https://www.frontal.ba/ Copyright 2025 Promotim d.o.o. Frontal RSS Feed Wed, 02 Jul 2025 13:23:08 +0200 Svi dobro znamo da je tokom 90- tih godina na našim prostorima svak sa svakim ratovao, Hrvati protiv Srba i Bošnjaka, Bošnjaci protiv Srba, Hrvata i Bošnjaka i na kraju Srbi protiv Bošnjaka, Hrvata i NATO pakta.  Naravno nije sve tako jednostavno, svi dobro znamo da su tokom 90-ih godina na našim prostorima svak sa svakim bio saveznik. Hrvati sa Srbima, Bošnjaci sa Hrvatima, a bogami i Srbi sa babinim Bošnjacima. Što bi rekli sportskim riječnikom krvav se plej of igrao u Bosni i Hercegovini tih godina. Šta nam to govori? To nam sve govori da je takvo ponašenje nemoguće objasniti samo nacionalizmom i mržnjom jednih prema drugima, jer da je to tako ovakvi savezi ne bi bili mogući. Rat je po prilično racionalan, kada ga počnete sagledavati odozgo, tj. iz perspektive političara ili generala. Zašto vam sve ovo pišem? Pa evo pročitah da na predstojećem Thompsonovom koncertu logističku podršku pružaju neke firme iz Srbije. Jebiga, Srbi su izgleda ovaj put jeftiniji od drugih. Možete sli zamisliti scenu kada sa Marko Perković Thompson uzme srpski mikrofon i preko još srpskijih zvučnike vikne ustaški pozdrav „Za dom...“, dok mu pola miliona razdraganih hrvatskih nacionalista skockanih u  crne majice uzvraća sa „Spremni“. Sada će meni pravi Hrvati, na fejsbuku,  krenuti da obašnjavaju da uzvik „Za dom, spremni“ nije ustaški pozdrav i da su se oni tisućljećima tako pozdravljali. Uzvratiće im Srbi sa svojim argumentima i rasprava će trajati u nedogled i bez bilo kakvog rezultata. To vam je magija društvenih mreža, ali posao neće da trpi. Srbi koji će Thompsonu pomagati da napravi spektakl će reći da pare nisu ni četničke ni ustaške i ne vjerujem da će imati bilo kakvu grižu savjesti zbog toga. Thompson će biti sretan što je „ošišao“ pola miliona Hrvata pjevajući o „genima kamenim“, i da ne zaborave šta je bilo,  dok je istovremeno  uštedio pare, angažujući firme iz Srbije. Neće se buniti ni ljubitelji Thopsonovog „patriotskog“ metala, njima nikada nije bilo važno šta se dešavalo iza stejdža,  emocije su ono što ima treba. Što bi pjevač rekao, e moj narode. I 90-ih, baš kao i danas, nacionalisti su uspjevali da nađu zajednički jezik i sarađuju, bez obzira na etničku pripadnost ili vjeru, a narod ko narod, želi samo veselo, da zaboravi svoj čemerni život, siromaštvo i korupciju. I svi će dobiti ono što žele, neki zabavu i šou, neki patriotizam, neki pripadnost grupi, neki bunt protiv trenutnog stanja, a najmanje njih velike pare. Ali to je tako od kad je svijeta i vijeka i niko nam nije kriv što smo glupi.   https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62100/nacionalizam-se-isplati https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62100/nacionalizam-se-isplati Tue, 24 Jun 2025 09:30:08 +0200 Ponovo nam je u Republiku Srpsku iz Amerike stigao „naše gore list“ Rod Blagojević, da bi nam otkrio da se zove Milorad i da bi se sastao sa pravim Miloradom i obećao da će sve nepravde koje se nanose Republici Srpskoj direktno prenijeti predsjedniku Trampu. A kada Tramp čuje šta se radi sa Dejtonskim mirovnim sporazumom ima da popizdi i restartuje Bosnu i Hercegovinu na „slovo Dejtona“. Iz ovoga proizilazi veoma važan zaključak da Rudolf Đulijano nije ispunio svoje obećanje, da je uzeo pare i zajebo nas. Jer da je Đulijano ispunio ono što je obećao, Blagojević nam ne bi trebao. Logično. Elem, Milorad Blagojević nam je otkrio ješ jednu duboko skrivenu tajnu. Blagojevićeva majka Mila Govedarice je rođena u selu Miholjače, opština Gacko i rod je Vukoti Govedarici. Postoje osnove sumnje da Blagojević laže, jer u Miholjačama SNSD nije omiljena stranka, pogotovo kod Govedarica, koji socijaldemokrate nisu bile ni u vrijeme Nevesinjske puške, a kamo li danas. Biće zanimljivo vidjeti kako će lažni Milorad Blagojević objasniti svoje stranačko i ideološko zastranjivanje stanovnicima Miholjača, kojih je 2013, godine bilo 614, a danas vjerovatno znatno manje. Moraće Blagojević objasniti starinama iz Miholjača i kako je podržao bombardovanje Srbije i želje da pošalje kopnene snage na Srbiju, što će biti mnogo teži zadatak od potvrde krvnog srodstva. Ima još jedan problem u vezi Milorada Blagojevića, a to je njegova robija. Nisu Govedarice sveci, daleko od toga, ali niko nikada nije robijao zbog korupcije. Bilo je tu raznih prekršaja, ali trgovineme ljudima, narkoticima i visoke korupcije nije bilo. Otuda moja sumnja da Rod Blagojević nema ništa s Govedaricama, možda je povukao na očevu stranu koji su iz Kragujevca. Plašim se da će mu biti lakše dokazati porijeklo imovine, nego da je rod sa Govedaricama iz Miholjača, osim ako tvrdo gatačko srce ne smiluje se na još jedno zalutalo jagnje koje želi da se vrati svome stadu uz istinsko pokajanje. P.S. Imajući u vidu da se krenulo u razbijanje SDS-a, kao i pragmatičnost našeg rođaka iz Amerike, ne bi me začudilo da je on ubačen od strane SNSD-a da „razbuca“ hercegovačko krilo ove partije, preko rodbinskih veza, na koje su posebno osjetljivi.     https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62099/rod-i-blagojevic https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62099/rod-i-blagojevic Wed, 18 Jun 2025 10:34:04 +0200 U Drugoj glavi „Krivičnog zakona BiH“ član 6 govori o svrsi krivično pravnih sankcija i u njemu se kaže: Svrha krivičnopravnih sankcija je: a) zaštita društva od činjenja krivičnih djela preventivnim uticajem na druge da poštuju pravni sistem i ne počine krivična djela te sprečavanjem počinioca da počini krivična djela kao i podsticanje njegovog prevaspitanja; b) zaštita i satisfakcija žrtve krivičnog djela.   Jednostavno rečeno ponašanje neke osobe ćemo sankcionisati da bi poslali poruku drugima da je to ponašanje nedozvoljeno, da kaznimo počinioca, da ga prevaspitamo i žrtve tog ponašanja zaštitimo i pružimo im pravnu zadovoljštinu. Praktično to znači, osim kažnjavanja mi nastojimo osobu da prevaspitamo, da shvati gdje je griješila da ne bi ponavljala to djelo. Ako je to tako, onda to „ne pije vode“ kod najvećeg broja ratnih zločinaca, barem kod nas u Republici Srpskoj. Najnoviji primjer je „aktivizam“ presuđenog ratnog zločinca iz Prijedora Aleksandra Knjeginića, koji je krenuo da skuplja potpise protiv „Dana bijelih traka“ apelujući da „da odstranimo kancerogeno tkivo koje svakim danom, pred našim očima, raste i postaje sve veće i veće.“ Kao što vidimo na Aleksandra nije uticala kazna, daleko od toga da je prevaspitan i da saosjeća sa žrtvama. Problem nije Aleksandar, problem je mnogo veći i ozbiljniji, jer društvo u Republici Srpskoj ne samo da ne osuđuje ratne zločin(c)e već možemo reći i da ih slavi i poštuje. Sjetimo se samo kako smo na Palama dočekali Momčila Krajišnika, nekon što je izašao iz zatvora. Istina, doček je organizovao SDS, toliko o opoziciji, ali ni drugima nije bilo mrsko to vidjeti. Ne možemo zaboraviti ni dodjelu plaketa „istaknutim pojedincima“ Karadžiću, Plavšićki i opet Krajišniku u okviru obilježavanja 25. godišnjice rada Narodne skupštine Republike Srpske. Na kraju krajeva građani Šamca mogli su onomad glasati na lokalnim izborima za kandidata SDS-a Blagoja Simića, kome je Haški tribunal svojevremeno izrekao presudu od 15 godina zatvora, kao i kandidata Socijalističke partije Republike Srpske Simu Zarića, osuđenog na šest godina zatvora. Na listama za Opštinsko vijeće Zvornika nalazilo se Branko Grujić osuđivan u Srbiji za ratne zločine. Mogli bi navesti još primjera koliko hoćete, ali nema potrebe za tim. Sasvim je jasno da je ratni zločin integrisan u sistem vrijednosti Republike Srpske i možemo reći da se to cijeni kao vrhunska žrtva koju pojedinac podnio zbog interesa Republike Srpske i srpskog naroda. Zbog toga odsustvo stida kod ratnog zločinca je nešto sasvim normalno, a ne bih isključio postojanje ponosa kod istih, što kao rezultat ima njihovo uvažavanje u društvu i lokalnoj sredini. Kao rezultat toga imamo i odsustvo empatije za žrtve, jer zločinci su ti koji nam interpretiraju istoriju, kako oni smatraju da treba. Što bi danas rekli „Samo postistina Srbina spasava.“ Kada društvo poštuje zločin i zločinca, kada izvrće činjenice da bi opravdalo njihove zločine, kada ne poštuje žrtve, onda ovakva ponašanja osuđenih ratnih zločinaca postaju sasvim normalna i prihvatljiva. P.S. U Srbiji ratni zločinci su postali ugledni analitičari kod Marića i nema dana kada neki od njih ne tumače nam prošlost i sadašnjost, a sve zbog „svijetle budućnosti“. P.P.S. Sa dolaskom Trampa na vlast u Americi, ovo postaje i sve normalnije u svijetu.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62098/ratni-zlocinac-kao-komparativna-prednost-u-republici-srpskoj https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62098/ratni-zlocinac-kao-komparativna-prednost-u-republici-srpskoj Tue, 10 Jun 2025 10:03:54 +0200 E sada se vi pitate šta znači ovaj glupi naslov, ali evo objašnjenja. Predsjednik Unije poslodavaca Srpske Zoran Škrebić procjenjuje da će u narednih 10 godina u Republici Srpskoj nedostajati 40 000 radnika, a u cijeloj Bosni i Hercegovini oko 100 000 radnika. Potom dodaje da "države iz kojih dolaze radnici su uglavnom države sa nižim standardom od Republike Srpske i BiH, to su uglavnom Indija, Bangladeš i Nepal, a kako će se to kretati u budućnosti to ćemo još da vidimo". To vam znači da ćemo u narednih 10 godina imati čitav jedan Teslić stranaca u Republici Srpskoj ili jednu Zenicu u Bosni i Hercegovini. Naravno, ovo nije tekst protiv migranata, naprotiv, ovo je tekst protiv domaćeg nacionalizma i lopovluka, koji je našu djecu otjerao iz države. Ovo je tekst protiv roditelja koji su ćutali na sve nepravde i svojom ćutnjom otjerali sopstvenu djecu u inostranstvo. Biće Ostalih u Bosni i Hercegovini mašala, toliko da će konstitutivni da popizde. I ne samo da će ostalih biti mnogo, nego će oni biti u naponu snage, dok će konstitutivni biti sve stariji i stariji. Kad malo bolje razmislim, Ostali će nam obezbjeđivati penziju, dok će djeca slati novac iz inostranstva. Naravno, implikacije na naše društvo će biti vrlo zanimljive i hajde da razmotrimo neke. Kada imaš 100 000 stranaca koji rade za dobrobit našeg društva onda im moraš obezbijediti sva prava i slobode koje važe i za nas, recimo slobodu vjeroispovijesti, a to znači da ćemo veoma brzo u Religijskom vijeću imati i predstavnika budista i hindusa, a zašto ne i Sika. Osim toga ti ljudi se negdje moraju moliti Bogu ili Bogovima, pa tako očekujem da po našoj divnoj državi krenu nicati hinduistički i budistički hramovi. Blizina tih svetilišta i njihovih sveštenika znači i veća dostupnost našim građanima tih religija, a samim tim i veću mogućnost da napuste hrišćanstvo i islam. To znači da neće više biti sekti, već prihvatanje drugog i drugačijeg, koji nam zarađuje penzije. Osim vjerskog bogatstva i tolerancije, tu je i ljubav koja ne poznaje granice. Moraćemo se navići da će nam se neko iz familije zaljubiti u Indijku, Nepalca ili Bangladešanca i ne samo zaljubiti već i poželjeti da mu bude muž ili žena, a onda dolaze i djeca kao kruna te ljubavi. E to će biti urnebesno zanimljivo. Zamislite da vam se unuka, onako crnoputa i crnokosa,  zove zove Giva, Eša ili Maduri, a unuk Dipak, Ramakrišna ili Sidarta, a tek preziva Krišna, Sing ili Gandi? O tastu i tašti, svekrvi i svekru ne smijem ni da razmišljam. Naravno, radnici moraju i da jedu, a to znači da će nam se riža smučiti, pogotovo ako se krava proglasi za svetu životinju, a to će sigurno biti jedan od zahtjeva naših komšija Ostalih. Sad dolazimo do politike i partija. Velika mogućnost je da Bangladešanci, kao muslimani, postanu članovi SDA i kao takvi krenu da traže veća prava za Ostale, ali je pitanje svih pitanja ko će pridobiti Nepalce i Indijce. Milorad Dodik će kao branilac hrišćanske Evrope morati da porazmisli šta će sa njima, jer ako ih SNSD ne prihvati, uzeće ih PDP, SDS, a ni Socijalistima neće biti mrski. Tu su naravno i partije iz Federacije BiH koje će se boriti za glasove Ostalih, a ne smijemo da zaboravimo ni HDZ koji ostaje bez Hrvata. Ali šta ponuditi našim budućim komšijama da ih privučemo? Kao što sam kazao Bakiru je dovoljan islam, mada ima tu i kulturoloških razlika koje mogu da pokvare račun. Dodik će preko BRIKS-a da pridobije Indijce, ali na način da ne razočara Orbana. Socijalisti iz Republike Srpske sjetiće se nesvrstanih i preko Tita pokušati da osvoje Ostale. Sličnu taktiku će imati i SDP BiH, dokazujući da su oni jedini koji baštine tekovine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. HDZ BiH je u najvećem problemu, jer oni su svojevremeno sebe ubjeđivali da vode porijeklo iz Irana. P.S. Niko ne zna šta nosi budućnost, ali imajte na umu da su indijski studenti već došli na fakultete u Bosni i Hercegovini. Budite dobri prema njima jer možda će vas oni jednog dana liječiti ili vam biti direktori. Jebiga, globalizacija.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62097/hare-bosna-hare-bosna-bosna-bosna-hare-hare https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62097/hare-bosna-hare-bosna-bosna-bosna-hare-hare Mon, 02 Jun 2025 08:48:22 +0200 Draga Republiko Srpska, Obraćam vam se jer se ovo što vi radite više se ne može izdržati. Ne znam zašto to radite, ali nije ni važno, želim da prestane i zbog mene i zbog vas. Ja sam Rade Radić rođen 1890. godine u selo Jošavka, opština Čelinac. U miru sam bio trgovac. Drugi svjetski rat sam počeo kao partizan, ali sam već od 1942. godine postao četnik i to ostao do samog kraja. Obraćam vam se jer ovo što radite sa mojim likom i djelom je postalo neukusno. Sve mislim proći će, ali se uvijek iznenadim vašim licemjerstvom. Kada ste mi 90-ih godina, prošlog vijeka,  dali ulicu u Banjaluci bio sam srećan i ponosan i mislio sam da ćete na tome stati, ali sam se prevario. Istina je da sam bio četnik i vođa četnika, ali odakle vam ideja da sam antifašista. Četnici možda nisu bili fašisti, ali daleko od toga da smo bili antifašisti. Zapitajte se ako sarađujemo sa Nijemcima,  Italijanima i ustašama kako možemo da budemo antifašisti?  Izgleda da vam logika nije baš jača strana, ali to sam vam prećutao i oprostio.   Potom ste slagali da nisam ubio doktora Mladena Stojanovića, a jesam i ne samo njega, nego i sve ostale ranjene partizane koje smo zatekli u bolnici. Ne znam zašto to radite, ali nije pošteno da mi ne priznajete minuli rad. Znam reći ćete da je to stvar politike, ali nije pošteno da neko drugi dobija zasluge za ono što sam ja uradio. I sve sam to trpio, dok neki dan nisam saznao da ne priznajete da sam učestvovao u bici na Kozari i to na strani Nijemaca i ustaša. Rekoše mi da me nema na onoj poznatoj fotografiji  u Muzeju na Mrakovici tj. Kozari. Na toj slici sam ja, neki domobranski oficir i general Fridrih Štal, komandant borbene grupe "Zapadna Bosna" tokom ofanzive na Kozari 1942. godine. Molim vas da u postavci Muzeja postavite orginalnu fotografiju, a ne onaj falsifikat. Poštovana Republiko Srpska ovo što radite nije pošteno ni prema meni, četničkom pokretu, kao ni prema istoriji. Sve što sam radio u svom životu, pa i tokom Drugog svjetskog rata, radio sam svjesno i pri zdravoj pameti i nije u redu da mi prepravljate biografiju kako vama odgavara. Mogu tek zamisliti šta ste promijenili za kolegu Drenovića i ostale četničke vojvode? Mi se nikada nismo stidili onoga što smo radili tokom rata i ne treba ni vi da se stidite, jer takve su bile istorijske okolnosti i nemojte od nas da pravite ono što nismo bili antifašisti, borci protiv NDH i Trećeg Rajha i ljubitelji partizana. Zato vas još jedanput molim da ne jedete govna i falsifikujete istoriju. S verom u Boga, za kralja i otadžbinu   Vojvoda Rade Radić   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62096/otvoreno-pismo-cetnickog-vojvode-rade-radica-republici-srpskoj https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62096/otvoreno-pismo-cetnickog-vojvode-rade-radica-republici-srpskoj Tue, 27 May 2025 12:37:23 +0200 „Pa i sad sam ja, u suštini, samo malo na drugačiji način, ljevičar. Ozbiljan sam bio ljevičar, revolucionar sam bio. Ideološki sam možda bio lijevo potpuno dok nisam napravio čitav krug, i sad sam ja, u suštini, lijevo na svim važnijim temama. Socijaldemokrata sam u suštini, pa čak i ljevičar. Možda bih mogao reći komunista, samo komunizam je zavađen sa religijom, pa zbog toga nisam.“ Ovo su riječi Harisa Zahiragića, zastupnika SDA u Skupštini Kantona Sarajevo i delegata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, izrečene 16. maja 2025. godine u podkastu Balkan Rules. Evo da pojasnimo mladom Zahiragiću, kad neko za sebe danas kaže da je komunista, to znači da nije običan ljevičar, pogotovo ne socijaldemokrata. On je ekstremni ljevičar i prezire tu izdajničku socijaldemokratiju iz dna duše. Kako prepoznati ekstremnog ljevičara ili ti komunistu danas? Ekestremni ljevičar je protiv eksploatacije radničke klase i nikada ne bi bio protiv ukidanja neradne nedelje. Ekestremni ljevičar je protiv eksploatacije radničke klase i nikada ne bi bio protiv povećanja minimalne plate. Da li ste čuli ljevičara Zahiragića  da je digao glas protiv svoje partije SDA koja nemilice kritikuje trenutnu vlast u Federaciji BiH jer su ovo uradili u poslednjih šest mjeseci? Naravno da niste, ali to ne znači da Zahiragić nije ljevičar u svojoj suštini, šta god to značilo. Ekstremni ljevičar je uvijek za jednakost i nikada se ne bi družio sa ekipom koja se hvali svojim begovskim porijeklom, a druge i drugačije „od milja“ nazivao rajom. Komunisti su uvijek bili internacionalisti, i za njih etničke odrednice nisu važne, jer klasna solidarnost je iznad svake državne granice. Biti ponosni Bošnjak u Domu naroda Federacije BiH i sebe nazivati komunistom ne ide nikako moj Harise. Da pojasnim, pravi komunista mašta i bori se za besklasni, radnički Umet, a ne islamski. Dodamo li tome i antifašizam, onda Harisova ljubav prema Busuladžiću, kao i njegovih partijskih ahbaba,  postaje više nego čudna. Komunisti su protiv privatnog kapitala i teško je povjerovati da je mladi Gevara sa Kovača izabrao baš da postane član SDA kada  je njegova stranka, privatizovala sve što je mogla i gdje je bila na vlasti. Ekstremni ljevičari su revolucionari i u kantonualnu skupštinu bi ušli samo da je dignu u vazduh i nikako drugačije. Elem, pohvalio se u tom podkastu Zahiragić da je bio pravo dobar sa profesorom Grebom, koji ga je čak pokušao socijalizovati, ali očito bezuspješno, on je bio i ostao zelen. U ovom trenutku profesor Grebo gori u vatri džehenemskoj iz mnogo razloga, ali i zbog toga što svoje studente nije naučio da razlikuju ljevicu od desnice. Nama ostaje da se nadamo da će Zahiragić doviti i za Grebu i tako mu olakšati muke, toliko je valjda profesor zaslužio.    Preuzeto sa blogger.ba   https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62095/haris-zahiragic-ce-gevara-sa-kovaca https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62095/haris-zahiragic-ce-gevara-sa-kovaca Tue, 20 May 2025 14:52:49 +0200 Elem, bila je nedelja i to je dan kada obično mediji kubure sa nedostatkom informacija jer tada političari, od kojih sve zavisi, nakon nerada i blokada, zasluženo odmaraju. Praktično to je dan kada dominira crna hronika, pikanterije sa ocvale estrade i ostale bizarnosti i gluposti. Ipak, taj dan smo na portalu Srpskainfo.com mogli pročitati sljedecu informaciju. Ovo je ponosno kazao Goran Selak predsjednik Socijalističke partije Srpske. Naravno, ovdje nećemo govoriti o štraparijadi mjestu gdje se konji zlostavljaju dok vuku balvene na radost šumskih radnika, već o nečemu što je pomenuti političar nazvao „duh Republike Srpske“. Šta mu dođe taj „duh Republike Srpske“? Analiziramo li “duha” iz perspektive politike vidjećemo da to u principu ne znači ništa. Koje su to političke vrijednosti koje čine “duh Republike Srpske” drugačijom od drugih? Možda je to nekritička ljubav prema vođi kojeg kada izabreš prvi put ne možeš otarasiti u narednih 15 do 20 godina. Opet to nije samo naša specifičnost ima takvih zemalja u svijetu koliko hoćeš. Iako sebe ubjeđujemo da smo ljubitelji slobode, kriva kičma nije odlika samo današnje djece, nego i njihovih roditelja. Istorija Republike Srpske jeste specifična, ali nisam siguran da se njome bilo ko pristojan ponosi. Dobro ima onih koji su oduševljeni istorijom Republike Srpske, ali čim izađu iz nje ljudi ih gledaju kao idiote ili mentalno poremećene osobe. Demokratija takođe nije nešto što nas izdvaja od drugih, pa ne možemo reći da je to dio našeg “duha”. Jedino što mi pada na pamet, a što je istinski naše, posebno, je iracionalno uvjerenje da smo država, iako to nismo, niti smo ikada bili. Možda je to jedan mali dio “duha Republike Srpske”? Pokušamo li da “duh Republike Srpske” sagledamo u kontekstu kulturnih vrijednosti, tradicije ili nacionalnog, naći ćemo se u još većem problemu nego kada smo to analizirali kroz politiku. Veća je razlika između Srbina iz Trebinja i Srbina iz Prijedora, nego između Srbina, Hrvata i Bošnjaka iz tog grada. Jebiga tako je, koliko god se to nekome ne sviđalo. Od jezika, preko nošnje, do riječnika, običaja do hrane koje jedu i rakija koje piju. Srbima je samo zajedničko pravoslavlje, ako su vjernici, i ljubav prema Srbiji. Čak ih ni šund ne dijeli, naprotiv, više je koncerata imala Aleksandra Prijović u Federaciji BiH, nego u Republici Srpskoj, dok je Halid Bešlić jednako omiljen kod sva tri konstitutivna naroda i ostalih. O modernoj kulturi ne vrijedi raspravljati jer to je u Republici Srpskoj produkt dekadentnog zapada. Možda je nekritičko obožavanje ratnih zločinaca kroz institucije sistema mali dio “duha Republike Srpske”? Na simboličkom ili emotivnom planu “duh Republike Srpske” je prilično slab. Mada nas ubjeđuju da smo “Pijemont srpstva” sve to “pada u vodu” kada nedeljom pogledate gužve na graničnim prelazima za izlaz iz zemlje. Republiku Srpsku najviše vole upravo oni koji ne žive u njoj, Kusturica, Karajlić, Ćustić, Bećković, Biković, dva Kecmanovića i recimo Vulin. Dobro voli je i Dodik, ali je pitanje koliko će se zadržati u njoj. Što se tiče simbola tu je situacija na granici šizofrenije. Ne znamo koliko imamo zastava, grbova i himni i u zavisnosti od partijske pripadnosti vitlamo simbolima. Tri četvrtine stanovnika Republike Srpske ne zna koji joj je glavni grad, a i bolje da ne zna, jer bi popizdio. Realno, “duh Republike Srpske” se zasniva na negiranju bosanstva, a ne na ljubavi prema Republici Srpskoj. Goran Selak nema ove dileme, on je populista i šupljiranje mu služi da dospije u medije, da zadivi neobrazovane i prikaže sebe kao velikog patriotu, jer nije mala stvar braniti i čuvati “duh Republike Srpske”, šta god to značilo.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62094/sta-mu-je-to-duh-republike-srpske https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62094/sta-mu-je-to-duh-republike-srpske Wed, 14 May 2025 10:03:42 +0200 Ili Sarajevo u kome lažne istorijske činjenice postaju izvor inspiracije za naziv umjetničkog performansa. Pred Vama je moja analiza kako jedan umjetnički performans, spomen događaj postaje krunski izvor za utvrđivanje broja ubijenih građana Grada Sarajeva, sa teritorije tada podijeljenog grada, svih naroda. Pitao sam 6. aprila 2012. godine na dan otvaranja umjetničkog performansa „Sarajevska crvena linija“, spomen događaju koji je posvećen građanima Sarajeva ubijenim u periodu od 1992. do 1996. godine, autora, umjetnika Harisa Pašovića zašto nije postavio 5.564 crvene stolice posvećene ubijenim civilima Grada Sarajeva (uračunata su tu i ubijena djeca i ubijeni građani Grada Sarajeva koji je u ratu bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske), jer se taj podatak nalazi na str. 164., I tom, Bosanke knjige mrtvih, Mirsada Tokače. Nije mi odgovorio na moje pitanje. On je postavio, nepoznat mi je izvor tih njegovih podataka, 11.541 crvenih stolica. 