatousti gradonačelnik potom kaže “Budimo zahvalni našim hrabrim precima zahvaljujući kojima danas možemo da uživamo u predivnom proljećnom danu i obilježimo 22. april.” Ostaje nejasno o kojim precima se radi, da li u njih spadaju i četnici Rade Radić i Uroš Drenović, čije ulice krase najljepši grad na svijetu. Biću beskrajno bezobrazan, ali moram skrenuti pažnju našem gradonačelniku da bi proljeće i 22. april, svakako došli u Banjaluku i bez naših “hrabrih predaka”. Priroda tako funkcioniše, željeli mi to ili ne. Zlatousti gradonačelnik patetično nastavlja “Ove godine pod sloganom “Banjaluko, cvijete moj” želim vam da uživate u slobodi”. Ja bih dodao da uživanje u slobodi se odnosi isključivo na heteroseksualne stanovnike Banjaluke, a LGBT sugrađani tu slobodu da upražnjavaju u svoja četiri zida. Budu li previše slobodni mogli bi dobiti batine od više nego slobodnih “Lešinara”. A onda slijedi krešendo patetike “Kao što je tulipan Banja Luka jedinstven u cijelom svijetu, tako je i naš grad, naša istorija i naši ljudi.” Uključite li logiku, shvatićete da svaki grad je donekle jedinstven, baš kao što je i njegova istorija donekle jedinstvena, a samim tim i jedinstveni su i stanovnici tog grada. Jedinstvenost Banjaluke, nije ništa jedinstvenija od jedinstvenosti Mrkonjić Grada ili Prijedora, osim u srcu našeg gradonačelnika. I šta reći na kraju, naš narcisiodni i zlatousti gradonačelnik je po ko zna koji put iskoristio Banjaluku za ličnu promociju, a izbori na jesen će pokazati koliko Banjalučani to cijene. P.S. Multietničnost našeg gradonačelnika se ogleda u tome što svjesno koristi tursku riječ tulipan, umjesto engleske lala, što je za svaku pohvalu i pokazuje da je drugačiji od SNSD-a.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62023/drasko-stanivukovic-narcis-i-zlatousti https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62023/drasko-stanivukovic-narcis-i-zlatousti Tue, 16 Apr 2024 10:08:38 +0200 Prema popisu iz 2013. godine u Modriči je živjelo 25 720 stanovnika, od toga 20 227 Srba, 3101 Bošnjak, 1674 Hrvata i 718 gubitnika, koji sebe opisuju kao Ostali. Naravno, broj stanovnika Modriče, jedanaest godina kasnije, niko ne zna, ali pretpostavljamo da je manji. Koliko manji teško je reći, ali svakako manji. Na zadnjim lokalnim izborima 2020. godine za gradonačelnika je izabran kandidat SDS-a Jovica Radulović sa osvojenih 7630 glasova, dok je kandidatkinja  SNSD-a Mara Milošević osvojila 4335 glasova. Zašto vam sve ovo pišem? Zato što sam pročitao vijest, a bogme i priznanje, predsjednika opštine Vukosavlje Borislava Rakića, da planira da se kandiduje za gradonačelnika Modriče. Da, dobro ste pročitali čovjek fino kaže „Tačno je da sam ja predložen za kandidata za načelnika, jer je ocijenjeno da sam, da tako kažem, nekonfliktna ličnost, a SNSD-u u Modriči je potrebna takva osoba i neko ko će izgladiti i pomiriti različite stavove. Međutim, odluka o kandidatu se ne može i neće donijeti bez opštinskog odbora SNSD-a“. Ali to nije sve. Gospodin Rakić, predsjednik opštine Vukosavlje, ako i ono nije u međuvremenu proglašeno gradom, već 11 godina ne živi u Vukosavlju, već u Modriči. Da rezimiramo,  trenutni načelnik Vukosavlja, koji ne živi u toj opštini, kandidovaće se za budućeg gradonačelnika Modriče u kojoj trenutno živi, ali nema prijavljeno prebivalište. Imamo i drugi apsurd, još apsurdniji od prvog.  Taj apsurd je od Modriče udaljen nekih 76 km ili oko sat i po vožnje. Elem, u Tuzli se juče oglasio novoimenovani direktor JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla, Šekib Umihanić i zatražio da, pazi sada, da OHR tj. Kristijan Šmit poništi Zakon o javnim nabavkama na jedan dan, da bi se po hitnom postupku nabavilo sve što je potrebno za liječenje onkoloških bolesnika u tom gradu. Genijalno, nema šta. Direktor Umihanić je vrlo pametan čovjek jer je odmah je skontao nekoliko veoma važnih stvari koja se tiču menadžmenta u BiH.  