„Hvala vam! Osjećam se počastvovano
što sam večeras prisutan na ceremoniji dodjele diploma na jednom od
najvećih univerziteta u svijetu. Istini za volju, nisam nikad diplomirao
na koledžu i ovo je najdalja tačka do koje sam ikada dospeo kada je u
pitanju diplomiranje na fakultetu.
Danas vam želim ispričati tri priče
iz svoga života. To je sve. Nije neka velika stvar. Samo tri priče. Prva
priča je o povezivanju tačaka.
Odustao sam od studiranja na Reed
Koledžu nakon šest mjeseci studiranja, poslije čega sam studirao vanredno
sljedećih osamnaest mjeseci prije nego što sam i zaista odustao. I, zašto
sam zapravo napustio studije? Sve je to počelo prije nego sam se rodio.
Moja biološka majka je bila mlada, neudata maturantkinja, i kao takva
odlučila je da me da na usvajanje. Osjećala je veliku potrebu i želju da
me usvoje diplomci sa koledža, tako da je sve već bilo pripremljeno za
usvajanje od strane advokata i njegove supruge, izuzev toga što su
praktično na dan mog rođenja u posljednjem momentu odlučili da zapravo
žele djevojčicu. Tako da su moji roditelji, koji su bili na listi
čekanja, dobili poziv u sred noći sa pitanjem: „Imamo neočekivano rođenu
mušku bebu, da li biste je željeli?“ Rekli su :“Zašto da ne?“ Moja
biološka majka kasnije je otkrila kako majka koja me je usvojila zapravo
nije nikada ni diplomirala na koledžu a moj otac nije uspio završiti
niti srednju školu. Odbila je potpisati papire za usvajanje. Popustila
je tek nakon nekoliko mjeseci kada su moji roditelji obećali da će mi
obezbijediti studiranje na koledžu.
To je bio početak mog života. I
sedamnaest godina kasnije, išao sam na koledž, ali sam naivno odabrao
koledž koji je bio skup baš kao i Stanford, tako da je sva ušteđevina
mojih roditelja koji su pripadali radničkoj klasi potrošena na
fakultetsko obrazovanje.
Nakon šest mjeseci, nisam vidio
nikakve vrijednosti u tome. Tako da sam odlučio da odustanem, sa uvjerenjem
da će sve izaći na dobro. Bilo je poprilično strašno u početku, ali
gledajući unazad, bila je to jedna od najboljih odluka koje sam ikada
napravio. U momentu kada sam odustao, nisam više morao prisustvovati
obaveznim časovima koji me nisu interesovali, pa sam počeo uzimati one
časove koji su mi se činili daleko interesantnijim.
Nije baš sve bilo tako bajkovito.
Nisam imao svoju sobu u kojoj bih mogao prespavati, tako da sam spavao u
sobama svojih prijatelja. Uvijek sam vraćao flaše od Koka – Kole za koje
sam dobijao pet centi da bih mogao kupiti hranu tim novcem, pa sam
nedjeljom svake večeri pješačio sedam milja da bih barem jednom sedmično
dobio dobar obrok u hramu Hare Krišna. Jako sam to volio! I mnoge druge
stvari u koje sam se upustio slijedeći svoju radoznalost i intuiciju,
kasnije su se ispostavile kao neprocjenjive. Da vam dam samo jedan
primjer.
Reed Koledž je u to vrijeme nudio
vjerovatno najbolje kurseve kaligrafije u državi. Na svakom posteru
kampusa, svakoj etiketi na svakom izlogu vidjela se prekrasna ručna
kaligrafija. Pošto sam odustao od redovnog studiranja na fakultetu i
nisam imao obavezu prisustvovanja normalnim časovima, odlučio sam da
počnem sa časovima kaligrafije kako bih naučio tu vještinu. Učio sam o
Serif i Sans – serif pismima i oblicima slova, o varijetetu i veličini
prostora između različitih kombinacija slova, o tome šta je to što
štampariju čini velikom. Bilo je to prekrasno, Istorijski i umjetnički
suptilno u smislu da nauka kao takva sama po sebi nije u mogućnosti
sagledati nešto tako, smatrao sam tu stvar fascinantnom.
Ništa od ovoga, ama baš ni po kojoj
logici nije moglo biti od nekakve praktične koristi u mome budućem
životu. Ali deset godina poslije, kada smo dizajnirali prvi Macintosh
kompjuter, sve mi se zapravo vratilo nazad, što smo iskoristili u
dizajniranju Maca. To je bio prvi kompjuter koji je imao prekrasnu
tipografiju. Da nisam nikada išao na taj jedan jedini kurs na koledžu,
Mac ne bi nikada imao mnogostruke oblike slova ili proporcionalno
odvojene fontove, i kako je Widows zapravo samo kopirao Macintosh, vrlo
je vjerovatno da niti jedan PC ne bi nikada imao fontove.
Da nisam nikada odustao od obaveznih
časova, ne bih nikada upisao časove kaligrafije i PC-jevi vjerovatno ne
bi nikada imali tako lijepu štamparsku lepezu kao što je imaju.