10.898 velikih crvenih stolica, posvećene ubijenim punoljetnim građanima Grada Sarajeva (predratna zajednica 10 opština, tada podijeljen na Grad Sarajevo i Istočno Sarajevo) i 643 malu crvenu stolicu posvećenu ubijenoj djeci. Koristeći podatke iz Bosanske knjige mrtvih i upoređujući ih sa njegovim podacima utvrdio sam da je on postavio 5.334 više crvenih velikih stolica za ubijene civile i 62 manje malih crvenih stolica za ubijenu djecu. Kako sam došao do ovih zaključaka, podataka. Haris Pašović je postavio 10.898 velikih crvenih stolica za ubijene civile i kad se od tog broja oduzme broj 5.564 (Mirsad Tokača, Bosanska knjiga mrtvih, I tom, str. 164., to je broj ubijenih civila svih naroda sa dva dijela podijeljenog Grada Sarajeva) dobijamo kod Pašovića paušalno uvećanje od 5.334 ubijenih civila, bez navođenja argumenata, izvora koje je konsultovao. Na Crvenu liniju postavljenja su i 643 male crvene stolice za ubijenu djecu i kad se od broja 705 (Mirsad Tokača, Bosanka knjiga mrtvih, I tom, str. 166., to je broj ubijene djece svih naroda sa dva dijela podjeljenog Grada Sarajeva) dobijemo kod Pašovića paušalno umanjenje od 62-e ubijene djece,  bez navođenja argumenata, izvora koje je konsultovao. Wikpedija navodi da je Haris Pašović konsultovo Centar za istraživanje i dokumentaciju. Nisam mogao nigdje da pronađem ovaj centar. U Sarajevu postoji Istraživačko dokumentacioni centar (IDC) i na osnovu informacija o sadržaju ovog  memorijalnog događaja i podataka koje nudi IDC vidljivo je da on podatke IDC nije koristio, što sam pokazao i ovu tvrdnju dokazao analizom koju sam Vam ponudio. Predstavnici sarajevske umjetničke, političke, intelektualne i NVO elite priču o Sarajevu, Bošnjacima kao žrtvi grade na mitovima, legendama i lažima, na primjer, 11.541 ubijeni građanin Sarajeva, 1.601 ubijeno dijete, 1.425 dana opsade, 325 granata koje su dnevno padale na grad, da su srpske snage u većini bili na brežuljcima, brdima i planinama oko Sarajeva, postoji samo opkoljeno Sarajevo (misle na dio grada gdje su Bošnjaci bili većina). Moja uvodna analiza u ovom mom blogu je pokazala kako jedan umjetnički performans može postati narativ, laž, priča bez argumenata, kojeg se drže svi koji koji grade javno mnenje i prenose i pronose priču o opkoljenom ratnom Sarajevu u kom je ubijeno 11. 541 građanin. (Posebna priča što je za njih ratno Sarajevo prostor pod kontrolom Armije RBiH: prvo od Nedžarića do Baščaršije, što je to područje oko 7% teritorije Sarajevskog ratišta unutar Užeg obruča, vatrenih linija dodira zaraćenih strana, i drugi područje od oko 20% van Šireg obruča, vatrenih linija dodira zaraćenih strana. Za njih ne postoji 75% područja Grada Sarajeva koje je bilo pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Sve ovo je prekriveno pričom da je jedino dio Grada Sarajeva bio opkoljen, zanemarujući istorijske činjenice da je prvo Grad Sarajevo bio podijeljen po etničkim teritorijama, pa poslije toga su jedni druge blokirali i opkolili. Ne mogu i neće Bošnjaci da prihvate očitu istinu, činjenicu da su i teritorije Srpskog Sarajeva u ratu bile blokirane i opkoljene. U sarajevskoj kulturi sjećanja prevladavju laži, mitovi, legende a zanemaruju se istine, rezultati do kojih se došli pojedinci ili institucije mukotrpnim naučnim dugogodišnjim radom. Svakog dana možete čuti od aktera sarajevske kulture sjećanja da je u Sarajevu ubijeno 11. 541 ljudi, ili još gore, strašnije  kad izjavljuju da je ubijeno oko 12.500 ili 14.500 građana Sarajeva. Nisu svjesni, a možda i jesu, da govore gluposti, tvrdnjom, izjavama o ubijenim ljudima, zaboravljajući da u svakom ratu najveći broj žrtava su vojnici svih strana u sukobu. Pogledati, Mirsad Tokača, na str. 165., Bosanske knjige mrtvih, da je ukupan broj žrtava 13.952, (5.564 ubijena civila i 8.388 poginulih vojnika. Da bih objasnio porijeklo, rađanje još jedne sarajevske laži, a to je njihov narativ da je tokom rata u opkoljenom Sarajevu ubijeno 1.601 dijete, krenuću od televizijskog priloga novinarke Yutela Gordane Suše, u stvari to je reportaža o posjeti Beogradskog kruga, čiji su članovi prisustvovali Osnovačkoj skupštini Srpskog građanskog vijeća decembra mjeseca 1995. godine. U toj reportaži o ratnim žrtvama govori prof. dr Arif Smajkić, direktor Zavoda za zdravstvo BiH,  i izjavljuje da je u Sarajevu tokom rata ubijeno oko 1.600 maloljetne djece. Tu informaciju su preuzeli i članovi Dječije ambasade koju su koristili prilikom svojih nastupa. Poslije su svi akteri javne scene u Sarajevu tu ničim argumentovanu izjavu do dana današnjeg ko papagaji u svakoj prilici izjavljuju da je u opkoljenom Sarajevu tokom rata ubijeno 1.601 dijete. Na osnovu svih meni dostupnih podataka, činjenica, tvrdim da je u građanskom, odbrambeno-otadžbinskom ratu od 1992. do 1995.  godine , u podijeljenom i opkoljenom Gradu Sarajevu  (Grad Sarajevo i Srpsko Sarajevo)  ubijeno ili poginulo oko 700 maloljetne djece. Oko 580 u Gradu Sarajevu i oko 120 u Istočnom Sarajevu! Akademik prof. dr Smail Čekić urednik je monografije "Zločini nad djecom Sarajeva", koja je objavljena 2010. godine, gdje je na 856. stranici ove monografije objavljen podatak da je u opkoljenom Sarajevu ubijeno 524-o djece. Mirsad Tokača, IDC Sarajevo, 2012. godine na 126. stranici "Bosanske knjige mrtvih", I tom, sa navedenim podacima o svakoj žrtvi zaključuje: "U Sarajevu je smrtno stradalo i 705 maloljetnih osoba, od čega je 611 djece ubijeno kao civili, a 95 je poginulo u statusu vojnika." Napomena (D.Š) Među ubijenom i poginulom djecom Grada Sarajeva je i oko 120 djece koja su ubijena ili poginula na teritoriji ratnog Srpskog Sarajeva, kao dijela nekada jedinstvenog Grada Sarajeva. Na Spomen obilježju ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995, godine,  10. maja 2010. godine uklesani su podaci za 520  žrtava. Na otvaranju dijela Spomen obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 2010. godine dobili smo obećanje da će se nastaviti sa istraživanjem o ubijenoj djeci i da će ti podaci biti uklesani na spomen-obilježje. Danas, petnaest godina poslije ovog obećanja svjedočim da je istina da Udruženje ubijene djece, druga udruženja proistekla iz rata, sarajevske institucije i organizacije, sarajevski intelektualci i političari nisu uspjeli da dođu do podataka ni o jednom ubijenom djetetu u opkoljenom Sarajevu i da ime te žrtve uklešu na dio Spomen-obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992. -1995. godine. Ovih dana pratim kako je sarajevski narativ, ničim argumentovan, o ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, koji se posebno koristi u Danima Kantona Sarajevo, postao osnova za naziv umjetničkog performansa „Plač za 1.601 dijete“, autora Rikarda Larme. Ovoga puta za razliku od umjetničkog performasa Harisa Pašovića, gdje je umjetnička fantazija postala osnova za utvrđivanje lažnih istorijskih činjenica, ove lažne istorijske činjenice koriste se kao izvor, inspiracija za naziv performansa Rikarda Larme, „Plač za 1.601 dijete“. Prema podacima Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, tokom 1.425 dana duge opsade, ubijeno je 1.601 dijete. (D.Š. podaci nisu nigdje verifikovani i objavljeni, ogromna većina im vjeruje na riječ, ali postoji nekoliko ljudi koji im ne vjeruju, i koji dobijaju najcrnje epitete od većine kojom se manipuliše. U ponedjeljak, 5. maja, na Spomen-obilježju ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva položeno je cvijeće i odana počast najnevinijim žrtvama najduže opsade jednog glavnog grada u modernoj istoriji. Povodom obilježavanja Dana Kantona Sarajevo, 5. maja u Galeriji JU Bosanski kulturni centar Kantona Sarajevo otvorena je izložba ''Plač za 1.601 dijete'' koja predstavlja selekciju fotografija Rikarda Larme, nastalih tokom opsade Sarajeva koje govore o svakodnevnici i djetinjstvu suočenom sa brutalnošću rata. https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62093/umjetnicka-fantazija-kao-osnova-za-pisanje-istorije-gradanskog-rata-u-sarajevu-od-1992-do-1995.-godine https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62093/umjetnicka-fantazija-kao-osnova-za-pisanje-istorije-gradanskog-rata-u-sarajevu-od-1992-do-1995.-godine Mon, 12 May 2025 15:25:30 +0200 Ovih dana se u javnosti Republike Srpske razgovara da li na spomen-ploči u banjalučkom naselju Šargovac gdje su 1942. godine ustaše ubile 52 učenika srpske nacionalnosti, treba da piše da su ta djeca “umrla” ili  da su “ubijena”. Ne možemo reći da se radi o debati, jer se u principu svi sagovornici slažu da djeca nisu „umrla“, već da su „ubijena“. Problem je više tahničke prirode jer se Pravilnikom o simbolima i obilježjima u školama Ministarstva prosvjete i kulture, ne dozvoljava da se napiše “ubijen” ili “zaklan”. Dilema je na koji način tu nedorečenost ispraviti, zamjenom riječi ili drugom pločom koja bi pojasnila šta se dešavalo tog 7. februara 1942. godine. Kao što rekoh ovdje se nije vodila debata i možemo reći da su se na istoj strani našli pojedinci, mediji, uprava grada Banjaluke i Ministartsvo prosvjete, jer kada se radi o srpskim žrtvama, mi u Republici Srpskoj smo principijelni, konzistentni, beskompromisni i protiv revizije istorije. Problem je što sve to nismo kada se radi o žrtvama drugih. Da pojasnim. Bošnjačka djeca u Prijedoru još uvijek nemaju spomenik. Samo 45 kilometara dalje svi oni principi koji važe za ubijenu djecu u Šargovcu, ne važe za 102 ubijene bošnjačke djece u Prijedoru. Već više od deset godina prijedorski Bošnjaci, podržani svim pristojnim ljudima, pokušavaju da postave spomenik ubijenoj djeci, ali bez uspjeha. Promijenila su se tri gradonačelnika i ništa. Četvrti je potpuno nezainteresovan. Oni se u načelu sa ovom inicijativom, ali je njihova institucionalna „bespomoćnost“ fascinantna. Nijedan od pomenutih gradonačelnika nije uspio da natjera institucije da rade svoj posao tj. da se usaglase oko mjesta na kojem spomenik treba da se postavi. Praktično to bi značilo da gradske vlasti postavljanje spomenika moraju da odobre, potom se mora usvojiti idejni projekat i Grad potom mora i izgraditi taj spomenik. Formalno i pravno to ne bi trebao da bude veliki problem, da u glavama prijedorskih guzonja ima morala i savjesti, više od nacionalizma. Prosto je nevjerovatno kako suočavanje s prošlošću, borba za istinu i pravdu u Republici Srpskoj nestanu na potezu od Banjaluke do Prijedora, iako je zločin o kojem se govori veoma sličan. Ako se pitate zašto, odgovor je vrlo jednistavan, djeca su njihova, a zlikovci su naši.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62092/a-sve-bi-bilo-drugacije-da-su-srpska-djeca https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62092/a-sve-bi-bilo-drugacije-da-su-srpska-djeca Fri, 09 May 2025 09:17:26 +0200 Ovo je dio razgovora sa Očiglednom ublehom, čovjekom sa profilom na kom piše: „Analizirajmo događaje i ljude na drugačiji način od nametnutog.“ Nadam se da će se ovaj moj komentar biti prihvaćen kao dobronamjeran. Manipulanti i profiteri iz reda svih naših naroda namjerno zamućuju sadržaj kulture sjećanja i iz tog stanja profitiraju i takvu kulturu sjećanja koriste za razvijanje kulture mržnje i straha. I ti si ovom prilikom nasjeo na njihov narativ, propagandu koju svakodnevno ponavljaju. Analiziram tvoj komentar da tebi i svima koji ovo čitaju pokažem u čemu se sastoji zamućivanje, neprecizna upotreba pojmova humanitarnog prava i iznošenje lažnih podataka koji postaju neoborive činjenice po njima. Tvoj komentar glasi "Isto se prima, mogli su oni reć i 5.000. Većini ljudi nije jasno da u 11.500 ubijenih u Sarajevu su i vojnici." Prvo: Ovaj broj (11.541, ili oko 11.500) koji se ovih godina u Sarajevu koristi kao istina o ubijenim građanima Sarajeva je umjetnička fantazija umjetnika Harisa Pašovića, kroz umjetnički performans Crvene stolice gdje je postavio 11. 541 stolicu za poginule građane Sarajeva. Njegova fantazija postaje naučna činjenica koju svi sarajevski propagandisti svakodnevno koriste u komuniukaciji sa javnošću, da kažu da je u Gradu Sarajevu ubijeno 11.541 građanin iz reda svih naroda. Da bi pokazao u čemu je neprecizna upotreba pojmova iz humanitarnog i ratnog pravo počeću od toma šta znače pomovi ubiti, poginuti i biti žrtva rata. Ubistvo: Ubistvo je ljudski čin koji za posljedicu ima smrt drugoga čovjeka. U pravnom smislu, ubistvo je kazneno, krivično djelo protiv života i tijela sa smrtnom posljedicom. U ratu se ubijaju civili i zarobljeni vojnici i to je predmet kazne, krivičnog gonjenja. Poginuti: Izgubiti život nasilnom smrću, biti ubijen, izgubiti život u ratu, i ovo nije predmet krivičnog gonjena, nije zločin. Žrtve rata, direktne žrtve rata  su svi oni ljudi koji su tokom ratnog sukoba u ubijeni, poginuli i nestali a indirektne žrtve su svi koji su na razne načine raseljeni. U toku odbrambeno-otadžbinskog, građanskog rata na teritoriji predratnog Grada Sarajeva utvrđeno je da imamo oko 14.500 žrtava rata (po Tokači  13.952 /8.388 poginulih boraca, 5.564 ubijenih civila i boraca/ i /oko 500 nestalih lica./ Prva manipulacija od strane sarajevskih propagandista sastoji u tome da kada govore o ubijenim Sarajeva u građanskom ratu pominju konačni broj 11.541 koji nigdje nije verifikovan, objavljen i opšteprihvaćen, i  druga manipulacija je što u istoj izjavi poginule preimenuju u ubijene. Malo je sarajevskim propagandistima utvrđeni broj od 5.654 ubijenih civila. Tom broju dodaju još nigdje potvrđeni broj od 5.887  ubijenih civila (oni to rade tako što iz ukupnog broja žrtava rata kod Tokače uzimaju ovaj broj (5.887) poginulih vojnika  Armije RBiH), da bi svijetu prikazali da su u Gradu Sarajevo ubijeno 11.541 civila. Zanimljivo da broj poginulih vojnika Vojske Republike Srpske (2.241) oni ne uzimaju prilikom govora o 11.541 –om ubijenom građaninu Sarajeva u ratu, ali kad govore o 14.500 poginulih u Gradu Sarajevu koriste i ovaj podatak (2.241) o poginulim borcima Vojske Republike Srpske. Ponavljam tvoj komentar, koji je predmet ove analize,  koji glasi: "Isto se prima, mogli su oni reć i 5.000. Većini ljudi nije jasno da u 11.500 ubijenih u Sarajevu su i vojnici." Da bi tvoja izjava, (imajući u vidu sve ovo što sam objavio u ovom blogu), koja govori o sarajevskim propagadnistima i manipulatorima, bila razumljiva i istinita, po meni trebala bi da glasi: „Isto se prima, mogli su oni reć i 5.000. Većini ljudi nije jasno da u 11.451 ubijenih u Sarajevu su i poginuli vojnici Armije RBiH.“ Naglašavam da bi ja na ovu tvoju zadatu temu drugačije odgovorio. Ja bih napisao: Isto se prima kod naroda, mogli su oni napisati i 5.000. Većini ljudi nije jasno da u lažnoj brojci od 11.451 ubijenih u Sarajevu su i poginuli vojnici Armije R BiH. Igrajući se, manipulišući, vršeći selekciju i preimenovanje žrtvama rata u Sarajevu, sarajevski proganadisti i manipulatori su „zaboravili“ da kažu da postoji i 2.241 poginulih boraca Vojske Republike Srpske, i 1.097 ubijenih civila po Tokači. Srpska istoriografija, političari i predstavnici nevladinih organizacija koje su proistekle iz odbrambeno-otadžbinskog rata ne prihvataju, narative sarajevskih propagandista i manipulatora i ne priznaju osporavaju, podatke Tokače i govore o 4.500 poginulih vojnika i oko 3.000 ubijenih civila srpske nacionalnosti na teritoriji Grada Sarajeva. Vrijeme je da se na mostu istorije, istine i pravde susretnu predstavnici svih strana i da poslije borbe argumentima, činjenicama približe ove nacionalne istine stvarnim istinama o svim aspektima ratnih žrtava sa teritorije bivšeg Grada Sarajeva. https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62091/sarajevski-propagandisti-i-manipulatori-ne-vjeruju-srbima-a-ni-mirsadu-tokaci https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62091/sarajevski-propagandisti-i-manipulatori-ne-vjeruju-srbima-a-ni-mirsadu-tokaci Mon, 05 May 2025 13:32:35 +0200 Evo neki dan izašlo istraživanje Fondacije Fridrih Ebert koje pokazuje da stanovnici Republike Srpske najviše vjeruju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, mada taj procenat nije impresivan, 55%, a onda znatno manje ostalim institucijama (mediji, političke partije, političari, institucije). U Federaciji BiH povjerenje u vjerske ustanove je na drugom mjestu (50%), odmah posle medija (90%). Ko prati istraživanja ovakvih fenomena kod nas i u regionu nije iznenađen, naprotiv, možemo reći da su ovakvi rezultati uobičajeni i donekle očekivani, ali …? Uvijek postoji ali, koji ovaj život čine ljepšim i zanimljivijim. Pošto ova fonadacija radi istraživanje svake godine, istom metodom, veoma je zanimljivo vidjeti kako to povjerenje u vjerske institucije se kreće kroz vrijeme tj. da li se to povjerenje u vjerske institucije povećava, smanjuje ili ostaje isto? Rezultati su vrlo zanimljivi. Od 2017. godine do 2022. godine povjerenje u vjerske institucije je imalo nešto više od 70% stanovnika Bosne i Hercegovine, da bi od 2023. godine to povjerenje opalo za oko 20% i sada ono iznosi nešto više od 50%. Neka procenti i nisu potpuno tačni, ali je tendencija više nego jasna, od 2022. godine povjerenje u vjerske institucije opada i postavlja se pitanje zašto? Zašto tek polovina stanovnika BiH vjeruje vjerskim ustanovama, čija je osnovna misija širenje vjere unutar svog stada. Kriza povjerenja u vjerske institucije nije karakteristika samo našeg društva, jer istraživanja u regionu, Evropi i SAD bilježe sličan fenomen. Možda je jedan od razloga generalno nepovjerenje prema institucijama u našoj zemlji, pa su tim trendom obuhvaćene i vjerske ustanove? Teško mi je povjerovati da su stanovnici BiH manje vjernici jer su postali više racionalni, jer to naša svakodnevica dematuje, biće da je u pitanju nešto drugo. Ljudi još uvijek imaju potrebu da vjeruju u nešto, ali nisam siguran da im za to trebaju posrednici u vidu vjerskih ustanova, pa samim tim i povjerenje u njih je sve manje. Na kraju krajeva možda je i do vjerskih ustanova i njihovog ponašanja, koje je vrlo često moralno upitno i u suprotnosti sa onim što propovjedaju. Prevelika bliskost s vlastima i tajkunima teško da će impresionirati običnog stanovnika ove zemlje i vratiti mu vjeru u vjerske institucije. Dodamo li tome osvještavanje pumpi, kancelarija i mašina, onda se zapitamo gdje je tu mali čovjek. Na kraju krajeva, teško je vjerovati nekome koji od nas treže da se pridržavamo deset Božijih zapovijesti, a svakodnevno ih gledate kako krše ta ista pravila. Znam, sve je to ljudski, ali teško je običnom čovjeku da to prihvati. Možda je kombinacija ovih razloga uzok gubitka povjerenja u vjerske institucije u BiH, ali o tome trebaju da brinu domaći kler, a ne ja. Moje je da primijetim.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62090/zasto-gradani-bih-sve-manje-vjeruju-vjerskim-organizacijama https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62090/zasto-gradani-bih-sve-manje-vjeruju-vjerskim-organizacijama Tue, 29 Apr 2025 09:09:44 +0200 Elem, nema ništa gore nego kada psiholozi čitaju knjige o istoriji i to ne o bilo kakvoj istoriji već ovoj skorašnjoj s kraja 20. vijeka. Svašta se tu može pročitati. Tako sam ja neki dan završio s čitanjem knjige, ustvari prošireni doktorski rad, sarajevskog istoričara Edina Omerčića koja se zove „Brzina mraka; Politička djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini od 1989. do 1996.“ Inače čovjek je ozbiljan istoričar i radi na Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu od 2008. godine, znači ništa trange, frange. I tako ja čitam poglavlje šesto u kojem se obrađuje period između 1993. i 1994. godine, kada naletih na 377. strani na sledeći pasus Na 34. sjednici Narodne skupštine Republike Srpske koja se održala 28. avgusta 1993. godine narodni poslanik Miladin Nedić „zamoljen od ogromnog broja ljudi sa Ozrena, Trebave i Majevice“ postavio je pitanja “vezana za lični, vjerski, nacionalni i profesionalni identitet episkopa Vasilija, za kojeg je tvrdio da „predsjedava sjednicama vojnih komandi“. Napomenuo je da su mu ova pitanja ljudi postavili kao hrišćani koji su Vasilija smatrali „za satanu“. Da, govori se o Vasiliju Kačavendi i vjerujem da pravoslavnim Srbima nije smetalo to što se kao   episkop zvorničko-tuzlanski miješa u vojne poslove, već izgleda što je i tada imao afinitete prema mladićima i Mladićima. Narodni poslanik Nedić nije dobio odgovor na svoja pitanja, ali je dobio prekor od tadašnjeg ministra za vjere Dragana Davidovića koji je kazao  da zasijedanje Narodne skupštine Republike Srpske nije pravo mjesto za „ovako neukusna pitanja“, pogotovo zbog toga što episkope ne postavlja skupština, već Srpska pravoslavna crkva, te je Vasilije za svoja djela odgovoran Sinodu i Svetom arhijerejskom saboru u Beogradu. Ministar je naglasio da je ovo protest „iz etičkih principa“. Potom je ministar napravio moralni salto mortale i narodnim poslanicima krenuo da objašnjava koliko je potrebno vjeruočitelja u školama, koliko vojnih sveštenika, a koliko sveštenika u bolnicama, klinikama i ostalim zdravstvenim ustanovama. Važno je naglasiti da su ovo Nedićevo pitanje čuli osim poslanika Narodne skupštine  i predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, te mitroplit Nikolaj, kao i general Milan Gvero i svi oni su manje ili više otvoreno pokazali razumijevanje za episkopa Vasilija, naglašavajući njegove zasluge zvorničko- tuzlanskoj eparhiji od ranije i sada tokom rata.   Zašto vam sve ovo pišem?   Prije svaga da shvatimo kako ni tada, kao i sada ovozemaljski zakoni nisu isti za sve, pogotovo za one koji su visoko pozicionirani u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali to nije ništa novo.   Kako životi malih običnih ljudi nisu važni, kada se radi o višim ciljevima, ali ni to nije ništa novo.   Da se još 1993. godine znalo za „nestašluke“ episkopa Vasilija Kačavende i kako su svi oni koji su za to tada imali razumijevanja saučesnici u svemu što se kasnije dešavalo, a otkrilo 2013. godine.   Za svoj minuli rad Vasilije je 2024. godine primio orden Svetih novomučenika kragujevačkih, jer gdje su mladi muškarci tu je i Kačavenda.   Na kraju krajeva moramo priznati da su i pederi dali svoj dopinos u izgradnji Republike Srpske, što bi trebalo da se cijeni.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62089/kacavendin-poucak https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62089/kacavendin-poucak Wed, 23 Apr 2025 08:47:00 +0200 Odmah na početku da razjasnimo ovaj tekst se odnosi na sve stanovnike naše države bez obzira na njihov pol, rod i seksualno opredjeljenje. Svako ko je državljanin ove zemlje mogao je da popuni ovu anketu, a popunilo ih je tačno 3140 osoba. Pošto danas malo ko čita, pogotovo ovakve vrste publikacija, pokušaću vam kroz niz činjenica dočarati seksualni život stanovnika naše zemlje, bez velikog filozofiranja, pa ako vas zaintrigiram cijelu publikaciju možete da nađete i besplatno skinete na linku https://proeduca.net/seksualnost-stanovnika-bosne-i-hercegovine/ Predigra ili stavovi o nekim aspektima seksualnosti: „Homoseksualnost nije bolest“ smatra 46.7% građana u BiH, dok 36.8% misli da jeste. Sa stavom da „pornografiju treba zabraniti“, slaže se trećina stanovnika u BiH (32.7%), dok se tome protivi 46.4% ispitanika. Dobro je „da muškarac ima seksualno iskustvo prije stupanja u brak“, smatra polovina (49%) građana BiH, ali je interesantno da njih 29.1% nema stav o tome. Sa tvrdnjom da je „normalno imati analni seksualni odnos“, slaže se 35.6% stanovnika BiH, 27.5% nema stav, dok 36.9% smatra da to nije normalno.“ Pređimo na stvar ili seksualno ponašanje: Nešto više od trećine stanovnika BiH (38.7%) imalo je analni seksualni odnos. Obje vrste seksa, genitalni i analni, upažnjvalo je njih 1146 ili 36.54%. U prosjeku prvi seksualni odnos stanovnik BiH imao je  sa 19.3 godine. Muškarci ranije stupaju u seksualne odnose (18.8) u odnosu na žene (19.6). Za 50% stanovnika BiH osnovni motiv da stupe u prvi seksualni odnos bila je ljubav (50%), a potom radoznalost (18%) i fizička privlačnost partnera ili partnerke (23.2%). Polovina građana BiH (49.9%) prilikom prvog seksualnog odnosa koristila je neki oblik kontracepcije. Oko polovine ispitanika je koristilo kondom (47.4%), a 16.6% se odlučilo da neželjene posljedice spriječi metodom prekinutog seksualnog odnosa.. U posljednjih godinu dana 71.3% stanovnika BiH je u prosjeku imalo seks sa jednom osobom, dok je njih 10.4% bilo sa dva partnera ili partnerke. Seks sa tri osobe, u posljednjih godinu dana, imalo je 4.5% građana, a više od tri partnera njih 6.2%. U posljednjih godinu dana seksualne odnose nije imalo njih 7.7%. U prosjeku ispitanici u BiH mjesečno imaju šest odnosa za 30 dana. Petina građana (21.1%), u proteklom mjesecu, nisu uopšte imali seksualne odnose. Nešto više od trećine stanovnika BiH (38.9%) je u posljednjih mjesec dana imalo seks između jednog i pet puta. Svaki deseti ispitanik i ispitanica spavali su sa partnerom ili partnerkom deset puta u proteklih 30 dana. U proteklih mjesec dana više od 10 puta seks je imalo 16.7% ispitanika. Nešto više od četvrtine stanovnika BiH (28.3%) uvijek koristi kontracepciju tokom seksualnog odnosa, dok 31.1% to čini ponekad. Kontracepciju ne koristi svaki treći ispitanik ili 34.7%. Kondom je najčešći oblik kontracepcije kod građana koji koriste kontracepciju tokom odnosa i njega koristi uvijek ili ponekad 51.4% ispitanika. Neobavezan seks je u proteklih godinu dana imao 18.7% ispitanika i ispitanica. Među ispitanicima koji su imali neobavezni seks 59.3% je koristilo kondom kao zaštitu. Vrhunac ili koliko smo zadovoljni seksom? Stanovnici BiH su prilično zadovoljni svojim seksualnim životom, prosječna ocjena iznosi 7.23 na skali od 1 do 10. Tokom seksualnog čina 40.2% ispitanika uvijek doživi orgazam, dok uglavnom to doživi 38.5% ispitanika. Vrhunac ponekad doživi 15.4% ispitanika, a 2.7% nikada.  