piše: Saša Gavrić, izvršni direktor Sarajevskog otvorenog centra
U
periodu od 1950., kada je Konvencija usvojena, pa do 2004. godine, Konvenciju je
potpisalo 46 zemalja. Potpisivanje je označilo prihvatanje obaveze poštovanja
prava i sloboda, kao i priznavanje nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava
u Strazburu koji je ustanovljen Evrposkom konvencijom. Tekst je zvanično
preveden i objavljen na 30 jezika, a ratifikacija je izvršena u svim državama Vijeća
Evrope.
Evropska
konvencija za zaštitu ljudskih prava je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine
te se kao takva direktno primjenjuje u pravnom sistemu i ima prioritet nad svim
zakonima na svakom nivou vlasti. Takođe, članstvom Bosne i Hercegovine u Vijeću
Evrope, naša država je od 2002. godine obavezna da uskladi svoj Ustav i sve
druge pravne akte sa Evropskom konvencijom.
I pored aktuelnog slučaja Sejdić i Finci protiv Bosne i
Hercegovine, važno je naglasiti da ovaj dokument pruža minimum zaštite ljudskih
prava u svim oblastima života, ali da i dalje, građani i građanke Bosne i
Hercegovine ne ostvaruju niti ovaj minimum. Mnogo je izgovora, ali nedostatak
finansijskih resursa i komplicirana administrativna i politička struktura ne
smiju biti izgovor za stanje u kojem se marginalizirane, ranjive i
deprivilegirane grupe danas nalaze. Pri tome posebno mislimo na: žene i mlade djevojke, žrtve rata, povratnike/ce
i raseljena lica, osobe sa invaliditetom, mlade osobe i djecu, nacionalne i
vjerske manjine, lezbejke, gej muškarce, biseksualne i transrodne (LGBT) osobe i
mnoge druge.
Stoga, a u povodu “rođendana” ovog pravnog akta, Sarajevski
otvoreni centar (SOC) i Inicijativa mladih za ljudska prava Bosne i Hercegovine
(YIHR BH) napominju sve izvršne i zakonodavne organe i sudska tijela vlasti na
svim nivoima u BiH na obavezu koje su preuzete. Ne bismo trebali čekati još 60
godina za poštivanje ljudskih prava svih građana i građanki.