Prvo nikada se ne zamjeraj vlastima koja te je postavila na funkciju direktora, a koju u ovom slučaju čine Stranka demokratske akcije (SDA), Demokratska fronta (DF) i bivši članovi Stranke za BiH. Shvatio je direktor Umihanić da je vlastima u Tuzli važnije da kupi oklopna vozila za policiju, nego da stvore uslove za liječenje ljudi oboljelih od raka. Na kraju je bio više nego konstruktivan i našao mehanizam kako da jednostavno izbjegne i vlast i tendere uz pomoć OHR-a. Sada je sve na OHR-u i njihovoj spremnosti da suspenduju zakon na jedan dan i omogući Univerzitetsko kliničkom centru da nabavi šta se nabaviti treba. Ako to ne učini Kristijan Šmit biće optužen od strane SDA i DF-a da je nehuman i da se igra sa ljudskim životima, dok oni brane Bosnu i Hercegovinu od loših Bošnjaka, zlih Srba i perfidnih Hrvata.   Preuzeto sa blogger.ba   https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62022/cuda-nevidena https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62022/cuda-nevidena Tue, 09 Apr 2024 13:50:51 +0200 Elem, neki dan smo saznali da će SNSD na ovim loklanim izborima da “žrtvuje” Nikolu Šobota, načelnika Klinike za kardiohirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske, koji uzgred nije ni član SNSD-a. Zamislite kako je sada članovima SNSD-a, koji su svoje slobodno vrijeme i ljubav prema Miloradu Dodiku, pokazivali na gradskim štandovima dijeleće letke i upaljače, raznoseći flajere po haustorima, jeli pod šatorima, slušali šefa kako pjeva, prijetili kapilarnim glasovima i nema ih nigdje. Nakon ove opore digresije vratimo se kandidatu Šobotu. On se danas oglasio i poslao snažnu poruku u kojoj kaže… “Banjaluku zamišljam kao grad po mjeri građana, usmjeren prema njihovim stvarnim potrebama. Siguran sam da ćemo sve čemu težimo ostvariti. A ciljevi su nam, između ostalog, unapređenje dostupnosti zdravstvene zaštite, pronatalitetna politika, briga o mladima, razvoj sporta i kulture, te podsticaj ekonomiji i bolji životni standard” Kao što vidite kandidat Šobot je sve rekao i ništa. Sasvim je jasno da ovo nije riječnik čovjeka koji svaki dan radi nešto vrlo konkretno, pažljivo planira svaki svoj potez i ni jednog trenutka ne šupljira. Smio bih se kladiti da mu je ovo neko iz partije napisao, bez imalo svijesti o ličnosti kandidata Šobota. Onda se u saopštenju dalje kaže… “Nadam se da ću političkim djelovanjem i nastupom uspjeti da vratim pristojnost, odgovornost i uljudnost na tom planu. Sigurno je da neću voditi negativnu kampanju, iako sam više nego spreman da se borim ukoliko do nje dođe” Izgleda da je kandidatu Šobotu pun kufer Stanivukovića i Đajića i njihovog ponašanja i da on nije kandidat cijelog SNSD-a, već njegovo marginalnog i pristojnog dijela. Sve u svemu nadam se da će kandidat Šobot izgubiti izbore za svoje i naše dobro. Za njega nije dobro da u najboljim profesionalnim godinama valja se u banjalučkom političkom cirkusu, a za građane Republike Srpske i Banjaluke je mnogo bolje da imaju dobrog ljekara, nego nazor natjeranog političara. Partijska disciplina će odlučiti.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62021/sta-nam-je-porucio-kandidat-sobot https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62021/sta-nam-je-porucio-kandidat-sobot Mon, 01 Apr 2024 09:49:45 +0200 Poslanica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Sanja Vulić, predsjedniku Republike Srpske Dodiku poklonila bisage, jer kako kaže „nije mogla da nađe tako veliki novčanik za keš“.   Udruženje građana Srpsko sabranje Baštionik predlaže da se iz matematičkih i fizičkih formula izbaci latinica i kako kažu „ako već moramo da koristimo arapske brojeve, neka nepoznate barem budu na ćirilici“.   Udruženje književnika Republike Srpske zahtijeva da se „Baja Mali Knindža uvrsti u srednjoškolsku lektiru“. Oni smatraju da je poezija ovog autora previše zahtjevna za razumijevanje učenicima u osnovnoj školi i da su njegovi slojeviti stihovi više primjereni srednjoškolcima“.   Udruženje građana Romanovi predlaže da Republika Srpska postene monarhija, obrazloženje koje su dali je kratko i jasno „da se ne lažemo, kralja imamo, a imamo i prestolonasljednika,“.   