Grad u kome su potekle i kome su dale identitet
– Detroit – od toga nije imao koristi. Njegovo propadanje, začeto početkom devedesetih,
kad je pod naletom japanske konkurencije pomenutoj trojci krenulo nizbrdo, nastavljeno
je i ovih dana. Mediji učestalo objavljuju da će, zbog nemogućnosti da podmiruje
svoje obaveze i dospjele dugove, morati da proglasi bankrot.
Kako se najavljuje, biće to najveći stečaj
jednog grada u istoriji Amerike, gdje lokalne samouprave u nevoljama znaju da pribjegnu
ovoj mjeri kad, suočene sa povjeriocima, nemaju drugog izbora nego da potraže zakonsku
zaštitu i reorganizuju svoje finansije.
Siromašenje Detroita donijelo je i demografsku
promjenu: danas je to grad sa 83 odsto crnih stanovnika (po čemu je rekorder u Americi) što se vidi i po strukturi gradske uprave: gradonačelnik
Dejv Bing, nekadašnja košarkaška zvijezda, kao i svih devet članova Gradskog savjeta,
Afroamerikanaca.
To, kao i činjenica da je grad tvrđava
Demokratske partije, proizvodi delikatne političke probleme u državi Mičigen, koju
vode republikanci i u kojoj je 80 odsto stanovnika bijele boje kože.
To ne znači da u Mičigenu postoji rasizam,
ali se na problem Detroita sigurno gleda i kroz takve naočare. Guverner Mičigena
Rik Snajder je taj koji ima moć da učini ono o čemu se sve češće govori kao o neizbježnosti:
da „motor siti” dobije prinudnog upravnika, to jest finansijskog menadžera, što
bi praktično značilo suspenziju demokratski izabrane gradske uprave.
Ono što je problem Detroita jeste to što
su se on i njegova tri čeda: „Dženeral motors”, „Krajsler” i „Ford” na neki način
otuđili.
„Ne želim da se miješam u politiku”, izjavio
je povodom gradskih finansijskih nevolja Den Akeron, generalni direktor „Dženeral
motorsa”. Serđo Markione, novi novi šef „Krajslera” (kome je sada većinski vlasnik
„Fijat”), pokazao je još manje razumijevanja: „Ne vidim zašto bi to bila naša briga”,
izjavio je.
Predsjednik Barak Obama, čijoj je izbornoj
pobjedi prošlog novembra doprinio i Mičigen, još se nije izjašnjavao. Procjenjuje
se međutim da su mali izgledi da federalna vlada priskoči u pomoć Detroitu, kao
što je svojim (u međuvremenu vraćenim) kreditima spasla „veliku trojku”.
Problem je takođe i što bi, s obzirom na
njegovu veličinu, svaki presedan prema Detroitu imao posljedice za cijelu zemlju.
Bilo da je riječ o finansijskoj pomoći koja bi došla iz Lensinga (prestonica Mičigena)
ili iz Vašingtona, bilo zavođenju prinudne uprave.
Centar Detroita, sa elegantnim neboderima,
blještećim kazinima i velikim sportskim dvoranama, ne odaje utisak propale metropole.
Ali izvan centra, dokaza za to je na pretek. Kako se ovih dana moglo pročitati,
više od 10 odsto kuća i jedinica poslovnog prostora – na desetine hiljada u apsolutnim
brojkama – izvan centra i u periferijskim naseljima je napušteno i zarasta u korov.
Nezaposlenost u gradu je oko 20 odsto,
mnogo veća od nacionalnog prosjeka (8,9 odsto) i dvostruko veća nego u Mičigenu
(10 odsto).
Grad i njegove službe su inače glavni poslodavac,
ali smanjivanje plata zaposlenima i smanjivanje njihovog broja takođe je delikatan
problem, s obzirom na jaku sindikalnu tradiciju. Čak 48 sindikata se grčevito bore
da odbrane prava svojih članova, stečena u mnogo boljim vremenima.
(Politika/Frontal)