Sam svoj majstor ili preuzmite stvar u svoje ruke: Dvije trećine stanovnika BiH (67.5%) kazalo je da masturbira. Trećina (33.5%) masturbira nekoliko puta mjesečno, dok 25.4% to čini nekoliko puta sedmično. Pornografske sajtove ne posjećuje 41.1% ispitanika u BiH. Nekoliko puta mjesečno pornografske sajtove posjećuje 14.2% ispitanika, a svaki deseti (11.1%) nekoliko puta sedmično. Ovu vrstu sajtova svakodnevno posjećuje 4.8% ispitanika. Među građanima koji posjećuju pornografske sajtove najviše je onih koji kažu da im takvi sadržaji pomažu da se lakše uzbude i dožive orgazam (48.1%), a slijede ispitanici koji uživaju da gledaju takve sadržaje (11%) i oni koji se na taj način upoznaju sa seksualnim tehnikama (8.5%). Svaki deseti ispitanik (9.4%) kazao je da mu ovakvi sadržaju pomažu da zadovolji svoju povećanju seksualnu želju, dok 7.9% tvrdi da im to pomaže da imaju kvalitetniji seksualni život. Na porno-sajtovima 5% ispitanika nalaze sadržaje o kojima maštaju u stvarnom životu. Najmanje je onih (1.5%) koji kažu da posjećuju ove vrste sajtova zbog stidljivosti. Ovo je samo jedan mali dio dobijenih rezultata, koje se nalaze u publikaciji „Seksualnost stanovnika BiH i koliko se razlikuju od stanovnika Srbije i Hrvatske“. Zaključke o seksualnom životu Bosanaca i Bosanki, kao i Hercegovaca i Hercegovki donesite sami i nema potrebe da se upoređujete, jer seksualnost je individualna stvar i nema recepta koji će važiti za sve. Šta reći na kraju nego, jebite se narode i trudite se da uživate u tome.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62088/tako-ti-je-mala-moja-kad-jebe-bosanacka-ili-sta-znamo-o-seksualnosti-stanovnika-bosne-i-hercegovine https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62088/tako-ti-je-mala-moja-kad-jebe-bosanacka-ili-sta-znamo-o-seksualnosti-stanovnika-bosne-i-hercegovine Tue, 15 Apr 2025 10:05:58 +0200 Elem, u subotu je Milorad Dodik opet  misteriozno prešao granicu Bosne i Hercegovine bez ikakvih problema i ukazao se na bini u Beogradu, da bi se obratio vaskolikom srpstvu. Ne znam koliko ga je prisutno srpstvo uopšte slušalo dok je prekidalo post besplatnim pljeskavicama, ćevapima i ostalim mesnatim naslaždenijima. Ipak red bi bilo da barem mi iz Republike Srpske znamo šta je tom prilikom Milorad Dodik kazao i šta možemo da zaključimo na osnovu onoga što je izrečeno. „Veličanstvena Srbijo, okupili smo se da pokažemo jedinstvo i volju, da očuvamo narod.“ Ako izuzmemo nekritičko divljenje Srbiji što je svojstveno svakom poštenom nacionalisti, kao i političarima kojima prijeti hapšenje, ne vidim šta je to trenutno toliko veličanstveno u njoj, a pogotovo mi nije jasno jel Dodik traži jedinstvo ili poslušnost srpskog naroda? Pogotovo mi nije jasno šta znači „očuvati narod“ i od koga i čega.  Imajući u vidu da je Vučić toliko dugo na vlasti, da se teško možemo sjetiti ko je to bio prije njega i SNS-a. „Srbija mora da se stabilizuje. Ovdje smo da podržimo napore predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, u ovim nestabilnim vremenima u kojima se cijeli svijet nalazi.“ Po dobrom starom običaju kod Srba, stabilnost države ne zavisi od funkcionalnih institucija, poštivanje zakona i procedura, već od jednog čovjeka, a taj čovjek je danas Aleksandar Vučić. Koji će u maniru iskusnog kapetana srpski brod prevesti kroz oluje i bure koje u ovom trenutku izazivaju srpski prijatelji Vladimir Putin i Donald Tramp. Ono što je nelogično je da po riječima Aleksandra Vučića Srbiji nikada nije bolje išlo, ali je jasno da Milorad Dodik misli drugačije tj. da je nestabilna. „Važna je jaka i stabilna Srbija, Republici Srpskoj je od najveće važnosti. Zato smo ovdje da pružimo podršku Srbiji, mi u Srbiju gledamo kao u svoju državu, zato hoćemo da je jaka i snažna.“ Kao što vidite Milorad Dodik je došao u Srbiju, zajedno sa autobusom svojih pristalica, da podrži Srbiju koju urušavaju stanovnici Srbije. Kao što znate od ranije mi ne dolazimo samo na mitinge i skupove podrške SNS-a, već kad je potrebno mi iz Republike Srpske i glasamo u Srbiji, jer hoćemo da Srbija ostane jaka, snažna i napredna. Potom je Milorad Dodik dodao „Srbija koja se oslobađa mora da nastavi svoj put, a taj put je ovaj večeras. Šta god mislili o nama, ovo je stabilna, normalna, volji okrenuta Srbija.“ Nije baš najjasnije od čega se Srbija oslobađa i ko je porobio, ako znamo da je od 2012. godine SNS na vlasti zajedno za SPS-om. Vučić se za to vrijeme družio i sarađivao sa najvećim „neprijateljima“ Srba od Klintona, preko Šredera, Blera i Soroša, pa nikako da skontam od koga i čega se oslobađa? Ipak sasvim je jasno da postoji „normalna“ i „nenormalna“ Srbija, a vi znate koja je koja. „Nemamo ništa protiv njih, osim kada zabranjuju rad ustanova, to ne treba da čine. Prava mogu da ostvare na izborima i zato Srbija mora pobjeđivati na izborima.“ Nikako da skontam ko su oni, opozicija u Srbiji, studenti, nevladin sektor ili svi oni koji već šest mjeseci traže istinu i pravdu na ulici, a zauzvrat dobijaju batine, otkaze, smanjene plate i etikete izdajnika, ustaša i sl. Onda čitavu priču opet vraća na izbore, koji su u Srbiji toliko neregularni, da ih se stidi svaki pristojan čovjek, ali ne i vlast. „Srbija koja je na strani predsjednika Vučića. Nema nijedne persone koja Srbiju osim Vučića može da povuče naprijed. Uspjeli smo zahvaljujući Vučiću da slobodno govorimo. Srbija dobija svoju dimenziju i poruku - da građani žele slobodnu Srbiju. Neka žive Republika Srpska i Srbija i srpski narod gdje god se nalazio.” I onda ide zakucavanje. Srbija je toliko veličanstvena, stabilna i jaka, da je može voditi samo jedan čovjek, Aleksandar Vučić. Realno, ako je ovo istina što Dodik govori, a ko smo mi da u to sumnjamo, Srbija je u ozbiljnom problemu. Ipak, na kraju bih se složio sa Miloradom Dodikom da njeni građani žele „slobodnu Srbiju“.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62087/sta-je-dodik-kazao-na-vucicevom-mitingu https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62087/sta-je-dodik-kazao-na-vucicevom-mitingu Tue, 08 Apr 2025 11:12:41 +0200 „Postoje oni koji se ne bore, samo sjede. Onaj ko se bori, taj može da izgubi, ali onaj ko se ne bori, on je već izgubio. Moramo se boriti da prikažemo pozitivne rezultate koje je Srpska ostvarila! Završili smo prošlu godinu sa 0.4 odsto budžetskog deficita i 34 odsto ukupnog duga, a 32 odsto javnog duga. Amerika ima 6 odsto budžetski deficit i 120 odsto zaduženja. Kako smo uspjeli da dozvolimo da javna percepcija bude drugačija, pored svih rezultata koje imamo? Zaposlili smo, po različitim strukturama, toliko stručnjaka za medije, a pokazali smo nesposobnost komunikacije! Razni mešetari, tako, izvrću priču i pričaju o kolapsu Republike Srpske„ Ovo je neki dan izjavio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Šta možemo iz gore navedenog zaključiti, da je narod glup ili jednostavno ne vidi koliko mu je dobro. Sasvim je jasno da Milorad Dodik sve manje ima kontakta sa realnošću, što može da bude rezultat više stvari: Otuđio se od običnih ljudi. To može biti rezultat pokušaja realizacije „velikih“ ideja koje mu zaokupljaju pažnju, gomile novca kojom raspolaže, još većeg obezbjeđenja koje ga čuva, prevelikog gledanja RTRS-a i Alternativne televizije, okruženost ulizicama koji mu stalno povlađuju i govore da je najljepši i najpametniji. Otuđenosti od zakona i pravila. On taj koji postavlja pravila, a svi drugi služe da ta pravila pretvore u zakone, pravilnike, upustva i ostale pravne akte koji će u tom trenutku poslužiti svrsi. Pa mi imamo više hitnih i vanrednih zasjedanja Narodne skupštine, nego redovnih. Otuđenost od sistema. Institucije nemaju nijednu drugu ulogu osim da prate njega i njegove ideje, koliko god one bile sulude i u suprotnosti sa zakonima, kao i da zaposleni u njima redovno dolaze na „spontane“ mitinge. Šta god da je u pitanju vidimo da on nije kriv, već svi ostali koji ne mogu da prate svog briljantnog vođu. Potpuno je jasno da Milorad Dodik nikad nije razumio ili ne želi da shvati razliku između PR-a,  marketinga i bahatosti. Da je shvatio tu razliku nikada se ne bi ponašao kako se sada ponaša, a ponaša se kao autokrata koji svaki dan ima sve više problema i zbog toga je nervozan i umoran, a samim tim i ljut. Cilj PR je da gradi i održava pozitivan imidž pojedinca ili institucije u javnosti. Fokus je na reputaciji, poverenju i kredibilitetu. Kakva je reputacija predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika? Što se tiče imidža u svijetu, on je svaki dan sve gori i gori, jer on se danas opaža kao glavni generator problema u BiH, a sve manje kao dio rješenja. U Republici Srpskoj ga opažaju na dva načina. Njegovi simpatizeri smatraju da je on jedini koji može da spasi Republiku Srpsku od nestanka i zato ga treba pustiti da radi šta hoće, dok drugi misle da je on i njegovo političko ponašanje glavna opasnost za opstanak Republike Srpske. Kojih ima više u ovom trenutku teško je reći? Milorad Dodik je odavno kreirao imidž omnipotentnog Baje, koji je sve i svja u Republici Srpskoj i koji je iznad svake institucije. On o svemu pregovara, on sve dogovara, odlučuje i u sve se miješa, a institucije su tu samo privid postojanja sistema. To je dobro dok sve ide kako treba, kada nastanu problemi onda taj superheroj postaje glavni krivac za sve. Od inflacije, preko niskih penzija, do odlaska mladih ljudi. Koalicioni partneri od toga debelo profitiraju, jer imaju dio moći i skoro nikakve obaveze. Kao posledicu te Dodikove svemoći imamo punu vladu na čijem je čelu klovan i gomilu anonimnih ministara, koji su tu samo zato što Vlada mora da postoji  i kojima običan stanovnik Republike Srpske ne zna ni ime, ni prezime. I ljubitelji i kritičari Milorada Dodika  se slažu da je on centar moći i da sve u Republici Srpskoj od njega zavisi. Složiće se i da je bogat i bahat. Nekima to smeta, a nekima ne. Dodik sebe vidi kao prosvećenog apsolutistu i ne treba mu  reputacija, povjerenje i kredibilitet u javnosti. Treba mu lojalna policija, kontrola nad novcem i zakonodavnom i izvršnom vlašću. Doduše treba mu i veza do Trampa, što raznorazni đulijaniji i blagojevići  vješto koriste da mu uzmu pare. Njemu treba bespogovorna poslušnost i strah od mogućih posledica ako kažemo ili uradimo nešto što je u suprotnisti sa njegovom politikom. Da nije tako, ne bi omalovažavao i vrijeđao novinare, niti bi ih izbacivao sa konferencija za medije i zabranjivao im ulazak na iste. Ne bi svoje političke oponente nazivao izdajnicima, plaćenicima i ne bi donosio zakone u kojima su članovi navladinih organizacije opisani kao „agenti stranog uticaja“. Tako se ne gradi ni reputacija, ni povjerenje, već stvara razdor među građanima Republike Srpske. I nema tog stručnjaka za komunikaciju koji može da to kontroliše i sanira, pa taman bio najbolji stručnjak  u svijetu. A narod ko narod, više vjeruje cijenama u prodavnicama, nego PR, jer PR se ne može ručati, niti nasuti u auto.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62086/pr-se-ne-jede-niti-sipa-u-auto https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62086/pr-se-ne-jede-niti-sipa-u-auto Tue, 01 Apr 2025 10:07:51 +0200 Hoće li te hapsit, neće Sve nas muči ta dilema, Iz grudi nam vapaj kreće: „Što te nema, što te nema?“   O glavi ti mnogi rade Pošten Srbin mira nema,   RTRS nam nadu dade: „Što te nema, što te nema?“   Presto Vučić da se trudi I Tramp svoje snove sneva, Sve ti piše u presudi: „Što te nema, što te nema?“   Kažu da si kod Orbana Ko zna šta ti Putin sprema, Narod brine i ne spava: „Što te nema, što te nema?“   Ponestalo više sreće Ni Le Penke više nema, Iz partije vapaj kreće: „Što te nema, što te nema?“   Mislio si da si Baja Sve pokvari ona Sena, Istjerateše te iz Raja: „Što te nema, što te nema?“   Petar Đokić mudro ćuti Meščini se strana mijenja, Niko odan, svak prevrtljiv: „Što te nema, što te nema?“   Gdje si sada, šta te muči Sve nas brine ta dilema, Da li će nas Pranjić vodit: „Što te nema, što te nema?“   Ostavi nam Viškovića Nenada što stalno drijema Ali je sada svima jasno: „Sad te ima, sutra nema."     https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62085/sto-te-nema https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62085/sto-te-nema Mon, 24 Mar 2025 09:39:10 +0100 Dok najveći broj stanovnika Bosne i Hercegovine čeka rasplet situacije u državi plašeći se sukoba i incidenata Vlasti Republike Srpske pare troši nemilice, ali što bi narod rekao “samo nek se ne puca”. Da pojasnim. HE na Drini je dio mješovitog Holdinga “Elektroprivreda Republike Srpske” tj. to je preduzeće gdje Vlada Republike Srpske sve odlučuje i koje ima monopol na cijeloj teritoriji Republike Srpske. Elem, to preduzeće je neki dan odvojilo 750 000,00 KM, bez PDV-a, i raspisalo tender za reklamu i propagandu u narednih osam mjeseci. Plan je da se ovo monopolsko preduzeće reklamira na televiziji, radiju, internet portalima, ali i preko sportskih klubova i manifestacija. Danima evo razmišljam zbog čega je HE na Drini treba reklama i ne mogu da skontam. Imaju li konkurenciju? Nemaju. Hoće li skorije imati konkurenciju? Neće. Možemo li bez njihovog proizvoda živjeti normalno? Ne možemo. Pa u čemu je fora? Fora je u “čopanju”. Prvo će neka marketinška agencija bliska vlastima da dobije posao i da čopne dio novca za sebe i svoje usluge, a dio toga će biti vraćeno nekome u stranci. Onda će ta agencija, bliska vlastima, krenuti da dijeli novce “sportskim, kulturnim, humanitarnim organizacijama” bliskim vlastima i “manifestacijama i događajima” koje organizuju ljudi bliski vlastima  i oni će da čopnu dio novca za sebe i za stranku. Na kraju dolaze i mediji, opet bliski vlastima, koji će aktivno pratiti poslovne aktivnosti HE na Drini i sve gore pomenuto i čopnuti svoj dio kolača i nešto vratiti stranci, a zauzvrat će pružiti “istinito  objektivno” informisanje u skladu sa direktivama stranke koja ih kontroliše.   I tako će svi po malo da čopnu i nesta para dok kažeš Drina. Zato kada drugi put vidite da je sponzor nekoga i nečega HE na Drini, budite ponisni na sebe, jer to ste vi finasirali svojim računima i račnajte da je dio vašeg novca završio u džepovima partija na vlasti, jer to danas tako funkcioniše.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62084/na-drini-copanje https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62084/na-drini-copanje Mon, 17 Mar 2025 09:02:12 +0100 Prije nekoliko dana na sjednici Glavnog odbora SDS, koja je održana u Bijeljini usvojena je Deklaracija povodom aktuelne političke situacije u Republici Srpskoj i BiH. Negdje pri kraju te deklaracije SDS “ukazuje na činjenicu da se Republika Srpska nalazi u do sada najtežem ekonomsko-socijalnom položaju od njenog nastanka, što potvrđuje stanje javnih finansija i javnih preduzeća”, te s tim u vezi, kako se dalje navodi, pokreće inicijativu za formiranje „Vlade u sjeni“. Na prvi pogled ništa spektakularno, jer takve stvari opozicija pravi u mnogim zemljama, ali ovdje imamo bazičan problem, što je i aktuelna Vlada Repubike Srpske ne samo u sijeni, već u debeloj pomrčini. Evo recimo da li znate ko je Selma Čabrić i čega je ona ministrica? Da li znate ko je Savo Minić i čega je on ministar? Da li znate ko je Bojan Vipotnik i čega je on ministar? Da li ste čuli za Senku Jujić i koje ministarstvo ona vodi? Da li znate čega je ministar Zlatan Klokić? Naravno ima i poznatih ministara, ali oni su poznati već od ranije Petar Đokić ministar Energetike je poznat po svom visokom obrazovanju. Alen Šeranić je poznat kao ministar zdravlja koji se nalazi na američkoj „crnoj listi“. Nedeljko Čubrilović je po svemu drugo poznat, nego da je mnistar saobraćaja i veza, ali ne tih veza. Imamo i posebne ministre koji su poznati po glupostima koje izgovore  kao naprimjer Denis Šulić, dok je ministar pravde Bukejlović poznat kao grobar slobode misli i izražavanja u Republici Srpskoj. Trenutno je najpopularniji ministar policije Karan, zadužen da se predsjednik Dodik, premijer Višković i prvi čovjek Narodne skupštine RS ne oSIPAju. O premijeru Vlade ne vrijedi trošiti riječi, evo kako je to fino sročio Chat GPT „iako Višković možda nije idealan premijer iz perspektive kompetencije, njegov izbor ima smisla iz partijske i političke perspektive. Dodik verovatno smatra da je on politički koristan i da može pružiti lojalnost, stabilnost i kontrolu koju SNSD traži, što je često važniji faktor od moralnih ili intelektualnih kvaliteta u autoritarnijim političkim sistemima.“ Šta hoću da kažem. Mi već imamo vladu koja je crna da crnja ne može biti, mada SNSD ne treba nikada potcjenjivati, pa nam je ova u sijenci potpuno bespotrebna. Nama treba „obična“ Vlada u kojoj će ministri i ministrice koje će od ranije biti poznati i priznati, a ne kad stupe na tu funkciju, a neki ni tada. Nama trebaju ministri koji će raditi svoj posao i snositi odgovornost za ono što su jesu ili nisu uradili. Nama trebaju ministri koji imaju znanje, koji imaju dignitet i koji će biti šefovi u svojim ministarstvima. Nama trebaju ministri kojima će interesi Republike Srpske biti ispred interesa partije. Nama trebaju ministi koji će prvo neke u ministarstvima otpustiti, a ne samo primati. Nama trebaju ministi koji će sami dati ostavku, a ne da ih šefovi partija otpuštaju kako im se ćefne. Dragi moj SDS nisam siguran da imaš takve ministre, kao ni čitava opozicija. Nisam siguran ni da ste spremni da ministre departizujete i oslobodite od sopstvenog uticaja. Zato ste sve ove godine u sjenci.   Preuzeto sa blogger.ba https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62083/vlada-u-sjenci https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62083/vlada-u-sjenci Mon, 17 Mar 2025 08:28:04 +0100 Zašto je naš fašizam uvijek bolji i zašto smo mi uvijek ljepši od drugih? Odgovor je neobjašnjivo jednostavan - ja uopšte ne mogu biti fašista jer moja ljepota pobija tu mogućnost. Fašisti su oni preko puta, i svaki pomen da sa nama nešto nije u redu dokaz je njihove zaostalosti, bolesti i sadizma. Onaj ko ljepotu proglašava neispravnom - zapravo je sam oličenje zla. Sve što kaže u svoju odbranu lijepo ćemo relativizovati, jer to je jedini mehanizam naše logike - izvrćući zadate premise kao 'rokodil malu srnu kad ščepa na obali, pa se izvrće dok je ne raskida na manje komade, lakše za proždrijet. Mi jednostavno ne možemo biti fašisti jer smo posebni. Sve velike osobine su na našoj strani - mi smo i plemeniti, lijepi i istinoljubivi. Grane morala se povijaju ponad mirisnog aprilskog lahora naših rascvjetalih misli. Za sve naše ružne misli krivi su drugi, dok je za njihove ružne misli kriva njihova unutrašnja, urođena rugoba. I to nije crno-bijeli svijet i crno-bijeli način razmišljanja (drugi su isključivo loši, mi smo isključivo dobri - ne, ne, nipošto; to nije farbanje svijeta u crno-bijelo), a ponajmanje je to crno-bijeli televizor - to su fakti, to su činjenijenice, to ti je tak'. Zar nije posvjedočeno do sada bezbroj puta da mi ne lažemo, ljepota ne može lagati. Naša vjera, naš hod, naše knjige - sve govori za nas i svjedoči našu posebnost. Znaš ti gdje sam ja odrastao? Znaš li ti u kakvim sam ja revolucijama učestvovao? Možda oni jesu odrasli na vrelijem asfaltu, al' zbog svoje prirodne zaostalosti i ograničenja, oni ti to ništa nisu zaista vidjeli i svarili. Šta ti vrijedi i Pariz i Beč, Jupiter i Saturn, ako nisi dovoljno lijep, nisi prave vjere ili pravog ateizma i ako nisi - a nisu - u milosti boginje istine i ljepote. Hrabrost, visprenost, viteštvo i širokogrudnost. A šta je prava širokogrudost - to ti nije kad si bolesno narcisodian, kad se uvlaćiš u anus jačeg, kad svima tapšeš i baš sve razumiješ - ja sam idealni mudrac i ni u šta se ne miješam, jer sve razumijem i iznad sam svega - to ti je kad dehumanizuješ svakog ko ne vidi koliko si ti lijep i genijalan. Avaj, to nije vrijeđanje i dehumanizovanje, jer ljepota ne može dehumanizovati - ljepota je apsolutna po-sebi. Dakle, naš fašizam je nad-fašizam, apsolutni fašizam, samo ime mu kaže - on nije onaj koji jeste. Pljuvanje i nipodaštavanje Drugog je objektivno, jer ja sam samo realan tip, delija od karaktera i zato ja ne mogu izreći laž, čak i da hoću. Moja nacionalna, lokal-patriotska i lična istorija sve to potvrđuje, ko sumnja taj i laže i krade. Moja dehumanizacija Drugog nije put ka fašizmu, ja sam iznad svega, ja sam odavno transcendirao Materiju, ja sam iznad takvih stvari, time se samo sirotinja bavi. Sirotinja i neljepota. Mi koje je boginja sudbe obilato blagosiljala bavimo se samo ženskim spolovilom i napretkom. Ponekad muškim, ako žensko već imamo. Uvijek je u drugima problem. Nikada nije u nama. Mi smo posebni.   Преношење блогова и текстова са портала Фронтал дозвољено је након истека 48 часова од објаве блога или уз писмено одобрење редакције (17.03.2025.) https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62082/zasto-je-nas-fasizam-uvijek-bolji-i-zasto-smo-mi-uvijek-ljepsi-od-drugih https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62082/zasto-je-nas-fasizam-uvijek-bolji-i-zasto-smo-mi-uvijek-ljepsi-od-drugih Tue, 11 Mar 2025 09:18:30 +0100 U petak popodne porodica Puhalo se skupila na ručku, što znači da smo imali kvorum za otvaranje posebne sjednice kućnog savjeta, s jedinom tačkom dnevnog reda i ona je glasila „procjena bezbjedonosne situacije u Bosni i Hercegovini i preduzimanje neophodnih aktivnosti povodom toga“. Glava porodice je prepustila riječ meni rekavši „de ti analitičar kaži šta imaš“ i ja sam napravio presjek trenutne situacije u državi. Dok je ona sipala supu, ja sam biranim riječima, primjerenim uzrastu omladine,  opisivao šta se dešava u Republici Srpskoj i kakve su reakcije domaćih i stranih političara na datu situaciju.   Objasnio sam im da je Republika Srpska izvršila državni udar, uz saglasnost Narodne skupštine Republike Srpske i da bi neko zbog toga mogao najebati. Obajsnio sam im da se SIPA ne osipa i da nakon donošenja novih zakona u Parlamentu Republike Srpske ne prihvatamo i ne priznajemo nijednu instituciju na nivou BiH koja nije spomenuta u Dejtonskom mirovnom sporazumu, a ni zakone koje je nametnuo (ne)legalni Visoki predstavnik u BiH. Prva se za riječ se javila kćerka, koja me upitala da li to znači da više neće moći da naručuje nakit i cipele iz Federacije BiH i da li je dozvoljeno glasno slušati Helem Nejse? Rekao, sam da je zvanični stav Milorada Dodika, a samim tim i Republike Srpske,  da se mora obezbijediti slobodan protok novca, ljudi i roba i da može naručivati šta hoće iz drugog entiteta i Distrikta Brčko, ali da je platni promet između njezinih staratelja i nje prekinut, zbog nedomaćinskog poslovanja. Ona je kazala da je uvrijeđena, jer koristim riječi, kojima se opisuju Šume Republike Srpske i da će nazvati babu tj. moju majku da joj ispriča kako se ponašam prema njoj. Ja sam kazao da ne želim da utičem na njene stavove, ali da je „prošlo vrijeme kada su stranci uređivali odnose u našoj kući“. Glava porodice je aplaudirala i iznijela glavno jelo, pohovana piletina i grašak.   Što se tiče Helem Nejsa, rekao sam da sluša na slušalice, jer oni nisu po „slovu Dejtona“ ali dok ne narušava mir u kući tolerisaćemo njene drekavce. Onda se za riječ javio sin i pitao da li će biti rata? Glava porodice se zagrcnula, a ja sam kazao da to pitanje nije relevantno, jer smo mi odlučili da „mi nećemo biti ratnici, već dezerteri i izbjeglice“. Sin se zgranuo na našu odluku i najavio bojkot graška, dok je nastavio da jede pohovanu piletinu. Potom je dodao, da on nije izdajnik da je časno poginuti za svoj narod, institucije i državu. Onda je pitao može li se rat prolongirati na mjesec dana dok ne vidimo šta će se desiti sa Borcem u Ligi Konferencija? NATO sam ja slegnu ramenima? Glava porodice je ljutitim glasom kazala da smo „nikakvi roditelji“, jer nismo naučili dijete da  razlikuje instituciju od ličnog interesa, kao i patriotizam od nacionalizma. Ja sam kazao da je to povukao na njene roditelje ili je pokupio u školi, ovo nije mogao čuti u kući. Kćerka je kazala da joj je kul da budemo izbjeglice, ali ne u Srbiji, već u Italiji, Austriji ili negdje još dalje. Žena se složila s njom, i kazala ako već moramo da se patimo, neko to uz krike galebova, šum mora i mediteransku hranu. Odmah sam zamislio kako na plaži jedemo paštete i mesne nareske, uz paradajz i jogurt. Složili smo se da to treba biti država koja izlazi na more, ali je ostalo da usaglasimo koje. Onda je žena iznijela puding i svečano kazala, evo dezerta za dezertere, a mi smo prolongirali rat za ponedeljak i vratili se planiranju vikenda.  Rat će morati da sačeka da ga odobre Amerikanci, Evropljani, Rusi, Kinezi i sl., jer ni to ne zavisi od nas.   https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62081/dezert-za-dezertere https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62081/dezert-za-dezertere