Naravno, bilo je nemoguće povezivati
te dodirne tačke kada sam bio na koledžu, ali je bilo veoma, veoma
jasno vidjeti tu vezu 10 godina kasnije. I naravno, ne možete spojiti
tačke gledajući život unaprijed. Morate vjerovati u nešto, vašu sudbinu,
život, karmu, bilo što – zato što vjerovanje da će te tačke dovesti do
povezivanja vaše životne staze, daje vam samopouzdanje da slijedite svoje
srce, čak i kada vas vodi u dobro istrošenu putanju, i tada nastaje
određena razlika.
Moja druga priča je o ljubavi i
gubitku. Bio sam sretna osoba. Otkrio sam veoma rano u svom životu što
je to što volim raditi. Woz i ja smo pokrenuli Apple u garaži mojih
roditelja kada sam ja imao dvadeset godina. Radili smo naporno i teško, i
kroz deset godina, Apple je narastao sa nas dvojice iz garaže na dvije
milijarde vrijednu kompaniju sa preko 4000 zaposlenih. Taman što smo
izdali našu najnoviju kreaciju, Macintosh, nakon godinu dana, u trenutku
kada sam napunio tridesetu, otpušten sam.
Kako možete biti otpušteni iz
kompanije koju ste osnovali vlastitim rukama, pitate se? Pa, tokom sve
bržeg razvoja i odrastanja Applea, zaposlili smo nekoga za koga smo
mislili da je veoma talentovan da vodi kompaniju zajedno sa mnom, i
tokom prve godine, stvari su tekle u najboljem redu. Ali nakon toga,
naše vizije o budućnosti počele su se razilaziti i sasvim očekivano,
imali smo veliki pad. Usljed toga, odbor koji je bio na njegovoj strani
odlučio je o mom otkazu, tako da sam javno bio izbačen iz kompanije.
Stvar na koju sam se fokusirao čitavog života otišla je u nepovrat, sve
je bilo grozno. Stvarno nisam znao šta da radim u prvih nekoliko mjeseci.
Shvatio sam da sam iznevjerio pretnodnu generaciju preduzetnika i da sam
olako odustao od dirigentske palice. Sreo sam se sa Davidom Packard-om i
Bobom Noyce-om i pokušao sam se izvinuti što sam bio tako loš. Bio sam
poput velike javne sramote i čak sam pomišljao na odlazak iz „doline“.
Ali nešto me je polagano počelo uzdizati prema gore. Još uvijek sam volio
to što sam radio. Obrt događaja u Apple-u nije mnogo promijenio stvari.
Bio sam odbačen, ali sam još uvijek bio zaljubljen u to što sam radio.
Tako da sam odlučio krenuti iz početka.
Nisam to video odmah, ali se
ispostavilo da je to što sam bio otpušten iz Apple-a bila najbolja
moguća stvar koja mi se ikada mogla desiti. Težina uspjeha bila je
zamijenjena lakoćom novog početka. Dobio sam potrebnu slobodu da uđem u
jedan od najkreativnijih perioda svoga života. Tokom slijedećih pet godina
započeo sam kompaniju pod nazivom NeXT, slijedeću kompaniju pod nazivom
Pixar, gdje sam upoznao nevjerovatnu ženu koja je kasnije postala moja
supruga. Pixar je imao ambicije da kreira prvi kompjuterski dizajniran
animirani film pod nazivom „Toy Story“, i sada je najuspješniji
animacijski studio na svijetu.
U nevjerovatnom preokretu, Apple je
kupio NeXT, tako da sam se vratio Apple-u i tehnologiji koju smo
dizajnirali u NeXT-u, koja je srce Apple-ove trenutne renesanse, i pored
svega – Lorenne i ja imamo predivnu porodicu zajedno.
Prilično sam siguran da se ništa od
ovog ne bi desilo da nisam otpušten iz Apple-a. To je bio lek odvratnog
ukusa ali ga je pacijent trebao. Nekada vas život udari ciglom u glavu.
Ne gubite vjeru. Uvjeren sam da je jedina stvar koja me je terala naprijed
ta da sam volio to što sam radio. Morate pronaći ono što volite. To je
istina koja vrijedi i za rad isto kao i za ljubav. Vaš rad će ispuniti
veći dio vašeg života i jedini način da istinski budete zadovoljni je da
radite ono za šta vjerujete da je sjajan i značajan posao, a jedini
način da obavljate sjajan i značajan posao je da volite to što radite.
Ako to još niste našli, budite uporni, ne odustajte. Kao i sa svim
pitanjima srca, znaćete kada ga nađete i kao i svaka druga sjajna veza
ona postaje sve bolja i bolja kako godine prolaze. Zato budite uporni.
Ne odustajte.