Udruženje građana Izbor je naš predlaže se sa stranim sudijama jednom zauvijek završi i traži da se „domaćim fudbalskim klubovima zabrani da igraju bilo kakve utakmice ako im sude strane sudije, bez obzira da li su glavne ili sporedne“. Predsjednik udruženja Dane Čanković traži da se ne uvodi VAR tehnologija na fudbalske terene, jer Republika Srpska je odlučna da svoje političke probleme riješava mirnim putem.   Mladi socijaldemokrati iz Rudog predlažu da se na ekonomske pritiske SAD na domaće banke odgovori uvođenjem trampe kao privremene mjere dok se vlast u Americi ne promijeni. Predložili su i slogan „vršiće se trampa, do pobjede Trampa“.   Nakon posjete vojnom aerodromu u Batajnici Vučić i Dodik su dobili letačke jakne na poklon, svi se pitaju šta će dobiti za poklon nakon najavljene posjete psihijatrijskoj ustanovi na Sokocu?   Na Filozofskom fakultetu u Banjaluci danas se održava simpozijum sa temom „Ima li života prije smrti ili da li živimo u raju?“   Soroševci i nevladinići iz Republike Srpske pokrenuli su peticiju za pokretanje novog rata u BiH jer se nalaze u nezavidnoj finansijskoj situaciji. Oni se pitaju „a šta ćemo mi da radimo i od čega da živimo 28 godina posle rata?“   Nakon što je u Istočnom Sarajevu napravljena još jedna zgrada sa 150 stanova predsjednik opštine Kalnovik Radomir Sladoje je predložio da se svi stanovnici opštine presele u nju. Gospodin Sladoje je kazao da je ta zgrada sasvim dovoljna da svi stanovnici ove opštine stanu u nju, a onda dodao „sve je lakše kada smo zajedno. Sada ćemo nastojati da iznajmimo našu opštinu stranim investitorima da rade sa njom šta žele, a novac ćemo iskoristiti za finansiranje stanovnika naše opštine tj. zgrade. Poslovne porostore u prizemlju ću iznajmiti sam sebi, jer tako je bilo i kada nismo bili u zgradi.“   Nakon gašenja računa u bankama zbog američkih sankcija, predsatvnici SDS-a i SNSD-a, angažovali bivšeg premijera Republike Srpske Gojka Kličkovića kao finansijskog konsultatnta. Gospodina Kličkovića zovu Koperfild za keš, jer šta je on svojevremeno radio sa kešom čista je magija. Gospodin Kličković je sa osmijehom prihvatio taj angažman i diskretno kroz brke prokomentarisao „trebaće mi veći gepek“.   Ministar turizma Denis Šulić je obećao da će sa gospodinom sobom biti na vi.   Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić donio odluku da se ukidaju redovne sjednice ove institucije, jer su postale besmislene.   Teško je kod nas razlučiti šta je zbilja, a šta šala, razlika je vrlo mala.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62020/1.-aprilske-sale-ali-mozda-i-nisu https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62020/1.-aprilske-sale-ali-mozda-i-nisu Wed, 27 Mar 2024 11:44:49 +0100 U prošloj školskoj godini, znači 2023.godine, 605 đaka iz osnovnih škola širom Republike Srpske nastavilo je školovanje u obrazovnim ustanovama u inostranstvu. Braćo Srbi i sestre Srpkinje, to vam je tačno 20 odjeljenja po 30 đaka ili više od jedne cijele osnovne škole sa po dva odjeljenja od prvog do devetog razreda. Da li se neko zabrinuo zbog toga? Nije. Da li je neko imenovao krivce za to? Nije. Da li je neko ponudio ostavku zbog toga? Nije. Da li se neko pokušao da riješi ovaj problem? Nije. Sada dolazimo do veoma važnih pitanja za vlasti Republike Srpske: Ko će raditi za jeftine pare, u vašim firmama, ako svi odu? Ko će okopavati vaše plantaže i brati šljive, ako svi odu? Ko će vam puniti budžet, ako svi odu? Ko će vraćati kredite koje dižete, ako svi odu? Ko će ratovati za vas, ako svi odu? Odgovora nema, niti će ga biti. Premijer Republike Srpske će reći da ga ništa ne pitamo on je svoje davno napravio, već ministre, koji ne rade svoj posao. Ministri u Vladi Republike Srpske će reći da imaju strategije i planove i da rezultati ne mogu doći preko noći. Predsjednik Republike Srpske će nam odbrusiti da on ne može sve da nas jebe i da moramo ponekad i sami da jebemo. Srpska pravoslavna crkva će stado pozvati na molitvu i uvođenje vjeronauke u vrtiće i na fakultete. Baštionik će tražiti da Narodna skupština Republike Srpske donese zakon o zabrani kontracepcije u entitetu, jer to