This XML file does not appear to have any style information associated with it. The document tree is shown below.

<rss xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom" version="2.0">

<channel>

<title>Frontal RSS Feed</title>

<link>https://www.frontal.ba/</link>

<copyright>Copyright 2025 Promotim d.o.o.</copyright>

<description>Frontal RSS Feed</description>

<item>

<title>Nacionalizam se isplati</title>

<pubDate>Wed, 02 Jul 2025 13:23:08 +0200</pubDate>

<description>Svi dobro znamo da je tokom 90- tih godina na našim prostorima svak sa svakim ratovao, Hrvati protiv Srba i Bošnjaka, Bošnjaci protiv Srba, Hrvata i Bošnjaka i na kraju Srbi protiv Bošnjaka, Hrvata i NATO pakta.  Naravno nije sve tako jednostavno, svi dobro znamo da su tokom 90-ih godina na našim prostorima svak sa svakim bio saveznik. Hrvati sa Srbima, Bošnjaci sa Hrvatima, a bogami i Srbi sa babinim Bošnjacima. Što bi rekli sportskim riječnikom krvav se plej of igrao u Bosni i Hercegovini tih godina. Šta nam to govori? To nam sve govori da je takvo ponašenje nemoguće objasniti samo nacionalizmom i mržnjom jednih prema drugima, jer da je to tako ovakvi savezi ne bi bili mogući. Rat je po prilično racionalan, kada ga počnete sagledavati odozgo, tj. iz perspektive političara ili generala. Zašto vam sve ovo pišem? Pa evo pročitah da na predstojećem Thompsonovom koncertu logističku podršku pružaju neke firme iz Srbije. Jebiga, Srbi su izgleda ovaj put jeftiniji od drugih. Možete sli zamisliti scenu kada sa Marko Perković Thompson uzme srpski mikrofon i preko još srpskijih zvučnike vikne ustaški pozdrav „Za dom...“, dok mu pola miliona razdraganih hrvatskih nacionalista skockanih u  crne majice uzvraća sa „Spremni“. Sada će meni pravi Hrvati, na fejsbuku,  krenuti da obašnjavaju da uzvik „Za dom, spremni“ nije ustaški pozdrav i da su se oni tisućljećima tako pozdravljali. Uzvratiće im Srbi sa svojim argumentima i rasprava će trajati u nedogled i bez bilo kakvog rezultata. To vam je magija društvenih mreža, ali posao neće da trpi. Srbi koji će Thompsonu pomagati da napravi spektakl će reći da pare nisu ni četničke ni ustaške i ne vjerujem da će imati bilo kakvu grižu savjesti zbog toga. Thompson će biti sretan što je „ošišao“ pola miliona Hrvata pjevajući o „genima kamenim“, i da ne zaborave šta je bilo,  dok je istovremeno  uštedio pare, angažujući firme iz Srbije. Neće se buniti ni ljubitelji Thopsonovog „patriotskog“ metala, njima nikada nije bilo važno šta se dešavalo iza stejdža,  emocije su ono što ima treba. Što bi pjevač rekao, e moj narode. I 90-ih, baš kao i danas, nacionalisti su uspjevali da nađu zajednički jezik i sarađuju, bez obzira na etničku pripadnost ili vjeru, a narod ko narod, želi samo veselo, da zaboravi svoj čemerni život, siromaštvo i korupciju. I svi će dobiti ono što žele, neki zabavu i šou, neki patriotizam, neki pripadnost grupi, neki bunt protiv trenutnog stanja, a najmanje njih velike pare. Ali to je tako od kad je svijeta i vijeka i niko nam nije kriv što smo glupi.  </description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62100/nacionalizam-se-isplati</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62100/nacionalizam-se-isplati</guid>

...