Moja treća priča je o smrti. Kada
sam imao 17 godina pročitao sam citat koji je glasio otprilike ovako:
„Ako živite svoj život kao da vam je svaki dan posljednji, jednog dana
ćete sigurno biti u pravu.“ Taj citat me je impresionirao i od tada –
sljedeće 33 godine, gledao sam u ogledalo svako jutro i pitao se, „Ako bi
danas bio posljednji dan mog života, da li bih želio da uradim ono što
ću da uradim danas.“ I kada god bi odgovor bio „ne“ za previše dana u
nizu, znao sam da moram nešto da promijenim. Podsjećanje na to da ću biti
uskoro mrtav je najvažnija stvar na koju sam ikad mogao računati da mi
pomogne da napravim velike izbore u životu, jer skoro sve, sva
očekivanja, sav ponos, sav strah od poniženja ili neuspjeha, sve ove
stvari se samo sruče pred licem smrti, ostavljajući samo ono što je
stvarno bitno. Pomisao da ćeš umrijeti je najbolji način, za koji ja znam,
da izbjegnete zamku razmišljanja da imate šta da izgubite. Već ste goli.
Nema razloga da ne pratite svoje srce.
Prije otprilike godinu dana dijagnozom
mi je ustanovljen rak. Imao sam pregled u 7 i 30 ujutro i jasno mi je
pokazan tumor na pankreasu. Nisam do tada ni znao šta je pankreas.
Doktori su mi rekli da je to skoro sigurno tip raka koji je neizlječiv i
da ne mogu očekivati više od tri do šest mjeseci života. Doktor mi je
savjetovao da idem kući i da sredim poslove, što je doktorska šifra za
„pripremi se da umreš“. To, ustvari, znači da pokušate da u samo
nekoliko mjeseci svojoj djeci kažete sve za šta ste mislili da ćete imati
narednih deset godina da im kažete. To znači da je sve pod koncem tako
da bude što je moguće lakše vašoj familiji. To znači da kažete zbogom.
Živio sam sa tom dijagnozom čitav
dan. Kasnije, te večeri, uradili su biopsiju tako što su mi gurnuli
endoskop kroz grlo pa kroz stomak u crijeva, stavili iglu u moj pankreas i
izvadili nekoliko ćelija iz tumora. Ja sam bio pod sedativima ali moja
žena koja je bila prisutna, rekla mi je da su doktori, kada su vidjeli
ćelije pod mikroskopima, počeli plakati jer se ispostavilo da imam veoma
rijetku formu raka pankreasa koja je izlječiva operacijom. Operacija je
obavljena i ja sam na sreću dobro.
Ovo je bio moj najbliži susret sa
smrću i nadam se da će tako i ostati još nekoliko decenija. Nakon što
sam to proživio mogu sada reći sa malo više sigurnosti nego kada mi je
smrt bila korisna ali ipak samo intelektualni koncept, niko ne želi da
umre, čak ni ljudi koji žele da odu u Raj ne žele da umru da bi otišli
tamo, a opet, smrt je destinacija koja nam je svima zajednička. Niko je
nikada nije izbjegao. Tako i treba biti, jer smrt je najvjerovatnije
najbolji pojedinačni izum života. Ona je životni agent promjena. Čisti
staro da bi raskrčila put ka novom. Ovoga trenutka novo ste vi. Ali,
jednog dana, ne tako daleko od danas, vi ćete postepeno postati staro i
bićete počišćeni. Žao mi je što sam tako dramatičan ali to je istina.
Vaše vrijeme je ograničeno i zato ga ne rasipajte živeći nečije tuđe
živote. Ne budite uhvaćeni u zamke dogmi tj. ne živite u skladu sa
rezultatima razmišljanja drugih. Ne dopustite da buka tuđih mišljenja
nadglasa vaš unutrašnji glas, srce i intuiciju. Oni već nekako znaju šta
zaista želite postati. Sve ostalo je drugorazredno.
Kada sam bio mlad postojala je
nevjerovatna publikacija koja se zvala Katalog čitave Zemlje (The Whole
Earth Catalogue) i bila je jedna od Biblija moje generacije. Napisao ju
je momak po imenu Stuart Brand, nedaleko odavde u Menlo Park i donio ju
je na život svojim pjesničkim darom. Ovo se zbilo kasnih 60-tih, prije PC i
kompjuterskog izdavaštva, tako da je sve rađeno pisaćim mašinama,
makazama i polaroid kamerama. To je bilo nešto kao Google u papirnom
obliku 35 godina prije Google-a. Bio sam idealista, obuzet finim alatkama i
sjajnim uređajima. Stuart i njegov tim su napravili nekoliko izdanja
Kataloga a na kraju, kada mu je prošao vijek trajanja, i posljednje
izdanje. Bile su to sedamdesete i bio sam vaših godina.
Na poleđini posljednjeg izdanja bila
je fotografija seoskog puta u zoru, onakvog na kakvom biste se mogli
naći kako stopate, ako ste avanturističkog duha. Ispod fotografije bilo
je napisano: „Ostani gladan, ostani šašav.“ (Stay hungry, stay foolish).
To je bio njihov oproštaj. Ostani gladan, ostani šašav.
I ja sam uvijek želio to sebi, i sada, kad diplomirate i počinjete iznova, to želim i vama.
Ostanite gladni, ostanite šašavi. „
(Frontal)
