No, istovremeno ovo je za poznavaoce prilika realnost koja ilustrira zapušteno stanje u primjeni stečajne regulative u BiH, i koja, između ostalog, pokazuje pogubno upravljanje kompanijama, posebno onim u državnom vlasništvu.
Jasno je da među privrednim subjektima koji su ispunili uslove za stečaj ima veliki broj komunalnih preduzeća, gdje je loše upravljanje pod političom kapom odvelo u višemilionske gubitke. Tu je i veliki broj državnih i privatnih kompanija koje postoje samo na papiru, a čiji radnici godinama ne rade, dok se obaveze gomilaju. Naravno, ima i onih preduzeća koje nisu uspjela izboriti mjesto na tržištu ili su se preinvestirala i u proteklim godinama ekonomske krize došla u bezazilaznu situaciju.
Iznijete brojke o stečajevima su zapravo tek vrh ledenog brijega jer je uglavnom riječ o kompanijama koje su godinama u teškoj dubiozi , čiji je kapital pojeden, imovina iscrpljena i koje se kroz stečaj teško mogu reorganizovati.
Zapravo, u tržišnoj ekonomiji takve "mrtve" kompanije uopšte ne bi trebalo da postoje i dosljednom primjenom Zakona o stečajnom postupku ne bismo imali radnike koji na ulici traže svoja prava (plate, uvezivanje radnog staža…) za silne godine u kojima zapravo uopšte nisu radili.
Stečajni postupci u BiH se, nažalost, pokreću prekasno, a najgore se pritom ponaša država, koja svoja posrnula preduzeća po svaku cijenu čuva stečaja kupujući socijalni mir. No, svako daljnje odgađanje neminovnog stvara veće probleme, uvećavajući krajnje posljedice.
O bacanju državnog novca u takve hronične gubitaše da ne govorimo.
Upravo stoga što se u BiH stečajevi ne pokreću pravovremeno, u vrijeme dok preduzeća imaju imovine i dok postoji šansa za reorganizaciju, stvorena je percepcija da je stečaj “kraj” za neko privredno društvo.
To u BiH doslovno i jeste tako, jer prema Udruženju stečajnih upravitelja tek svaki pedeseti stečajni postupak završi se reorganizacijom preduzeća.
Pravovremenim stečajem, međutim, izbjegli bi se mnogi problemi i velikom broju kompanija pružila šansa za ozdravljenje. U suprotnom dešava se da stečajni postupci traju nepodnošljivo dugo, neki čak i više od deeset godina.
U entitetskoj stečajnj regulativi postoji institut pretodne nagodbe, koji omogućava rano restrukturiranje kompanije prije nego što eventualno bude pokrenut stečajni psotupak, ali nažalost, kao što smo već pomenuli, regulativa se u BiH uopće ne primjenjuje.
U trenutku kada država vrši sve veći pritisak na privredna društva da redovno izmiriuju svoje obaveze kako bi bi prihodi od direktnih poreza bili što veći, a vanbudžetski fondovi redovno punili blagajne, nužno je istovremeno preduzeti mjere rasterećenja privrede, poboljšanja likvidnosti, ali i primjene stečajnih zakona, kako bi se kompanijama dalo više “vazduha” za normalno poslovanje, a tržišnim mehanizmima prostor da djeluju.
Privreda u BIH mora se rasteretiti jer upravo veliki broj kompanija pribjegava isplati plata bez doprinosa, jer jednostavno nije u stanju da redovno izmiruje sve svoje obaveze.
Poboljšanje likvidnosti (prijedlog u RS o ograničenju roka plaćanja na maksimalno 60 dana dobar je korak), od izuzetne je važnosti, jer je trenutno naplata jedna od ključnih boljki privrede.
Naravno, u takvim okolnostima i primjena stečajne regulative bila bi od koristi, prije svega da se “bolesni” dio privrede odvoji od zdravog i da imamo konkurentije poslovno okruženje u kojem će stečaj biti, kako je to uobičajeno u razvijenim ekonomijama, samo jedna od epizoda u životu neke kompanije.
izvor: Indikator.ba
Piše: Borivoje Simić