</item>

<item>

<title>Rod i Blagojević</title>

<pubDate>Tue, 24 Jun 2025 09:30:08 +0200</pubDate>

<description>Ponovo nam je u Republiku Srpsku iz Amerike stigao „naše gore list“ Rod Blagojević, da bi nam otkrio da se zove Milorad i da bi se sastao sa pravim Miloradom i obećao da će sve nepravde koje se nanose Republici Srpskoj direktno prenijeti predsjedniku Trampu. A kada Tramp čuje šta se radi sa Dejtonskim mirovnim sporazumom ima da popizdi i restartuje Bosnu i Hercegovinu na „slovo Dejtona“. Iz ovoga proizilazi veoma važan zaključak da Rudolf Đulijano nije ispunio svoje obećanje, da je uzeo pare i zajebo nas. Jer da je Đulijano ispunio ono što je obećao, Blagojević nam ne bi trebao. Logično. Elem, Milorad Blagojević nam je otkrio ješ jednu duboko skrivenu tajnu. Blagojevićeva majka Mila Govedarice je rođena u selu Miholjače, opština Gacko i rod je Vukoti Govedarici. Postoje osnove sumnje da Blagojević laže, jer u Miholjačama SNSD nije omiljena stranka, pogotovo kod Govedarica, koji socijaldemokrate nisu bile ni u vrijeme Nevesinjske puške, a kamo li danas. Biće zanimljivo vidjeti kako će lažni Milorad Blagojević objasniti svoje stranačko i ideološko zastranjivanje stanovnicima Miholjača, kojih je 2013, godine bilo 614, a danas vjerovatno znatno manje. Moraće Blagojević objasniti starinama iz Miholjača i kako je podržao bombardovanje Srbije i želje da pošalje kopnene snage na Srbiju, što će biti mnogo teži zadatak od potvrde krvnog srodstva. Ima još jedan problem u vezi Milorada Blagojevića, a to je njegova robija. Nisu Govedarice sveci, daleko od toga, ali niko nikada nije robijao zbog korupcije. Bilo je tu raznih prekršaja, ali trgovineme ljudima, narkoticima i visoke korupcije nije bilo. Otuda moja sumnja da Rod Blagojević nema ništa s Govedaricama, možda je povukao na očevu stranu koji su iz Kragujevca. Plašim se da će mu biti lakše dokazati porijeklo imovine, nego da je rod sa Govedaricama iz Miholjača, osim ako tvrdo gatačko srce ne smiluje se na još jedno zalutalo jagnje koje želi da se vrati svome stadu uz istinsko pokajanje. P.S. Imajući u vidu da se krenulo u razbijanje SDS-a, kao i pragmatičnost našeg rođaka iz Amerike, ne bi me začudilo da je on ubačen od strane SNSD-a da „razbuca“ hercegovačko krilo ove partije, preko rodbinskih veza, na koje su posebno osjetljivi.    </description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62099/rod-i-blagojevic</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62099/rod-i-blagojevic</guid>

...

</item>

<item>

<title>Ratni zločinac kao komparativna prednost u Republici Srpskoj</title>

<pubDate>Wed, 18 Jun 2025 10:34:04 +0200</pubDate>

<description>U Drugoj glavi „Krivičnog zakona BiH“ član 6 govori o svrsi krivično pravnih sankcija i u njemu se kaže: Svrha krivičnopravnih sankcija je: a) zaštita društva od činjenja krivičnih djela preventivnim uticajem na druge da poštuju pravni sistem i ne počine krivična djela te sprečavanjem počinioca da počini krivična djela kao i podsticanje njegovog prevaspitanja; b) zaštita i satisfakcija žrtve krivičnog djela.   Jednostavno rečeno ponašanje neke osobe ćemo sankcionisati da bi poslali poruku drugima da je to ponašanje nedozvoljeno, da kaznimo počinioca, da ga prevaspitamo i žrtve tog ponašanja zaštitimo i pružimo im pravnu zadovoljštinu. Praktično to znači, osim kažnjavanja mi nastojimo osobu da prevaspitamo, da shvati gdje je griješila da ne bi ponavljala to djelo. Ako je to tako, onda to „ne pije vode“ kod najvećeg broja ratnih zločinaca, barem kod nas u Republici Srpskoj. Najnoviji primjer je „aktivizam“ presuđenog ratnog zločinca iz Prijedora Aleksandra Knjeginića, koji je krenuo da skuplja potpise protiv „Dana bijelih traka“ apelujući da „da odstranimo kancerogeno tkivo koje svakim danom, pred našim očima, raste i postaje sve veće i veće.“ Kao što vidimo na Aleksandra nije uticala kazna, daleko od toga da je prevaspitan i da saosjeća sa žrtvama. Problem nije Aleksandar, problem je mnogo veći i ozbiljniji, jer društvo u Republici Srpskoj ne samo da ne osuđuje ratne zločin(c)e već možemo reći i da ih slavi i poštuje. Sjetimo se samo kako smo na Palama dočekali Momčila Krajišnika, nekon što je izašao iz zatvora. Istina, doček je organizovao SDS, toliko o opoziciji, ali ni drugima nije bilo mrsko to vidjeti. Ne možemo zaboraviti ni dodjelu plaketa „istaknutim pojedincima“ Karadžiću, Plavšićki i opet Krajišniku u okviru obilježavanja 25. godišnjice rada Narodne skupštine Republike Srpske. Na kraju krajeva građani Šamca mogli su onomad glasati na lokalnim izborima za kandidata SDS-a Blagoja Simića, kome je Haški tribunal svojevremeno izrekao presudu od 15 godina zatvora, kao i kandidata Socijalističke partije Republike Srpske Simu Zarića, osuđenog na šest godina zatvora. Na listama za Opštinsko vijeće Zvornika nalazilo se Branko Grujić osuđivan u Srbiji za ratne zločine. Mogli bi navesti još primjera koliko hoćete, ali nema potrebe za tim. Sasvim je jasno da je ratni zločin integrisan u sistem vrijednosti Republike Srpske i možemo reći da se to cijeni kao vrhunska žrtva koju pojedinac podnio zbog interesa Republike Srpske i srpskog naroda. Zbog toga odsustvo stida kod ratnog zločinca je nešto sasvim normalno, a ne bih isključio postojanje ponosa kod istih, što kao rezultat ima njihovo uvažavanje u društvu i lokalnoj sredini. Kao rezultat toga imamo i odsustvo empatije za žrtve, jer zločinci su ti koji nam interpretiraju istoriju, kako oni smatraju da treba. Što bi danas rekli „Samo postistina Srbina spasava.“ Kada društvo poštuje zločin i zločinca, kada izvrće činjenice da bi opravdalo njihove zločine, kada ne poštuje žrtve, onda ovakva ponašanja osuđenih ratnih zločinaca postaju sasvim normalna i prihvatljiva. P.S. U Srbiji ratni zločinci su postali ugledni analitičari kod Marića i nema dana kada neki od njih ne tumače nam prošlost i sadašnjost, a sve zbog „svijetle budućnosti“. P.P.S. Sa dolaskom Trampa na vlast u Americi, ovo postaje i sve normalnije u svijetu.   Preuzeto sa blogger.ba</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62098/ratni-zlocinac-kao-komparativna-prednost-u-republici-srpskoj</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62098/ratni-zlocinac-kao-komparativna-prednost-u-republici-srpskoj</guid>

...

</item>

<item>

<title>Hare Bosna, hare Bosna, Bosna, Bosna, hare, hare</title>

<pubDate>Tue, 10 Jun 2025 10:03:54 +0200</pubDate>

<description>E sada se vi pitate šta znači ovaj glupi naslov, ali evo objašnjenja. Predsjednik Unije poslodavaca Srpske Zoran Škrebić procjenjuje da će u narednih 10 godina u Republici Srpskoj nedostajati 40 000 radnika, a u cijeloj Bosni i Hercegovini oko 100 000 radnika. Potom dodaje da "države iz kojih dolaze radnici su uglavnom države sa nižim standardom od Republike Srpske i BiH, to su uglavnom Indija, Bangladeš i Nepal, a kako će se to kretati u budućnosti to ćemo još da vidimo". To vam znači da ćemo u narednih 10 godina imati čitav jedan Teslić stranaca u Republici Srpskoj ili jednu Zenicu u Bosni i Hercegovini. Naravno, ovo nije tekst protiv migranata, naprotiv, ovo je tekst protiv domaćeg nacionalizma i lopovluka, koji je našu djecu otjerao iz države. Ovo je tekst protiv roditelja koji su ćutali na sve nepravde i svojom ćutnjom otjerali sopstvenu djecu u inostranstvo. Biće Ostalih u Bosni i Hercegovini mašala, toliko da će konstitutivni da popizde. I ne samo da će ostalih biti mnogo, nego će oni biti u naponu snage, dok će konstitutivni biti sve stariji i stariji. Kad malo bolje razmislim, Ostali će nam obezbjeđivati penziju, dok će djeca slati novac iz inostranstva. Naravno, implikacije na naše društvo će biti vrlo zanimljive i hajde da razmotrimo neke. Kada imaš 100 000 stranaca koji rade za dobrobit našeg društva onda im moraš obezbijediti sva prava i slobode koje važe i za nas, recimo slobodu vjeroispovijesti, a to znači da ćemo veoma brzo u Religijskom vijeću imati i predstavnika budista i hindusa, a zašto ne i Sika. Osim toga ti ljudi se negdje moraju moliti Bogu ili Bogovima, pa tako očekujem da po našoj divnoj državi krenu nicati hinduistički i budistički hramovi. Blizina tih svetilišta i njihovih sveštenika znači i veća dostupnost našim građanima tih religija, a samim tim i veću mogućnost da napuste hrišćanstvo i islam. To znači da neće više biti sekti, već prihvatanje drugog i drugačijeg, koji nam zarađuje penzije. Osim vjerskog bogatstva i tolerancije, tu je i ljubav koja ne poznaje granice. Moraćemo se navići da će nam se neko iz familije zaljubiti u Indijku, Nepalca ili Bangladešanca i ne samo zaljubiti već i poželjeti da mu bude muž ili žena, a onda dolaze i djeca kao kruna te ljubavi. E to će biti urnebesno zanimljivo. Zamislite da vam se unuka, onako crnoputa i crnokosa,  zove zove Giva, Eša ili Maduri, a unuk Dipak, Ramakrišna ili Sidarta, a tek preziva Krišna, Sing ili Gandi? O tastu i tašti, svekrvi i svekru ne smijem ni da razmišljam. Naravno, radnici moraju i da jedu, a to znači da će nam se riža smučiti, pogotovo ako se krava proglasi za svetu životinju, a to će sigurno biti jedan od zahtjeva naših komšija Ostalih. Sad dolazimo do politike i partija. Velika mogućnost je da Bangladešanci, kao muslimani, postanu članovi SDA i kao takvi krenu da traže veća prava za Ostale, ali je pitanje svih pitanja ko će pridobiti Nepalce i Indijce. Milorad Dodik će kao branilac hrišćanske Evrope morati da porazmisli šta će sa njima, jer ako ih SNSD ne prihvati, uzeće ih PDP, SDS, a ni Socijalistima neće biti mrski. Tu su naravno i partije iz Federacije BiH koje će se boriti za glasove Ostalih, a ne smijemo da zaboravimo ni HDZ koji ostaje bez Hrvata. Ali šta ponuditi našim budućim komšijama da ih privučemo? Kao što sam kazao Bakiru je dovoljan islam, mada ima tu i kulturoloških razlika koje mogu da pokvare račun. Dodik će preko BRIKS-a da pridobije Indijce, ali na način da ne razočara Orbana. Socijalisti iz Republike Srpske sjetiće se nesvrstanih i preko Tita pokušati da osvoje Ostale. Sličnu taktiku će imati i SDP BiH, dokazujući da su oni jedini koji baštine tekovine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. HDZ BiH je u najvećem problemu, jer oni su svojevremeno sebe ubjeđivali da vode porijeklo iz Irana. P.S. Niko ne zna šta nosi budućnost, ali imajte na umu da su indijski studenti već došli na fakultete u Bosni i Hercegovini. Budite dobri prema njima jer možda će vas oni jednog dana liječiti ili vam biti direktori. Jebiga, globalizacija.   Preuzeto sa blogger.ba</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62097/hare-bosna-hare-bosna-bosna-bosna-hare-hare</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62097/hare-bosna-hare-bosna-bosna-bosna-hare-hare</guid>

...

</item>

<item>

<title>Otvoreno pismo četničkog vojvode Rade Radića Republici Srpskoj</title>

<pubDate>Mon, 02 Jun 2025 08:48:22 +0200</pubDate>

<description>Draga Republiko Srpska, Obraćam vam se jer se ovo što vi radite više se ne može izdržati. Ne znam zašto to radite, ali nije ni važno, želim da prestane i zbog mene i zbog vas. Ja sam Rade Radić rođen 1890. godine u selo Jošavka, opština Čelinac. U miru sam bio trgovac. Drugi svjetski rat sam počeo kao partizan, ali sam već od 1942. godine postao četnik i to ostao do samog kraja. Obraćam vam se jer ovo što radite sa mojim likom i djelom je postalo neukusno. Sve mislim proći će, ali se uvijek iznenadim vašim licemjerstvom. Kada ste mi 90-ih godina, prošlog vijeka,  dali ulicu u Banjaluci bio sam srećan i ponosan i mislio sam da ćete na tome stati, ali sam se prevario. Istina je da sam bio četnik i vođa četnika, ali odakle vam ideja da sam antifašista. Četnici možda nisu bili fašisti, ali daleko od toga da smo bili antifašisti. Zapitajte se ako sarađujemo sa Nijemcima,  Italijanima i ustašama kako možemo da budemo antifašisti?  Izgleda da vam logika nije baš jača strana, ali to sam vam prećutao i oprostio.   Potom ste slagali da nisam ubio doktora Mladena Stojanovića, a jesam i ne samo njega, nego i sve ostale ranjene partizane koje smo zatekli u bolnici. Ne znam zašto to radite, ali nije pošteno da mi ne priznajete minuli rad. Znam reći ćete da je to stvar politike, ali nije pošteno da neko drugi dobija zasluge za ono što sam ja uradio. I sve sam to trpio, dok neki dan nisam saznao da ne priznajete da sam učestvovao u bici na Kozari i to na strani Nijemaca i ustaša. Rekoše mi da me nema na onoj poznatoj fotografiji  u Muzeju na Mrakovici tj. Kozari. Na toj slici sam ja, neki domobranski oficir i general Fridrih Štal, komandant borbene grupe "Zapadna Bosna" tokom ofanzive na Kozari 1942. godine. Molim vas da u postavci Muzeja postavite orginalnu fotografiju, a ne onaj falsifikat. Poštovana Republiko Srpska ovo što radite nije pošteno ni prema meni, četničkom pokretu, kao ni prema istoriji. Sve što sam radio u svom životu, pa i tokom Drugog svjetskog rata, radio sam svjesno i pri zdravoj pameti i nije u redu da mi prepravljate biografiju kako vama odgavara. Mogu tek zamisliti šta ste promijenili za kolegu Drenovića i ostale četničke vojvode? Mi se nikada nismo stidili onoga što smo radili tokom rata i ne treba ni vi da se stidite, jer takve su bile istorijske okolnosti i nemojte od nas da pravite ono što nismo bili antifašisti, borci protiv NDH i Trećeg Rajha i ljubitelji partizana. Zato vas još jedanput molim da ne jedete govna i falsifikujete istoriju. S verom u Boga, za kralja i otadžbinu   Vojvoda Rade Radić   Preuzeto sa blogger.ba</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62096/otvoreno-pismo-cetnickog-vojvode-rade-radica-republici-srpskoj</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62096/otvoreno-pismo-cetnickog-vojvode-rade-radica-republici-srpskoj</guid>

...

</item>

<item>

<title>Haris Zahiragić, Če Gevara sa Kovača</title>

<pubDate>Tue, 27 May 2025 12:37:23 +0200</pubDate>

<description>„Pa i sad sam ja, u suštini, samo malo na drugačiji način, ljevičar. Ozbiljan sam bio ljevičar, revolucionar sam bio. Ideološki sam možda bio lijevo potpuno dok nisam napravio čitav krug, i sad sam ja, u suštini, lijevo na svim važnijim temama. Socijaldemokrata sam u suštini, pa čak i ljevičar. Možda bih mogao reći komunista, samo komunizam je zavađen sa religijom, pa zbog toga nisam.“ Ovo su riječi Harisa Zahiragića, zastupnika SDA u Skupštini Kantona Sarajevo i delegata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, izrečene 16. maja 2025. godine u podkastu Balkan Rules. Evo da pojasnimo mladom Zahiragiću, kad neko za sebe danas kaže da je komunista, to znači da nije običan ljevičar, pogotovo ne socijaldemokrata. On je ekstremni ljevičar i prezire tu izdajničku socijaldemokratiju iz dna duše. Kako prepoznati ekstremnog ljevičara ili ti komunistu danas? Ekestremni ljevičar je protiv eksploatacije radničke klase i nikada ne bi bio protiv ukidanja neradne nedelje. Ekestremni ljevičar je protiv eksploatacije radničke klase i nikada ne bi bio protiv povećanja minimalne plate. Da li ste čuli ljevičara Zahiragića  da je digao glas protiv svoje partije SDA koja nemilice kritikuje trenutnu vlast u Federaciji BiH jer su ovo uradili u poslednjih šest mjeseci? Naravno da niste, ali to ne znači da Zahiragić nije ljevičar u svojoj suštini, šta god to značilo. Ekstremni ljevičar je uvijek za jednakost i nikada se ne bi družio sa ekipom koja se hvali svojim begovskim porijeklom, a druge i drugačije „od milja“ nazivao rajom. Komunisti su uvijek bili internacionalisti, i za njih etničke odrednice nisu važne, jer klasna solidarnost je iznad svake državne granice. Biti ponosni Bošnjak u Domu naroda Federacije BiH i sebe nazivati komunistom ne ide nikako moj Harise. Da pojasnim, pravi komunista mašta i bori se za besklasni, radnički Umet, a ne islamski. Dodamo li tome i antifašizam, onda Harisova ljubav prema Busuladžiću, kao i njegovih partijskih ahbaba,  postaje više nego čudna. Komunisti su protiv privatnog kapitala i teško je povjerovati da je mladi Gevara sa Kovača izabrao baš da postane član SDA kada  je njegova stranka, privatizovala sve što je mogla i gdje je bila na vlasti. Ekstremni ljevičari su revolucionari i u kantonualnu skupštinu bi ušli samo da je dignu u vazduh i nikako drugačije. Elem, pohvalio se u tom podkastu Zahiragić da je bio pravo dobar sa profesorom Grebom, koji ga je čak pokušao socijalizovati, ali očito bezuspješno, on je bio i ostao zelen. U ovom trenutku profesor Grebo gori u vatri džehenemskoj iz mnogo razloga, ali i zbog toga što svoje studente nije naučio da razlikuju ljevicu od desnice. Nama ostaje da se nadamo da će Zahiragić doviti i za Grebu i tako mu olakšati muke, toliko je valjda profesor zaslužio.    Preuzeto sa blogger.ba  </description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62095/haris-zahiragic-ce-gevara-sa-kovaca</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62095/haris-zahiragic-ce-gevara-sa-kovaca</guid>

...