nije u duhu pravoslavlja, tradicionalne porodice i to uništava naš identitet. Veterani odbrambeno otadžbinskog rata će kazati da „Granica postoji“ i tražiti da se postave barikade na državnim i entitetskim granicama i niko ne pušta da izađe iz Republike Srpske, osim ako ne ide u Srbiju. SNSD će tražiti da se zabrani rad nevladinih organizacija koje šire defetizam u našem društvu i na taj način tjeraju ljude iz Republike Srpske. Mladi SNSD-a će pokrenuti kampanju pod nazivom „ne vadi ga bez potrebe, ne vraćaj ga bez časti“. Ujedinjena Srpska će snimiti video spot eksplicitnog sadržaja u kojem će Srbi da je.. i ne vade, a ponosne Srpkinje rađaju Obiliće od 4,5 kg, dežmenkasti kao Stevandić. Socijalistička partija će pozvati na ujedinjenje sa Srbijom ne bi li se na taj način zaustavio demografski sunovrat. Gradonačelnik Banjaluke će donirati svoju spremu i na Instagramu pokrenuti nagradnu igru „Draško ne keca, al njegova su djeca“. DEMOS će pozvati penzionere da daju svoj doprinos u podizanju nataliteta u Republici Srpskoj, dok nam Čubrilović sa plakata poručuje „Baz starca, nema udarca“. DNS će besplatno ponuditi svoje apartmane na Jahorini svakom bračnom paru, a može i koalicionom partneru, koji odluči da na toj planini pokuša da „napravi“ dijete. A što se tiče opozicije u Republici Srpskoj, ona traži da se upali svjetlo, nastavak vica znate. A Srbi idu, umorni od ovolikog standarda, slobode, pravde i poštenja, s nadom da će barem njihova djeca živjeti kao ljudi, a ne kao konstitutivni.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62019/a-srbi-odlaze https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62019/a-srbi-odlaze Mon, 18 Mar 2024 08:43:21 +0100 Zakon o slobodi pristupa informacijama u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/2001 i 48/2011)   I - OPĆE ODREDBE Član 1   Predmet i cilj Ovim zakonom uređuje se pristup informacijama u posjedu javnih organa radi:   1) utvrđivanja da informacije pod kontrolom javnog organa predstavljaju značajno javno dobro i da javni pristup informacijama potiče veću transparentnost i odgovornost javnih organa, što je neophodno za demokratski proces, 2) utvrđivanja da svako fizičko ili pravno lice ima pravo pristupa ovim informacijama u najvećoj mogućoj mjeri, u skladu sa javnim interesom, te da javni organi imaju odgovarajuću obavezu da saopće te informacije, 3) omogućavanja svakom fizičkom licu da zatraži izmjenu i stavi primjedbe na svoje lične informacije pod kontrolom javnog organa.   Ova priča će početi 12. februara, iako traje mnogo duže. Tog dana sam poslao mejl Institutu u kojem se tražio odgovore na četiri pitanja koja se tiču stradanja stanovnika Sarajeva tokom opsade grada od strane Vojske Republike Srpske u periodu od 1992. do 1995. godine. Pozivajući se na Zakon o slobodi pristupa informacijama, tražio sam da mi ova javna ustanova dostavi informacije koje imaju sa datumom 12. februar. Da budem još precizniji,  tražio sam da mi Insitutu dostavi 7 brojeva. Ubrzo je stigo odgovor od Press službe Instituta sljedeće sadržine:  „Poštovani gospodine Puhalo, Institut planira zvanično objaviti navedene podatke, o čemu ćete biti blagovremeno obaviješteni. Neobjavljene rezultate našeg istraživanja ne praktikujemo slati pojedincima. S poštovanjem” Kao što vidimo iz odgovora, Institut ima tražene podatke, ali će ih objaviti kada to njima odgovara i ne “praktikuju ih slati pojedincima”. Mora se priznati da je ovo prilično čudan odgovor za javnu instituciju i sigurno nema uporište u bilo kom zakonu. Ostaje nedorečeno kada Institut planira da tražene podatke objavi i u čemu je razlika između traženih podataka od strane pojedinca ili neke organizacije? U mom sledećem mejlu sam napisao da me baš briga šta oni praktikuju u svom radu i da znam šta je zakon propisao, a onda ih zamolio da ponovo dostave podatke tj. odgovore na vrlo precizno formulisana pitanja. Uz napomenu da me drma kriza srednjih godina i da sam veoma nervozan zbog toga. Dobio sam sljedeći odgovor i to ne sada više od Press službe nego od direktora Muratovića u kojem on kaže: “Poštovani gospodine Puhalo, ovom prilikom Vas još jednom obavještavam da Univerzitet u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u kontinuitetu radi na naučno-istraživačkom projektu “Žrtve Sarajeva u opsadi 1992-1995.” Na tom projektu, u svojstvu rukovodilaca, nekoliko godina radili su akademik, prof. dr Smail Čekić, koji je trenutno u penziji, i prof. dr Muhamed Šestanović, koji je preminuo prije dvije godine. Trenutno, između ostalih poslova, na navedenom projektu rade uposlenice Instituta dr sc. Merisa Karović – Babić i mr. Elvira Toković. Na projektu “Pravoslavno stanovništvo u Sarajevu u period 1992- 1995. – svakodnevni život i stradanje”, između ostalih poslova, radi kolegica dr sc. Zilha Mastalić – Košuta. Na Univerzitetu u Sarajevu – Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava je propisana procedura da se svaki projekat, pa tako i naprijed pomenuti, završava objavljivanjem i prezentacijom rezultata naučnih istraživanja u formi naučnih studija, knjiga i članaka. Tako će biti i sa navedenim projektima. P.S. Što se tiče Vaše krize srednjih godina i nerovoze, Univerzitet u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nije nadležna ustanova za takve vrste stanja i problema.” Kao što vidimo direktor Muratović ne negira da ima tražene podatke, ne negira da je javna ustanova,  već mi objašnjava šta je Institut do sada uradio, ko je na tome radio i šta sada radi, mada ga ja to nisam ni pitao. Niti me to interesuje. Onda mi je objasnio da se svaki njihov projekat  završava objavljivanjem naučne studije, knjige ili članka, što je sasvim uredu, ali nema nikakve veze sa onim što sam ja tražio od Instituta. Bilo bi veoma interesantno da nam gospodin Muratović pokaže tu propisanu proceduru na koju se poziva, a sve i da ta procedura postoji, javna institucija je dužna prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama da dostavi tražene podatke. U svakom slučaju ne dobih tražene podatke od Instituta. Pošto me “drma” kriza srednjih godina, a to se kod mene odražava na čudan način, postajem zadrt ko magarac, pošaljem dopis Univerzitetu Sarajevo, u čijem sastavu se nalazi Institut, s molbom da mi oni dostave tražene informacije, tačnije tih 7 brojeva. Popunim formular, pošaljem poštom na traženu adresu, oni to zavedu u svom protokolu i čekam, s nadom da će oni kao nadređeni autoritet uticati na Institut da mi dostave tražene informacije. I dočekam odgovor u četvrtak 14. marta koji je skoro identičan ovom zadnjem odgovoru iz mejla. Naravno, ne mogu protiv svoje krize srednjih godina i sada pokušavam da preko Ombudsmana BiH dođem do traženih podataka. Nisam optimista, ali mi je veoma važno da ispoštujem zakonsku proceduru, jer to je danas vrhunski patriotizam. I dok čekam da vidim kakvu će verbalnu vratolomiju smisliti  direktor Muratović i Institut i kako će odgovoriti Ombudsmanu, pokušavam da razumijem korjene iracionalnog ponašanja ove institucije i njenog direktora. Zašto ne žele da mi daju tražene informacije, koje imaju? Zašto je toliko važno da te informacije oni prvi objave, a ne ja? Šta ih motiviše da svjesno i namjerno krše Zakon o slobodi pristupa informacijama? Šta ih motiviše da svjesno i namjerno ignorišu nadređene institucije? Zašto su mi ranije davali potrebne informacije, a danas više ne? Zašto se ponašaju jednako kao što se ponašaju njihove kolege iz Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica u Banjaluci? Naravno da odgovor znam, ali ispoštovaćemo sve zakonske procedure i natjerati ih da poštuju zakon. Na kraju krajeva moraju naučiti da nema zajebancije sa psiholozima koje trese kriza srednjih godina.   P.S. Čim dobijem odgovor od Ombudsmana BiH, javljam.   Preuzeto sa: blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62018/kriza-srednjih-godina-ili-kako-dobiti-informacije-od-instituta-za-istrazivanje-zlocina-protiv-covjecnosti-i-medunarodnog-prava https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62018/kriza-srednjih-godina-ili-kako-dobiti-informacije-od-instituta-za-istrazivanje-zlocina-protiv-covjecnosti-i-medunarodnog-prava