</item>

<item>

<title>Šta mu je to „duh Republike Srpske“?</title>

<pubDate>Tue, 20 May 2025 14:52:49 +0200</pubDate>

<description>Elem, bila je nedelja i to je dan kada obično mediji kubure sa nedostatkom informacija jer tada političari, od kojih sve zavisi, nakon nerada i blokada, zasluženo odmaraju. Praktično to je dan kada dominira crna hronika, pikanterije sa ocvale estrade i ostale bizarnosti i gluposti. Ipak, taj dan smo na portalu Srpskainfo.com mogli pročitati sljedecu informaciju. Ovo je ponosno kazao Goran Selak predsjednik Socijalističke partije Srpske. Naravno, ovdje nećemo govoriti o štraparijadi mjestu gdje se konji zlostavljaju dok vuku balvene na radost šumskih radnika, već o nečemu što je pomenuti političar nazvao „duh Republike Srpske“. Šta mu dođe taj „duh Republike Srpske“? Analiziramo li “duha” iz perspektive politike vidjećemo da to u principu ne znači ništa. Koje su to političke vrijednosti koje čine “duh Republike Srpske” drugačijom od drugih? Možda je to nekritička ljubav prema vođi kojeg kada izabreš prvi put ne možeš otarasiti u narednih 15 do 20 godina. Opet to nije samo naša specifičnost ima takvih zemalja u svijetu koliko hoćeš. Iako sebe ubjeđujemo da smo ljubitelji slobode, kriva kičma nije odlika samo današnje djece, nego i njihovih roditelja. Istorija Republike Srpske jeste specifična, ali nisam siguran da se njome bilo ko pristojan ponosi. Dobro ima onih koji su oduševljeni istorijom Republike Srpske, ali čim izađu iz nje ljudi ih gledaju kao idiote ili mentalno poremećene osobe. Demokratija takođe nije nešto što nas izdvaja od drugih, pa ne možemo reći da je to dio našeg “duha”. Jedino što mi pada na pamet, a što je istinski naše, posebno, je iracionalno uvjerenje da smo država, iako to nismo, niti smo ikada bili. Možda je to jedan mali dio “duha Republike Srpske”? Pokušamo li da “duh Republike Srpske” sagledamo u kontekstu kulturnih vrijednosti, tradicije ili nacionalnog, naći ćemo se u još većem problemu nego kada smo to analizirali kroz politiku. Veća je razlika između Srbina iz Trebinja i Srbina iz Prijedora, nego između Srbina, Hrvata i Bošnjaka iz tog grada. Jebiga tako je, koliko god se to nekome ne sviđalo. Od jezika, preko nošnje, do riječnika, običaja do hrane koje jedu i rakija koje piju. Srbima je samo zajedničko pravoslavlje, ako su vjernici, i ljubav prema Srbiji. Čak ih ni šund ne dijeli, naprotiv, više je koncerata imala Aleksandra Prijović u Federaciji BiH, nego u Republici Srpskoj, dok je Halid Bešlić jednako omiljen kod sva tri konstitutivna naroda i ostalih. O modernoj kulturi ne vrijedi raspravljati jer to je u Republici Srpskoj produkt dekadentnog zapada. Možda je nekritičko obožavanje ratnih zločinaca kroz institucije sistema mali dio “duha Republike Srpske”? Na simboličkom ili emotivnom planu “duh Republike Srpske” je prilično slab. Mada nas ubjeđuju da smo “Pijemont srpstva” sve to “pada u vodu” kada nedeljom pogledate gužve na graničnim prelazima za izlaz iz zemlje. Republiku Srpsku najviše vole upravo oni koji ne žive u njoj, Kusturica, Karajlić, Ćustić, Bećković, Biković, dva Kecmanovića i recimo Vulin. Dobro voli je i Dodik, ali je pitanje koliko će se zadržati u njoj. Što se tiče simbola tu je situacija na granici šizofrenije. Ne znamo koliko imamo zastava, grbova i himni i u zavisnosti od partijske pripadnosti vitlamo simbolima. Tri četvrtine stanovnika Republike Srpske ne zna koji joj je glavni grad, a i bolje da ne zna, jer bi popizdio. Realno, “duh Republike Srpske” se zasniva na negiranju bosanstva, a ne na ljubavi prema Republici Srpskoj. Goran Selak nema ove dileme, on je populista i šupljiranje mu služi da dospije u medije, da zadivi neobrazovane i prikaže sebe kao velikog patriotu, jer nije mala stvar braniti i čuvati “duh Republike Srpske”, šta god to značilo.   Preuzeto sa blogger.ba</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62094/sta-mu-je-to-duh-republike-srpske</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62094/sta-mu-je-to-duh-republike-srpske</guid>

...

</item>

<item>

<title>Umjetnička fantazija kao osnova za pisanje istorije građanskog rata u Sarajevu od 1992 do 1995. godine</title>

<pubDate>Wed, 14 May 2025 10:03:42 +0200</pubDate>

<description>Ili Sarajevo u kome lažne istorijske činjenice postaju izvor inspiracije za naziv umjetničkog performansa. Pred Vama je moja analiza kako jedan umjetnički performans, spomen događaj postaje krunski izvor za utvrđivanje broja ubijenih građana Grada Sarajeva, sa teritorije tada podijeljenog grada, svih naroda. Pitao sam 6. aprila 2012. godine na dan otvaranja umjetničkog performansa „Sarajevska crvena linija“, spomen događaju koji je posvećen građanima Sarajeva ubijenim u periodu od 1992. do 1996. godine, autora, umjetnika Harisa Pašovića zašto nije postavio 5.564 crvene stolice posvećene ubijenim civilima Grada Sarajeva (uračunata su tu i ubijena djeca i ubijeni građani Grada Sarajeva koji je u ratu bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske), jer se taj podatak nalazi na str. 164., I tom, Bosanke knjige mrtvih, Mirsada Tokače. Nije mi odgovorio na moje pitanje. On je postavio, nepoznat mi je izvor tih njegovih podataka, 11.541 crvenih stolica. 10.898 velikih crvenih stolica, posvećene ubijenim punoljetnim građanima Grada Sarajeva (predratna zajednica 10 opština, tada podijeljen na Grad Sarajevo i Istočno Sarajevo) i 643 malu crvenu stolicu posvećenu ubijenoj djeci. Koristeći podatke iz Bosanske knjige mrtvih i upoređujući ih sa njegovim podacima utvrdio sam da je on postavio 5.334 više crvenih velikih stolica za ubijene civile i 62 manje malih crvenih stolica za ubijenu djecu. Kako sam došao do ovih zaključaka, podataka. Haris Pašović je postavio 10.898 velikih crvenih stolica za ubijene civile i kad se od tog broja oduzme broj 5.564 (Mirsad Tokača, Bosanska knjiga mrtvih, I tom, str. 164., to je broj ubijenih civila svih naroda sa dva dijela podijeljenog Grada Sarajeva) dobijamo kod Pašovića paušalno uvećanje od 5.334 ubijenih civila, bez navođenja argumenata, izvora koje je konsultovao. Na Crvenu liniju postavljenja su i 643 male crvene stolice za ubijenu djecu i kad se od broja 705 (Mirsad Tokača, Bosanka knjiga mrtvih, I tom, str. 166., to je broj ubijene djece svih naroda sa dva dijela podjeljenog Grada Sarajeva) dobijemo kod Pašovića paušalno umanjenje od 62-e ubijene djece,  bez navođenja argumenata, izvora koje je konsultovao. Wikpedija navodi da je Haris Pašović konsultovo Centar za istraživanje i dokumentaciju. Nisam mogao nigdje da pronađem ovaj centar. U Sarajevu postoji Istraživačko dokumentacioni centar (IDC) i na osnovu informacija o sadržaju ovog  memorijalnog događaja i podataka koje nudi IDC vidljivo je da on podatke IDC nije koristio, što sam pokazao i ovu tvrdnju dokazao analizom koju sam Vam ponudio. Predstavnici sarajevske umjetničke, političke, intelektualne i NVO elite priču o Sarajevu, Bošnjacima kao žrtvi grade na mitovima, legendama i lažima, na primjer, 11.541 ubijeni građanin Sarajeva, 1.601 ubijeno dijete, 1.425 dana opsade, 325 granata koje su dnevno padale na grad, da su srpske snage u većini bili na brežuljcima, brdima i planinama oko Sarajeva, postoji samo opkoljeno Sarajevo (misle na dio grada gdje su Bošnjaci bili većina). Moja uvodna analiza u ovom mom blogu je pokazala kako jedan umjetnički performans može postati narativ, laž, priča bez argumenata, kojeg se drže svi koji koji grade javno mnenje i prenose i pronose priču o opkoljenom ratnom Sarajevu u kom je ubijeno 11. 541 građanin. (Posebna priča što je za njih ratno Sarajevo prostor pod kontrolom Armije RBiH: prvo od Nedžarića do Baščaršije, što je to područje oko 7% teritorije Sarajevskog ratišta unutar Užeg obruča, vatrenih linija dodira zaraćenih strana, i drugi područje od oko 20% van Šireg obruča, vatrenih linija dodira zaraćenih strana. Za njih ne postoji 75% područja Grada Sarajeva koje je bilo pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Sve ovo je prekriveno pričom da je jedino dio Grada Sarajeva bio opkoljen, zanemarujući istorijske činjenice da je prvo Grad Sarajevo bio podijeljen po etničkim teritorijama, pa poslije toga su jedni druge blokirali i opkolili. Ne mogu i neće Bošnjaci da prihvate očitu istinu, činjenicu da su i teritorije Srpskog Sarajeva u ratu bile blokirane i opkoljene. U sarajevskoj kulturi sjećanja prevladavju laži, mitovi, legende a zanemaruju se istine, rezultati do kojih se došli pojedinci ili institucije mukotrpnim naučnim dugogodišnjim radom. Svakog dana možete čuti od aktera sarajevske kulture sjećanja da je u Sarajevu ubijeno 11. 541 ljudi, ili još gore, strašnije  kad izjavljuju da je ubijeno oko 12.500 ili 14.500 građana Sarajeva. Nisu svjesni, a možda i jesu, da govore gluposti, tvrdnjom, izjavama o ubijenim ljudima, zaboravljajući da u svakom ratu najveći broj žrtava su vojnici svih strana u sukobu. Pogledati, Mirsad Tokača, na str. 165., Bosanske knjige mrtvih, da je ukupan broj žrtava 13.952, (5.564 ubijena civila i 8.388 poginulih vojnika. Da bih objasnio porijeklo, rađanje još jedne sarajevske laži, a to je njihov narativ da je tokom rata u opkoljenom Sarajevu ubijeno 1.601 dijete, krenuću od televizijskog priloga novinarke Yutela Gordane Suše, u stvari to je reportaža o posjeti Beogradskog kruga, čiji su članovi prisustvovali Osnovačkoj skupštini Srpskog građanskog vijeća decembra mjeseca 1995. godine. U toj reportaži o ratnim žrtvama govori prof. dr Arif Smajkić, direktor Zavoda za zdravstvo BiH,  i izjavljuje da je u Sarajevu tokom rata ubijeno oko 1.600 maloljetne djece. Tu informaciju su preuzeli i članovi Dječije ambasade koju su koristili prilikom svojih nastupa. Poslije su svi akteri javne scene u Sarajevu tu ničim argumentovanu izjavu do dana današnjeg ko papagaji u svakoj prilici izjavljuju da je u opkoljenom Sarajevu tokom rata ubijeno 1.601 dijete. Na osnovu svih meni dostupnih podataka, činjenica, tvrdim da je u građanskom, odbrambeno-otadžbinskom ratu od 1992. do 1995.  godine , u podijeljenom i opkoljenom Gradu Sarajevu  (Grad Sarajevo i Srpsko Sarajevo)  ubijeno ili poginulo oko 700 maloljetne djece. Oko 580 u Gradu Sarajevu i oko 120 u Istočnom Sarajevu! Akademik prof. dr Smail Čekić urednik je monografije "Zločini nad djecom Sarajeva", koja je objavljena 2010. godine, gdje je na 856. stranici ove monografije objavljen podatak da je u opkoljenom Sarajevu ubijeno 524-o djece. Mirsad Tokača, IDC Sarajevo, 2012. godine na 126. stranici "Bosanske knjige mrtvih", I tom, sa navedenim podacima o svakoj žrtvi zaključuje: "U Sarajevu je smrtno stradalo i 705 maloljetnih osoba, od čega je 611 djece ubijeno kao civili, a 95 je poginulo u statusu vojnika." Napomena (D.Š) Među ubijenom i poginulom djecom Grada Sarajeva je i oko 120 djece koja su ubijena ili poginula na teritoriji ratnog Srpskog Sarajeva, kao dijela nekada jedinstvenog Grada Sarajeva. Na Spomen obilježju ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995, godine,  10. maja 2010. godine uklesani su podaci za 520  žrtava. Na otvaranju dijela Spomen obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 2010. godine dobili smo obećanje da će se nastaviti sa istraživanjem o ubijenoj djeci i da će ti podaci biti uklesani na spomen-obilježje. Danas, petnaest godina poslije ovog obećanja svjedočim da je istina da Udruženje ubijene djece, druga udruženja proistekla iz rata, sarajevske institucije i organizacije, sarajevski intelektualci i političari nisu uspjeli da dođu do podataka ni o jednom ubijenom djetetu u opkoljenom Sarajevu i da ime te žrtve uklešu na dio Spomen-obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992. -1995. godine. Ovih dana pratim kako je sarajevski narativ, ničim argumentovan, o ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, koji se posebno koristi u Danima Kantona Sarajevo, postao osnova za naziv umjetničkog performansa „Plač za 1.601 dijete“, autora Rikarda Larme. Ovoga puta za razliku od umjetničkog performasa Harisa Pašovića, gdje je umjetnička fantazija postala osnova za utvrđivanje lažnih istorijskih činjenica, ove lažne istorijske činjenice koriste se kao izvor, inspiracija za naziv performansa Rikarda Larme, „Plač za 1.601 dijete“. Prema podacima Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, tokom 1.425 dana duge opsade, ubijeno je 1.601 dijete. (D.Š. podaci nisu nigdje verifikovani i objavljeni, ogromna većina im vjeruje na riječ, ali postoji nekoliko ljudi koji im ne vjeruju, i koji dobijaju najcrnje epitete od većine kojom se manipuliše. U ponedjeljak, 5. maja, na Spomen-obilježju ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva položeno je cvijeće i odana počast najnevinijim žrtvama najduže opsade jednog glavnog grada u modernoj istoriji. Povodom obilježavanja Dana Kantona Sarajevo, 5. maja u Galeriji JU Bosanski kulturni centar Kantona Sarajevo otvorena je izložba ''Plač za 1.601 dijete'' koja predstavlja selekciju fotografija Rikarda Larme, nastalih tokom opsade Sarajeva koje govore o svakodnevnici i djetinjstvu suočenom sa brutalnošću rata.</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62093/umjetnicka-fantazija-kao-osnova-za-pisanje-istorije-gradanskog-rata-u-sarajevu-od-1992-do-1995.-godine</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62093/umjetnicka-fantazija-kao-osnova-za-pisanje-istorije-gradanskog-rata-u-sarajevu-od-1992-do-1995.-godine</guid>

...

</item>

<item>

<title>A sve bi bilo drugačije da su srpska djeca</title>

<pubDate>Mon, 12 May 2025 15:25:30 +0200</pubDate>

<description>Ovih dana se u javnosti Republike Srpske razgovara da li na spomen-ploči u banjalučkom naselju Šargovac gdje su 1942. godine ustaše ubile 52 učenika srpske nacionalnosti, treba da piše da su ta djeca “umrla” ili  da su “ubijena”. Ne možemo reći da se radi o debati, jer se u principu svi sagovornici slažu da djeca nisu „umrla“, već da su „ubijena“. Problem je više tahničke prirode jer se Pravilnikom o simbolima i obilježjima u školama Ministarstva prosvjete i kulture, ne dozvoljava da se napiše “ubijen” ili “zaklan”. Dilema je na koji način tu nedorečenost ispraviti, zamjenom riječi ili drugom pločom koja bi pojasnila šta se dešavalo tog 7. februara 1942. godine. Kao što rekoh ovdje se nije vodila debata i možemo reći da su se na istoj strani našli pojedinci, mediji, uprava grada Banjaluke i Ministartsvo prosvjete, jer kada se radi o srpskim žrtvama, mi u Republici Srpskoj smo principijelni, konzistentni, beskompromisni i protiv revizije istorije. Problem je što sve to nismo kada se radi o žrtvama drugih. Da pojasnim. Bošnjačka djeca u Prijedoru još uvijek nemaju spomenik. Samo 45 kilometara dalje svi oni principi koji važe za ubijenu djecu u Šargovcu, ne važe za 102 ubijene bošnjačke djece u Prijedoru. Već više od deset godina prijedorski Bošnjaci, podržani svim pristojnim ljudima, pokušavaju da postave spomenik ubijenoj djeci, ali bez uspjeha. Promijenila su se tri gradonačelnika i ništa. Četvrti je potpuno nezainteresovan. Oni se u načelu sa ovom inicijativom, ali je njihova institucionalna „bespomoćnost“ fascinantna. Nijedan od pomenutih gradonačelnika nije uspio da natjera institucije da rade svoj posao tj. da se usaglase oko mjesta na kojem spomenik treba da se postavi. Praktično to bi značilo da gradske vlasti postavljanje spomenika moraju da odobre, potom se mora usvojiti idejni projekat i Grad potom mora i izgraditi taj spomenik. Formalno i pravno to ne bi trebao da bude veliki problem, da u glavama prijedorskih guzonja ima morala i savjesti, više od nacionalizma. Prosto je nevjerovatno kako suočavanje s prošlošću, borba za istinu i pravdu u Republici Srpskoj nestanu na potezu od Banjaluke do Prijedora, iako je zločin o kojem se govori veoma sličan. Ako se pitate zašto, odgovor je vrlo jednistavan, djeca su njihova, a zlikovci su naši.   Preuzeto sa blogger.ba</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62092/a-sve-bi-bilo-drugacije-da-su-srpska-djeca</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62092/a-sve-bi-bilo-drugacije-da-su-srpska-djeca</guid>

...

</item>

<item>

<title>Sarajevski propagandisti i manipulatori ne vjeruju Srbima a ni Mirsadu Tokači</title>

<pubDate>Fri, 09 May 2025 09:17:26 +0200</pubDate>

<description>Ovo je dio razgovora sa Očiglednom ublehom, čovjekom sa profilom na kom piše: „Analizirajmo događaje i ljude na drugačiji način od nametnutog.“ Nadam se da će se ovaj moj komentar biti prihvaćen kao dobronamjeran. Manipulanti i profiteri iz reda svih naših naroda namjerno zamućuju sadržaj kulture sjećanja i iz tog stanja profitiraju i takvu kulturu sjećanja koriste za razvijanje kulture mržnje i straha. I ti si ovom prilikom nasjeo na njihov narativ, propagandu koju svakodnevno ponavljaju. Analiziram tvoj komentar da tebi i svima koji ovo čitaju pokažem u čemu se sastoji zamućivanje, neprecizna upotreba pojmova humanitarnog prava i iznošenje lažnih podataka koji postaju neoborive činjenice po njima. Tvoj komentar glasi "Isto se prima, mogli su oni reć i 5.000. Većini ljudi nije jasno da u 11.500 ubijenih u Sarajevu su i vojnici." Prvo: Ovaj broj (11.541, ili oko 11.500) koji se ovih godina u Sarajevu koristi kao istina o ubijenim građanima Sarajeva je umjetnička fantazija umjetnika Harisa Pašovića, kroz umjetnički performans Crvene stolice gdje je postavio 11. 541 stolicu za poginule građane Sarajeva. Njegova fantazija postaje naučna činjenica koju svi sarajevski propagandisti svakodnevno koriste u komuniukaciji sa javnošću, da kažu da je u Gradu Sarajevu ubijeno 11.541 građanin iz reda svih naroda. Da bi pokazao u čemu je neprecizna upotreba pojmova iz humanitarnog i ratnog pravo počeću od toma šta znače pomovi ubiti, poginuti i biti žrtva rata. Ubistvo: Ubistvo je ljudski čin koji za posljedicu ima smrt drugoga čovjeka. U pravnom smislu, ubistvo je kazneno, krivično djelo protiv života i tijela sa smrtnom posljedicom. U ratu se ubijaju civili i zarobljeni vojnici i to je predmet kazne, krivičnog gonjenja. Poginuti: Izgubiti život nasilnom smrću, biti ubijen, izgubiti život u ratu, i ovo nije predmet krivičnog gonjena, nije zločin. Žrtve rata, direktne žrtve rata  su svi oni ljudi koji su tokom ratnog sukoba u ubijeni, poginuli i nestali a indirektne žrtve su svi koji su na razne načine raseljeni. U toku odbrambeno-otadžbinskog, građanskog rata na teritoriji predratnog Grada Sarajeva utvrđeno je da imamo oko 14.500 žrtava rata (po Tokači  13.952 /8.388 poginulih boraca, 5.564 ubijenih civila i boraca/ i /oko 500 nestalih lica./ Prva manipulacija od strane sarajevskih propagandista sastoji u tome da kada govore o ubijenim Sarajeva u građanskom ratu pominju konačni broj 11.541 koji nigdje nije verifikovan, objavljen i opšteprihvaćen, i  druga manipulacija je što u istoj izjavi poginule preimenuju u ubijene. Malo je sarajevskim propagandistima utvrđeni broj od 5.654 ubijenih civila. Tom broju dodaju još nigdje potvrđeni broj od 5.887  ubijenih civila (oni to rade tako što iz ukupnog broja žrtava rata kod Tokače uzimaju ovaj broj (5.887) poginulih vojnika  Armije RBiH), da bi svijetu prikazali da su u Gradu Sarajevo ubijeno 11.541 civila. Zanimljivo da broj poginulih vojnika Vojske Republike Srpske (2.241) oni ne uzimaju prilikom govora o 11.541 –om ubijenom građaninu Sarajeva u ratu, ali kad govore o 14.500 poginulih u Gradu Sarajevu koriste i ovaj podatak (2.241) o poginulim borcima Vojske Republike Srpske. Ponavljam tvoj komentar, koji je predmet ove analize,  koji glasi: "Isto se prima, mogli su oni reć i 5.000. Većini ljudi nije jasno da u 11.500 ubijenih u Sarajevu su i vojnici." Da bi tvoja izjava, (imajući u vidu sve ovo što sam objavio u ovom blogu), koja govori o sarajevskim propagadnistima i manipulatorima, bila razumljiva i istinita, po meni trebala bi da glasi: „Isto se prima, mogli su oni reć i 5.000. Većini ljudi nije jasno da u 11.451 ubijenih u Sarajevu su i poginuli vojnici Armije RBiH.“ Naglašavam da bi ja na ovu tvoju zadatu temu drugačije odgovorio. Ja bih napisao: Isto se prima kod naroda, mogli su oni napisati i 5.000. Većini ljudi nije jasno da u lažnoj brojci od 11.451 ubijenih u Sarajevu su i poginuli vojnici Armije R BiH. Igrajući se, manipulišući, vršeći selekciju i preimenovanje žrtvama rata u Sarajevu, sarajevski proganadisti i manipulatori su „zaboravili“ da kažu da postoji i 2.241 poginulih boraca Vojske Republike Srpske, i 1.097 ubijenih civila po Tokači. Srpska istoriografija, političari i predstavnici nevladinih organizacija koje su proistekle iz odbrambeno-otadžbinskog rata ne prihvataju, narative sarajevskih propagandista i manipulatora i ne priznaju osporavaju, podatke Tokače i govore o 4.500 poginulih vojnika i oko 3.000 ubijenih civila srpske nacionalnosti na teritoriji Grada Sarajeva. Vrijeme je da se na mostu istorije, istine i pravde susretnu predstavnici svih strana i da poslije borbe argumentima, činjenicama približe ove nacionalne istine stvarnim istinama o svim aspektima ratnih žrtava sa teritorije bivšeg Grada Sarajeva.</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62091/sarajevski-propagandisti-i-manipulatori-ne-vjeruju-srbima-a-ni-mirsadu-tokaci</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62091/sarajevski-propagandisti-i-manipulatori-ne-vjeruju-srbima-a-ni-mirsadu-tokaci</guid>

...

</item>

<item>

<title>Zašto građani BiH sve manje vjeruju vjerskim organizacijama?</title>

<pubDate>Mon, 05 May 2025 13:32:35 +0200</pubDate>

<description>Evo neki dan izašlo istraživanje Fondacije Fridrih Ebert koje pokazuje da stanovnici Republike Srpske najviše vjeruju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, mada taj procenat nije impresivan, 55%, a onda znatno manje ostalim institucijama (mediji, političke partije, političari, institucije). U Federaciji BiH povjerenje u vjerske ustanove je na drugom mjestu (50%), odmah posle medija (90%). Ko prati istraživanja ovakvih fenomena kod nas i u regionu nije iznenađen, naprotiv, možemo reći da su ovakvi rezultati uobičajeni i donekle očekivani, ali …? Uvijek postoji ali, koji ovaj život čine ljepšim i zanimljivijim. Pošto ova fonadacija radi istraživanje svake godine, istom metodom, veoma je zanimljivo vidjeti kako to povjerenje u vjerske institucije se kreće kroz vrijeme tj. da li se to povjerenje u vjerske institucije povećava, smanjuje ili ostaje isto? Rezultati su vrlo zanimljivi. Od 2017. godine do 2022. godine povjerenje u vjerske institucije je imalo nešto više od 70% stanovnika Bosne i Hercegovine, da bi od 2023. godine to povjerenje opalo za oko 20% i sada ono iznosi nešto više od 50%. Neka procenti i nisu potpuno tačni, ali je tendencija više nego jasna, od 2022. godine povjerenje u vjerske institucije opada i postavlja se pitanje zašto? Zašto tek polovina stanovnika BiH vjeruje vjerskim ustanovama, čija je osnovna misija širenje vjere unutar svog stada. Kriza povjerenja u vjerske institucije nije karakteristika samo našeg društva, jer istraživanja u regionu, Evropi i SAD bilježe sličan fenomen. Možda je jedan od razloga generalno nepovjerenje prema institucijama u našoj zemlji, pa su tim trendom obuhvaćene i vjerske ustanove? Teško mi je povjerovati da su stanovnici BiH manje vjernici jer su postali više racionalni, jer to naša svakodnevica dematuje, biće da je u pitanju nešto drugo. Ljudi još uvijek imaju potrebu da vjeruju u nešto, ali nisam siguran da im za to trebaju posrednici u vidu vjerskih ustanova, pa samim tim i povjerenje u njih je sve manje. Na kraju krajeva možda je i do vjerskih ustanova i njihovog ponašanja, koje je vrlo često moralno upitno i u suprotnosti sa onim što propovjedaju. Prevelika bliskost s vlastima i tajkunima teško da će impresionirati običnog stanovnika ove zemlje i vratiti mu vjeru u vjerske institucije. Dodamo li tome osvještavanje pumpi, kancelarija i mašina, onda se zapitamo gdje je tu mali čovjek. Na kraju krajeva, teško je vjerovati nekome koji od nas treže da se pridržavamo deset Božijih zapovijesti, a svakodnevno ih gledate kako krše ta ista pravila. Znam, sve je to ljudski, ali teško je običnom čovjeku da to prihvati. Možda je kombinacija ovih razloga uzok gubitka povjerenja u vjerske institucije u BiH, ali o tome trebaju da brinu domaći kler, a ne ja. Moje je da primijetim.   Preuzeto sa blogger.ba</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62090/zasto-gradani-bih-sve-manje-vjeruju-vjerskim-organizacijama</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62090/zasto-gradani-bih-sve-manje-vjeruju-vjerskim-organizacijama</guid>

...

</item>

<item>

<title>Kačavendin poučak</title>

<pubDate>Tue, 29 Apr 2025 09:09:44 +0200</pubDate>

<description>Elem, nema ništa gore nego kada psiholozi čitaju knjige o istoriji i to ne o bilo kakvoj istoriji već ovoj skorašnjoj s kraja 20. vijeka. Svašta se tu može pročitati. Tako sam ja neki dan završio s čitanjem knjige, ustvari prošireni doktorski rad, sarajevskog istoričara Edina Omerčića koja se zove „Brzina mraka; Politička djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini od 1989. do 1996.“ Inače čovjek je ozbiljan istoričar i radi na Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu od 2008. godine, znači ništa trange, frange. I tako ja čitam poglavlje šesto u kojem se obrađuje period između 1993. i 1994. godine, kada naletih na 377. strani na sledeći pasus Na 34. sjednici Narodne skupštine Republike Srpske koja se održala 28. avgusta 1993. godine narodni poslanik Miladin Nedić „zamoljen od ogromnog broja ljudi sa Ozrena, Trebave i Majevice“ postavio je pitanja “vezana za lični, vjerski, nacionalni i profesionalni identitet episkopa Vasilija, za kojeg je tvrdio da „predsjedava sjednicama vojnih komandi“. Napomenuo je da su mu ova pitanja ljudi postavili kao hrišćani koji su Vasilija smatrali „za satanu“. Da, govori se o Vasiliju Kačavendi i vjerujem da pravoslavnim Srbima nije smetalo to što se kao   episkop zvorničko-tuzlanski miješa u vojne poslove, već izgleda što je i tada imao afinitete prema mladićima i Mladićima. Narodni poslanik Nedić nije dobio odgovor na svoja pitanja, ali je dobio prekor od tadašnjeg ministra za vjere Dragana Davidovića koji je kazao  da zasijedanje Narodne skupštine Republike Srpske nije pravo mjesto za „ovako neukusna pitanja“, pogotovo zbog toga što episkope ne postavlja skupština, već Srpska pravoslavna crkva, te je Vasilije za svoja djela odgovoran Sinodu i Svetom arhijerejskom saboru u Beogradu. Ministar je naglasio da je ovo protest „iz etičkih principa“. Potom je ministar napravio moralni salto mortale i narodnim poslanicima krenuo da objašnjava koliko je potrebno vjeruočitelja u školama, koliko vojnih sveštenika, a koliko sveštenika u bolnicama, klinikama i ostalim zdravstvenim ustanovama. Važno je naglasiti da su ovo Nedićevo pitanje čuli osim poslanika Narodne skupštine  i predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, te mitroplit Nikolaj, kao i general Milan Gvero i svi oni su manje ili više otvoreno pokazali razumijevanje za episkopa Vasilija, naglašavajući njegove zasluge zvorničko- tuzlanskoj eparhiji od ranije i sada tokom rata.   Zašto vam sve ovo pišem?   Prije svaga da shvatimo kako ni tada, kao i sada ovozemaljski zakoni nisu isti za sve, pogotovo za one koji su visoko pozicionirani u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali to nije ništa novo.   Kako životi malih običnih ljudi nisu važni, kada se radi o višim ciljevima, ali ni to nije ništa novo.   Da se još 1993. godine znalo za „nestašluke“ episkopa Vasilija Kačavende i kako su svi oni koji su za to tada imali razumijevanja saučesnici u svemu što se kasnije dešavalo, a otkrilo 2013. godine.   Za svoj minuli rad Vasilije je 2024. godine primio orden Svetih novomučenika kragujevačkih, jer gdje su mladi muškarci tu je i Kačavenda.   Na kraju krajeva moramo priznati da su i pederi dali svoj dopinos u izgradnji Republike Srpske, što bi trebalo da se cijeni.   Preuzeto sa blogger.ba</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62089/kacavendin-poucak</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62089/kacavendin-poucak</guid>

...

</item>

<item>

<title>Tako ti je mala moja kad jebe Bosanac/ka ili šta znamo o seksualnosti stanovnika Bosne i Hercegovine</title>

<pubDate>Wed, 23 Apr 2025 08:47:00 +0200</pubDate>

<description>Odmah na početku da razjasnimo ovaj tekst se odnosi na sve stanovnike naše države bez obzira na njihov pol, rod i seksualno opredjeljenje. Svako ko je državljanin ove zemlje mogao je da popuni ovu anketu, a popunilo ih je tačno 3140 osoba. Pošto danas malo ko čita, pogotovo ovakve vrste publikacija, pokušaću vam kroz niz činjenica dočarati seksualni život stanovnika naše zemlje, bez velikog filozofiranja, pa ako vas zaintrigiram cijelu publikaciju možete da nađete i besplatno skinete na linku https://proeduca.net/seksualnost-stanovnika-bosne-i-hercegovine/ Predigra ili stavovi o nekim aspektima seksualnosti: „Homoseksualnost nije bolest“ smatra 46.7% građana u BiH, dok 36.8% misli da jeste. Sa stavom da „pornografiju treba zabraniti“, slaže se trećina stanovnika u BiH (32.7%), dok se tome protivi 46.4% ispitanika. Dobro je „da muškarac ima seksualno iskustvo prije stupanja u brak“, smatra polovina (49%) građana BiH, ali je interesantno da njih 29.1% nema stav o tome. Sa tvrdnjom da je „normalno imati analni seksualni odnos“, slaže se 35.6% stanovnika BiH, 27.5% nema stav, dok 36.9% smatra da to nije normalno.“ Pređimo na stvar ili seksualno ponašanje: Nešto više od trećine stanovnika BiH (38.7%) imalo je analni seksualni odnos. Obje vrste seksa, genitalni i analni, upažnjvalo je njih 1146 ili 36.54%. U prosjeku prvi seksualni odnos stanovnik BiH imao je  sa 19.3 godine. Muškarci ranije stupaju u seksualne odnose (18.8) u odnosu na žene (19.6). Za 50% stanovnika BiH osnovni motiv da stupe u prvi seksualni odnos bila je ljubav (50%), a potom radoznalost (18%) i fizička privlačnost partnera ili partnerke (23.2%). Polovina građana BiH (49.9%) prilikom prvog seksualnog odnosa koristila je neki oblik kontracepcije. Oko polovine ispitanika je koristilo kondom (47.4%), a 16.6% se odlučilo da neželjene posljedice spriječi metodom prekinutog seksualnog odnosa.. U posljednjih godinu dana 71.3% stanovnika BiH je u prosjeku imalo seks sa jednom osobom, dok je njih 10.4% bilo sa dva partnera ili partnerke. Seks sa tri osobe, u posljednjih godinu dana, imalo je 4.5% građana, a više od tri partnera njih 6.2%. U posljednjih godinu dana seksualne odnose nije imalo njih 7.7%. U prosjeku ispitanici u BiH mjesečno imaju šest odnosa za 30 dana. Petina građana (21.1%), u proteklom mjesecu, nisu uopšte imali seksualne odnose. Nešto više od trećine stanovnika BiH (38.9%) je u posljednjih mjesec dana imalo seks između jednog i pet puta. Svaki deseti ispitanik i ispitanica spavali su sa partnerom ili partnerkom deset puta u proteklih 30 dana. U proteklih mjesec dana više od 10 puta seks je imalo 16.7% ispitanika. Nešto više od četvrtine stanovnika BiH (28.3%) uvijek koristi kontracepciju tokom seksualnog odnosa, dok 31.1% to čini ponekad. Kontracepciju ne koristi svaki treći ispitanik ili 34.7%. Kondom je najčešći oblik kontracepcije kod građana koji koriste kontracepciju tokom odnosa i njega koristi uvijek ili ponekad 51.4% ispitanika. Neobavezan seks je u proteklih godinu dana imao 18.7% ispitanika i ispitanica. Među ispitanicima koji su imali neobavezni seks 59.3% je koristilo kondom kao zaštitu. Vrhunac ili koliko smo zadovoljni seksom? Stanovnici BiH su prilično zadovoljni svojim seksualnim životom, prosječna ocjena iznosi 7.23 na skali od 1 do 10. Tokom seksualnog čina 40.2% ispitanika uvijek doživi orgazam, dok uglavnom to doživi 38.5% ispitanika. Vrhunac ponekad doživi 15.4% ispitanika, a 2.7% nikada.  Sam svoj majstor ili preuzmite stvar u svoje ruke: Dvije trećine stanovnika BiH (67.5%) kazalo je da masturbira. Trećina (33.5%) masturbira nekoliko puta mjesečno, dok 25.4% to čini nekoliko puta sedmično. Pornografske sajtove ne posjećuje 41.1% ispitanika u BiH. Nekoliko puta mjesečno pornografske sajtove posjećuje 14.2% ispitanika, a svaki deseti (11.1%) nekoliko puta sedmično. Ovu vrstu sajtova svakodnevno posjećuje 4.8% ispitanika. Među građanima koji posjećuju pornografske sajtove najviše je onih koji kažu da im takvi sadržaji pomažu da se lakše uzbude i dožive orgazam (48.1%), a slijede ispitanici koji uživaju da gledaju takve sadržaje (11%) i oni koji se na taj način upoznaju sa seksualnim tehnikama (8.5%). Svaki deseti ispitanik (9.4%) kazao je da mu ovakvi sadržaju pomažu da zadovolji svoju povećanju seksualnu želju, dok 7.9% tvrdi da im to pomaže da imaju kvalitetniji seksualni život. Na porno-sajtovima 5% ispitanika nalaze sadržaje o kojima maštaju u stvarnom životu. Najmanje je onih (1.5%) koji kažu da posjećuju ove vrste sajtova zbog stidljivosti. Ovo je samo jedan mali dio dobijenih rezultata, koje se nalaze u publikaciji „Seksualnost stanovnika BiH i koliko se razlikuju od stanovnika Srbije i Hrvatske“. Zaključke o seksualnom životu Bosanaca i Bosanki, kao i Hercegovaca i Hercegovki donesite sami i nema potrebe da se upoređujete, jer seksualnost je individualna stvar i nema recepta koji će važiti za sve. Šta reći na kraju nego, jebite se narode i trudite se da uživate u tome.   Preuzeto sa blogger.ba</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62088/tako-ti-je-mala-moja-kad-jebe-bosanacka-ili-sta-znamo-o-seksualnosti-stanovnika-bosne-i-hercegovine</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62088/tako-ti-je-mala-moja-kad-jebe-bosanacka-ili-sta-znamo-o-seksualnosti-stanovnika-bosne-i-hercegovine</guid>

...

</item>

<item>

<title>Šta je Dodik kazao na Vučićevom mitingu?</title>

<pubDate>Tue, 15 Apr 2025 10:05:58 +0200</pubDate>

<description>Elem, u subotu je Milorad Dodik opet  misteriozno prešao granicu Bosne i Hercegovine bez ikakvih problema i ukazao se na bini u Beogradu, da bi se obratio vaskolikom srpstvu. Ne znam koliko ga je prisutno srpstvo uopšte slušalo dok je prekidalo post besplatnim pljeskavicama, ćevapima i ostalim mesnatim naslaždenijima. Ipak red bi bilo da barem mi iz Republike Srpske znamo šta je tom prilikom Milorad Dodik kazao i šta možemo da zaključimo na osnovu onoga što je izrečeno. „Veličanstvena Srbijo, okupili smo se da pokažemo jedinstvo i volju, da očuvamo narod.“ Ako izuzmemo nekritičko divljenje Srbiji što je svojstveno svakom poštenom nacionalisti, kao i političarima kojima prijeti hapšenje, ne vidim šta je to trenutno toliko veličanstveno u njoj, a pogotovo mi nije jasno jel Dodik traži jedinstvo ili poslušnost srpskog naroda? Pogotovo mi nije jasno šta znači „očuvati narod“ i od koga i čega.  Imajući u vidu da je Vučić toliko dugo na vlasti, da se teško možemo sjetiti ko je to bio prije njega i SNS-a. „Srbija mora da se stabilizuje. Ovdje smo da podržimo napore predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, u ovim nestabilnim vremenima u kojima se cijeli svijet nalazi.“ Po dobrom starom običaju kod Srba, stabilnost države ne zavisi od funkcionalnih institucija, poštivanje zakona i procedura, već od jednog čovjeka, a taj čovjek je danas Aleksandar Vučić. Koji će u maniru iskusnog kapetana srpski brod prevesti kroz oluje i bure koje u ovom trenutku izazivaju srpski prijatelji Vladimir Putin i Donald Tramp. Ono što je nelogično je da po riječima Aleksandra Vučića Srbiji nikada nije bolje išlo, ali je jasno da Milorad Dodik misli drugačije tj. da je nestabilna. „Važna je jaka i stabilna Srbija, Republici Srpskoj je od najveće važnosti. Zato smo ovdje da pružimo podršku Srbiji, mi u Srbiju gledamo kao u svoju državu, zato hoćemo da je jaka i snažna.“ Kao što vidite Milorad Dodik je došao u Srbiju, zajedno sa autobusom svojih pristalica, da podrži Srbiju koju urušavaju stanovnici Srbije. Kao što znate od ranije mi ne dolazimo samo na mitinge i skupove podrške SNS-a, već kad je potrebno mi iz Republike Srpske i glasamo u Srbiji, jer hoćemo da Srbija ostane jaka, snažna i napredna. Potom je Milorad Dodik dodao „Srbija koja se oslobađa mora da nastavi svoj put, a taj put je ovaj večeras. Šta god mislili o nama, ovo je stabilna, normalna, volji okrenuta Srbija.“ Nije baš najjasnije od čega se Srbija oslobađa i ko je porobio, ako znamo da je od 2012. godine SNS na vlasti zajedno za SPS-om. Vučić se za to vrijeme družio i sarađivao sa najvećim „neprijateljima“ Srba od Klintona, preko Šredera, Blera i Soroša, pa nikako da skontam od koga i čega se oslobađa? Ipak sasvim je jasno da postoji „normalna“ i „nenormalna“ Srbija, a vi znate koja je koja. „Nemamo ništa protiv njih, osim kada zabranjuju rad ustanova, to ne treba da čine. Prava mogu da ostvare na izborima i zato Srbija mora pobjeđivati na izborima.“ Nikako da skontam ko su oni, opozicija u Srbiji, studenti, nevladin sektor ili svi oni koji već šest mjeseci traže istinu i pravdu na ulici, a zauzvrat dobijaju batine, otkaze, smanjene plate i etikete izdajnika, ustaša i sl. Onda čitavu priču opet vraća na izbore, koji su u Srbiji toliko neregularni, da ih se stidi svaki pristojan čovjek, ali ne i vlast. „Srbija koja je na strani predsjednika Vučića. Nema nijedne persone koja Srbiju osim Vučića može da povuče naprijed. Uspjeli smo zahvaljujući Vučiću da slobodno govorimo. Srbija dobija svoju dimenziju i poruku - da građani žele slobodnu Srbiju. Neka žive Republika Srpska i Srbija i srpski narod gdje god se nalazio.” I onda ide zakucavanje. Srbija je toliko veličanstvena, stabilna i jaka, da je može voditi samo jedan čovjek, Aleksandar Vučić. Realno, ako je ovo istina što Dodik govori, a ko smo mi da u to sumnjamo, Srbija je u ozbiljnom problemu. Ipak, na kraju bih se složio sa Miloradom Dodikom da njeni građani žele „slobodnu Srbiju“.   Preuzeto sa blogger.ba</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62087/sta-je-dodik-kazao-na-vucicevom-mitingu</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62087/sta-je-dodik-kazao-na-vucicevom-mitingu</guid>

...

</item>

<item>

<title>PR se ne jede, niti SIPA u auto</title>

<pubDate>Tue, 08 Apr 2025 11:12:41 +0200</pubDate>

<description>„Postoje oni koji se ne bore, samo sjede. Onaj ko se bori, taj može da izgubi, ali onaj ko se ne bori, on je već izgubio. Moramo se boriti da prikažemo pozitivne rezultate koje je Srpska ostvarila! Završili smo prošlu godinu sa 0.4 odsto budžetskog deficita i 34 odsto ukupnog duga, a 32 odsto javnog duga. Amerika ima 6 odsto budžetski deficit i 120 odsto zaduženja. Kako smo uspjeli da dozvolimo da javna percepcija bude drugačija, pored svih rezultata koje imamo? Zaposlili smo, po različitim strukturama, toliko stručnjaka za medije, a pokazali smo nesposobnost komunikacije! Razni mešetari, tako, izvrću priču i pričaju o kolapsu Republike Srpske„ Ovo je neki dan izjavio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Šta možemo iz gore navedenog zaključiti, da je narod glup ili jednostavno ne vidi koliko mu je dobro. Sasvim je jasno da Milorad Dodik sve manje ima kontakta sa realnošću, što može da bude rezultat više stvari: Otuđio se od običnih ljudi. To može biti rezultat pokušaja realizacije „velikih“ ideja koje mu zaokupljaju pažnju, gomile novca kojom raspolaže, još većeg obezbjeđenja koje ga čuva, prevelikog gledanja RTRS-a i Alternativne televizije, okruženost ulizicama koji mu stalno povlađuju i govore da je najljepši i najpametniji. Otuđenosti od zakona i pravila. On taj koji postavlja pravila, a svi drugi služe da ta pravila pretvore u zakone, pravilnike, upustva i ostale pravne akte koji će u tom trenutku poslužiti svrsi. Pa mi imamo više hitnih i vanrednih zasjedanja Narodne skupštine, nego redovnih. Otuđenost od sistema. Institucije nemaju nijednu drugu ulogu osim da prate njega i njegove ideje, koliko god one bile sulude i u suprotnosti sa zakonima, kao i da zaposleni u njima redovno dolaze na „spontane“ mitinge. Šta god da je u pitanju vidimo da on nije kriv, već svi ostali koji ne mogu da prate svog briljantnog vođu. Potpuno je jasno da Milorad Dodik nikad nije razumio ili ne želi da shvati razliku između PR-a,  marketinga i bahatosti. Da je shvatio tu razliku nikada se ne bi ponašao kako se sada ponaša, a ponaša se kao autokrata koji svaki dan ima sve više problema i zbog toga je nervozan i umoran, a samim tim i ljut. Cilj PR je da gradi i održava pozitivan imidž pojedinca ili institucije u javnosti. Fokus je na reputaciji, poverenju i kredibilitetu. Kakva je reputacija predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika? Što se tiče imidža u svijetu, on je svaki dan sve gori i gori, jer on se danas opaža kao glavni generator problema u BiH, a sve manje kao dio rješenja. U Republici Srpskoj ga opažaju na dva načina. Njegovi simpatizeri smatraju da je on jedini koji može da spasi Republiku Srpsku od nestanka i zato ga treba pustiti da radi šta hoće, dok drugi misle da je on i njegovo političko ponašanje glavna opasnost za opstanak Republike Srpske. Kojih ima više u ovom trenutku teško je reći? Milorad Dodik je odavno kreirao imidž omnipotentnog Baje, koji je sve i svja u Republici Srpskoj i koji je iznad svake institucije. On o svemu pregovara, on sve dogovara, odlučuje i u sve se miješa, a institucije su tu samo privid postojanja sistema. To je dobro dok sve ide kako treba, kada nastanu problemi onda taj superheroj postaje glavni krivac za sve. Od inflacije, preko niskih penzija, do odlaska mladih ljudi. Koalicioni partneri od toga debelo profitiraju, jer imaju dio moći i skoro nikakve obaveze. Kao posledicu te Dodikove svemoći imamo punu vladu na čijem je čelu klovan i gomilu anonimnih ministara, koji su tu samo zato što Vlada mora da postoji  i kojima običan stanovnik Republike Srpske ne zna ni ime, ni prezime. I ljubitelji i kritičari Milorada Dodika  se slažu da je on centar moći i da sve u Republici Srpskoj od njega zavisi. Složiće se i da je bogat i bahat. Nekima to smeta, a nekima ne. Dodik sebe vidi kao prosvećenog apsolutistu i ne treba mu  reputacija, povjerenje i kredibilitet u javnosti. Treba mu lojalna policija, kontrola nad novcem i zakonodavnom i izvršnom vlašću. Doduše treba mu i veza do Trampa, što raznorazni đulijaniji i blagojevići  vješto koriste da mu uzmu pare. Njemu treba bespogovorna poslušnost i strah od mogućih posledica ako kažemo ili uradimo nešto što je u suprotnisti sa njegovom politikom. Da nije tako, ne bi omalovažavao i vrijeđao novinare, niti bi ih izbacivao sa konferencija za medije i zabranjivao im ulazak na iste. Ne bi svoje političke oponente nazivao izdajnicima, plaćenicima i ne bi donosio zakone u kojima su članovi navladinih organizacije opisani kao „agenti stranog uticaja“. Tako se ne gradi ni reputacija, ni povjerenje, već stvara razdor među građanima Republike Srpske. I nema tog stručnjaka za komunikaciju koji može da to kontroliše i sanira, pa taman bio najbolji stručnjak  u svijetu. A narod ko narod, više vjeruje cijenama u prodavnicama, nego PR, jer PR se ne može ručati, niti nasuti u auto.   Preuzeto sa blogger.ba</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62086/pr-se-ne-jede-niti-sipa-u-auto</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62086/pr-se-ne-jede-niti-sipa-u-auto</guid>

...

</item>

<item>

<title>Što te nema?</title>

<pubDate>Tue, 01 Apr 2025 10:07:51 +0200</pubDate>

<description>Hoće li te hapsit, neće Sve nas muči ta dilema, Iz grudi nam vapaj kreće: „Što te nema, što te nema?“   O glavi ti mnogi rade Pošten Srbin mira nema,   RTRS nam nadu dade: „Što te nema, što te nema?“   Presto Vučić da se trudi I Tramp svoje snove sneva, Sve ti piše u presudi: „Što te nema, što te nema?“   Kažu da si kod Orbana Ko zna šta ti Putin sprema, Narod brine i ne spava: „Što te nema, što te nema?“   Ponestalo više sreće Ni Le Penke više nema, Iz partije vapaj kreće: „Što te nema, što te nema?“   Mislio si da si Baja Sve pokvari ona Sena, Istjerateše te iz Raja: „Što te nema, što te nema?“   Petar Đokić mudro ćuti Meščini se strana mijenja, Niko odan, svak prevrtljiv: „Što te nema, što te nema?“   Gdje si sada, šta te muči Sve nas brine ta dilema, Da li će nas Pranjić vodit: „Što te nema, što te nema?“   Ostavi nam Viškovića Nenada što stalno drijema Ali je sada svima jasno: „Sad te ima, sutra nema."    </description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62085/sto-te-nema</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62085/sto-te-nema</guid>

...

</item>

<item>

<title>Na Drini čopanje</title>

<pubDate>Mon, 24 Mar 2025 09:39:10 +0100</pubDate>

<description>Dok najveći broj stanovnika Bosne i Hercegovine čeka rasplet situacije u državi plašeći se sukoba i incidenata Vlasti Republike Srpske pare troši nemilice, ali što bi narod rekao “samo nek se ne puca”. Da pojasnim. HE na Drini je dio mješovitog Holdinga “Elektroprivreda Republike Srpske” tj. to je preduzeće gdje Vlada Republike Srpske sve odlučuje i koje ima monopol na cijeloj teritoriji Republike Srpske. Elem, to preduzeće je neki dan odvojilo 750 000,00 KM, bez PDV-a, i raspisalo tender za reklamu i propagandu u narednih osam mjeseci. Plan je da se ovo monopolsko preduzeće reklamira na televiziji, radiju, internet portalima, ali i preko sportskih klubova i manifestacija. Danima evo razmišljam zbog čega je HE na Drini treba reklama i ne mogu da skontam. Imaju li konkurenciju? Nemaju. Hoće li skorije imati konkurenciju? Neće. Možemo li bez njihovog proizvoda živjeti normalno? Ne možemo. Pa u čemu je fora? Fora je u “čopanju”. Prvo će neka marketinška agencija bliska vlastima da dobije posao i da čopne dio novca za sebe i svoje usluge, a dio toga će biti vraćeno nekome u stranci. Onda će ta agencija, bliska vlastima, krenuti da dijeli novce “sportskim, kulturnim, humanitarnim organizacijama” bliskim vlastima i “manifestacijama i događajima” koje organizuju ljudi bliski vlastima  i oni će da čopnu dio novca za sebe i za stranku. Na kraju dolaze i mediji, opet bliski vlastima, koji će aktivno pratiti poslovne aktivnosti HE na Drini i sve gore pomenuto i čopnuti svoj dio kolača i nešto vratiti stranci, a zauzvrat će pružiti “istinito  objektivno” informisanje u skladu sa direktivama stranke koja ih kontroliše.   I tako će svi po malo da čopnu i nesta para dok kažeš Drina. Zato kada drugi put vidite da je sponzor nekoga i nečega HE na Drini, budite ponisni na sebe, jer to ste vi finasirali svojim računima i račnajte da je dio vašeg novca završio u džepovima partija na vlasti, jer to danas tako funkcioniše.   Preuzeto sa blogger.ba</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62084/na-drini-copanje</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62084/na-drini-copanje</guid>

...

</item>

<item>

<title>Vlada u sjenci</title>

<pubDate>Mon, 17 Mar 2025 09:02:12 +0100</pubDate>

<description>Prije nekoliko dana na sjednici Glavnog odbora SDS, koja je održana u Bijeljini usvojena je Deklaracija povodom aktuelne političke situacije u Republici Srpskoj i BiH. Negdje pri kraju te deklaracije SDS “ukazuje na činjenicu da se Republika Srpska nalazi u do sada najtežem ekonomsko-socijalnom položaju od njenog nastanka, što potvrđuje stanje javnih finansija i javnih preduzeća”, te s tim u vezi, kako se dalje navodi, pokreće inicijativu za formiranje „Vlade u sjeni“. Na prvi pogled ništa spektakularno, jer takve stvari opozicija pravi u mnogim zemljama, ali ovdje imamo bazičan problem, što je i aktuelna Vlada Repubike Srpske ne samo u sijeni, već u debeloj pomrčini. Evo recimo da li znate ko je Selma Čabrić i čega je ona ministrica? Da li znate ko je Savo Minić i čega je on ministar? Da li znate ko je Bojan Vipotnik i čega je on ministar? Da li ste čuli za Senku Jujić i koje ministarstvo ona vodi? Da li znate čega je ministar Zlatan Klokić? Naravno ima i poznatih ministara, ali oni su poznati već od ranije Petar Đokić ministar Energetike je poznat po svom visokom obrazovanju. Alen Šeranić je poznat kao ministar zdravlja koji se nalazi na američkoj „crnoj listi“. Nedeljko Čubrilović je po svemu drugo poznat, nego da je mnistar saobraćaja i veza, ali ne tih veza. Imamo i posebne ministre koji su poznati po glupostima koje izgovore  kao naprimjer Denis Šulić, dok je ministar pravde Bukejlović poznat kao grobar slobode misli i izražavanja u Republici Srpskoj. Trenutno je najpopularniji ministar policije Karan, zadužen da se predsjednik Dodik, premijer Višković i prvi čovjek Narodne skupštine RS ne oSIPAju. O premijeru Vlade ne vrijedi trošiti riječi, evo kako je to fino sročio Chat GPT „iako Višković možda nije idealan premijer iz perspektive kompetencije, njegov izbor ima smisla iz partijske i političke perspektive. Dodik verovatno smatra da je on politički koristan i da može pružiti lojalnost, stabilnost i kontrolu koju SNSD traži, što je često važniji faktor od moralnih ili intelektualnih kvaliteta u autoritarnijim političkim sistemima.“ Šta hoću da kažem. Mi već imamo vladu koja je crna da crnja ne može biti, mada SNSD ne treba nikada potcjenjivati, pa nam je ova u sijenci potpuno bespotrebna. Nama treba „obična“ Vlada u kojoj će ministri i ministrice koje će od ranije biti poznati i priznati, a ne kad stupe na tu funkciju, a neki ni tada. Nama trebaju ministri koji će raditi svoj posao i snositi odgovornost za ono što su jesu ili nisu uradili. Nama trebaju ministri koji imaju znanje, koji imaju dignitet i koji će biti šefovi u svojim ministarstvima. Nama trebaju ministri kojima će interesi Republike Srpske biti ispred interesa partije. Nama trebaju ministi koji će prvo neke u ministarstvima otpustiti, a ne samo primati. Nama trebaju ministi koji će sami dati ostavku, a ne da ih šefovi partija otpuštaju kako im se ćefne. Dragi moj SDS nisam siguran da imaš takve ministre, kao ni čitava opozicija. Nisam siguran ni da ste spremni da ministre departizujete i oslobodite od sopstvenog uticaja. Zato ste sve ove godine u sjenci.   Preuzeto sa blogger.ba</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62083/vlada-u-sjenci</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62083/vlada-u-sjenci</guid>

...

</item>

<item>

<title>Zašto je naš fašizam uvijek bolji i zašto smo mi uvijek ljepši od drugih</title>

<pubDate>Mon, 17 Mar 2025 08:28:04 +0100</pubDate>

<description>Zašto je naš fašizam uvijek bolji i zašto smo mi uvijek ljepši od drugih? Odgovor je neobjašnjivo jednostavan - ja uopšte ne mogu biti fašista jer moja ljepota pobija tu mogućnost. Fašisti su oni preko puta, i svaki pomen da sa nama nešto nije u redu dokaz je njihove zaostalosti, bolesti i sadizma. Onaj ko ljepotu proglašava neispravnom - zapravo je sam oličenje zla. Sve što kaže u svoju odbranu lijepo ćemo relativizovati, jer to je jedini mehanizam naše logike - izvrćući zadate premise kao 'rokodil malu srnu kad ščepa na obali, pa se izvrće dok je ne raskida na manje komade, lakše za proždrijet. Mi jednostavno ne možemo biti fašisti jer smo posebni. Sve velike osobine su na našoj strani - mi smo i plemeniti, lijepi i istinoljubivi. Grane morala se povijaju ponad mirisnog aprilskog lahora naših rascvjetalih misli. Za sve naše ružne misli krivi su drugi, dok je za njihove ružne misli kriva njihova unutrašnja, urođena rugoba. I to nije crno-bijeli svijet i crno-bijeli način razmišljanja (drugi su isključivo loši, mi smo isključivo dobri - ne, ne, nipošto; to nije farbanje svijeta u crno-bijelo), a ponajmanje je to crno-bijeli televizor - to su fakti, to su činjenijenice, to ti je tak'. Zar nije posvjedočeno do sada bezbroj puta da mi ne lažemo, ljepota ne može lagati. Naša vjera, naš hod, naše knjige - sve govori za nas i svjedoči našu posebnost. Znaš ti gdje sam ja odrastao? Znaš li ti u kakvim sam ja revolucijama učestvovao? Možda oni jesu odrasli na vrelijem asfaltu, al' zbog svoje prirodne zaostalosti i ograničenja, oni ti to ništa nisu zaista vidjeli i svarili. Šta ti vrijedi i Pariz i Beč, Jupiter i Saturn, ako nisi dovoljno lijep, nisi prave vjere ili pravog ateizma i ako nisi - a nisu - u milosti boginje istine i ljepote. Hrabrost, visprenost, viteštvo i širokogrudnost. A šta je prava širokogrudost - to ti nije kad si bolesno narcisodian, kad se uvlaćiš u anus jačeg, kad svima tapšeš i baš sve razumiješ - ja sam idealni mudrac i ni u šta se ne miješam, jer sve razumijem i iznad sam svega - to ti je kad dehumanizuješ svakog ko ne vidi koliko si ti lijep i genijalan. Avaj, to nije vrijeđanje i dehumanizovanje, jer ljepota ne može dehumanizovati - ljepota je apsolutna po-sebi. Dakle, naš fašizam je nad-fašizam, apsolutni fašizam, samo ime mu kaže - on nije onaj koji jeste. Pljuvanje i nipodaštavanje Drugog je objektivno, jer ja sam samo realan tip, delija od karaktera i zato ja ne mogu izreći laž, čak i da hoću. Moja nacionalna, lokal-patriotska i lična istorija sve to potvrđuje, ko sumnja taj i laže i krade. Moja dehumanizacija Drugog nije put ka fašizmu, ja sam iznad svega, ja sam odavno transcendirao Materiju, ja sam iznad takvih stvari, time se samo sirotinja bavi. Sirotinja i neljepota. Mi koje je boginja sudbe obilato blagosiljala bavimo se samo ženskim spolovilom i napretkom. Ponekad muškim, ako žensko već imamo. Uvijek je u drugima problem. Nikada nije u nama. Mi smo posebni.   Преношење блогова и текстова са портала Фронтал дозвољено је након истека 48 часова од објаве блога или уз писмено одобрење редакције (17.03.2025.)</description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62082/zasto-je-nas-fasizam-uvijek-bolji-i-zasto-smo-mi-uvijek-ljepsi-od-drugih</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62082/zasto-je-nas-fasizam-uvijek-bolji-i-zasto-smo-mi-uvijek-ljepsi-od-drugih</guid>

...

</item>

<item>

<title>Dezert za dezertere</title>

<pubDate>Tue, 11 Mar 2025 09:18:30 +0100</pubDate>

<description>U petak popodne porodica Puhalo se skupila na ručku, što znači da smo imali kvorum za otvaranje posebne sjednice kućnog savjeta, s jedinom tačkom dnevnog reda i ona je glasila „procjena bezbjedonosne situacije u Bosni i Hercegovini i preduzimanje neophodnih aktivnosti povodom toga“. Glava porodice je prepustila riječ meni rekavši „de ti analitičar kaži šta imaš“ i ja sam napravio presjek trenutne situacije u državi. Dok je ona sipala supu, ja sam biranim riječima, primjerenim uzrastu omladine,  opisivao šta se dešava u Republici Srpskoj i kakve su reakcije domaćih i stranih političara na datu situaciju.   Objasnio sam im da je Republika Srpska izvršila državni udar, uz saglasnost Narodne skupštine Republike Srpske i da bi neko zbog toga mogao najebati. Obajsnio sam im da se SIPA ne osipa i da nakon donošenja novih zakona u Parlamentu Republike Srpske ne prihvatamo i ne priznajemo nijednu instituciju na nivou BiH koja nije spomenuta u Dejtonskom mirovnom sporazumu, a ni zakone koje je nametnuo (ne)legalni Visoki predstavnik u BiH. Prva se za riječ se javila kćerka, koja me upitala da li to znači da više neće moći da naručuje nakit i cipele iz Federacije BiH i da li je dozvoljeno glasno slušati Helem Nejse? Rekao, sam da je zvanični stav Milorada Dodika, a samim tim i Republike Srpske,  da se mora obezbijediti slobodan protok novca, ljudi i roba i da može naručivati šta hoće iz drugog entiteta i Distrikta Brčko, ali da je platni promet između njezinih staratelja i nje prekinut, zbog nedomaćinskog poslovanja. Ona je kazala da je uvrijeđena, jer koristim riječi, kojima se opisuju Šume Republike Srpske i da će nazvati babu tj. moju majku da joj ispriča kako se ponašam prema njoj. Ja sam kazao da ne želim da utičem na njene stavove, ali da je „prošlo vrijeme kada su stranci uređivali odnose u našoj kući“. Glava porodice je aplaudirala i iznijela glavno jelo, pohovana piletina i grašak.   Što se tiče Helem Nejsa, rekao sam da sluša na slušalice, jer oni nisu po „slovu Dejtona“ ali dok ne narušava mir u kući tolerisaćemo njene drekavce. Onda se za riječ javio sin i pitao da li će biti rata? Glava porodice se zagrcnula, a ja sam kazao da to pitanje nije relevantno, jer smo mi odlučili da „mi nećemo biti ratnici, već dezerteri i izbjeglice“. Sin se zgranuo na našu odluku i najavio bojkot graška, dok je nastavio da jede pohovanu piletinu. Potom je dodao, da on nije izdajnik da je časno poginuti za svoj narod, institucije i državu. Onda je pitao može li se rat prolongirati na mjesec dana dok ne vidimo šta će se desiti sa Borcem u Ligi Konferencija? NATO sam ja slegnu ramenima? Glava porodice je ljutitim glasom kazala da smo „nikakvi roditelji“, jer nismo naučili dijete da  razlikuje instituciju od ličnog interesa, kao i patriotizam od nacionalizma. Ja sam kazao da je to povukao na njene roditelje ili je pokupio u školi, ovo nije mogao čuti u kući. Kćerka je kazala da joj je kul da budemo izbjeglice, ali ne u Srbiji, već u Italiji, Austriji ili negdje još dalje. Žena se složila s njom, i kazala ako već moramo da se patimo, neko to uz krike galebova, šum mora i mediteransku hranu. Odmah sam zamislio kako na plaži jedemo paštete i mesne nareske, uz paradajz i jogurt. Složili smo se da to treba biti država koja izlazi na more, ali je ostalo da usaglasimo koje. Onda je žena iznijela puding i svečano kazala, evo dezerta za dezertere, a mi smo prolongirali rat za ponedeljak i vratili se planiranju vikenda.  Rat će morati da sačeka da ga odobre Amerikanci, Evropljani, Rusi, Kinezi i sl., jer ni to ne zavisi od nas.  </description>

<link>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62081/dezert-za-dezertere</link>

<guid>https://www.frontal.ba/blogovi/blog/62081/dezert-za-dezertere</guid>

...

</item>

...

</channel>

...

</rss>