Iako je još uvijek prisutno uvriježeno mišljenje da su Romi većinom neobrazovani,
mnogi projekti koji su se realizovali u BiH imali su za posljedicu veće učešće
Roma u obrazovnom sistemu, a neki od njih otišli su korak dalje i svojim trudom
postali akademski građani. No ni takva titula ne povećava mogućnost
zaposlenja.
„Pripadnici marginalizovanih grupa su naročito diskriminisani u postupku
zapošljavanja, i to pokazuju podaci do kojih je došla Institucija ombudsmana u
svom radu. Pojedine statistike pokazuju da samo 10% Roma ima neki vid
zaposlenja, dakle, njih postojeće ekonomske tegobe pogađaju daleko više nego
druge kategorije stanovništva“, istakla je Nives Jukić, Ombudsman BiH.
Teško je je međutim odrediti da li su u težem položaju jedni ili drugi,
jer svi se nerijetko susreću u praksi sa neprijatnim iskustvima u oblastima
rada. Ana Kotur je vrlo aktivna osoba sa invaliditetom koja otvoreno govori o
tome kako tek u borbi za pravo na posao invaliditet nastaje.
„Svi mi nastojimo da živimo što kvalitetnije sa onim
što nam je dato – bilo da je nakon povrede ili urođeno i svima nam je cilj da u
nekom momentu što lakše funkcionišemo. Sa ovakvim rješenjem, da je za rad
potrebno 70% tjelesnog oštećenja, odnosno 40% invalidnosti, zakon preporučuje
rad samo za one kojima radna sposobnost gotovo i da nije ostala, odnosno koji
trebaju pomoć drugog lica u obavljanju posla, ostavljajući one koji mogu sami
da rade i koji žele iskoristiti preostale sposobnosti, van ovog rješenja. Neki
su uspjeli proći rehabilitaciju, neki nisu i postavlja se pitanje – šta je
pametnije, biti u lošijem ili u boljem stanju? Zdravorazumski dođemo do toga da
se pitamo takva pitanja“, ističe Kotur.
Banjalučanka Vera Bošković, koja je pravni fakultet u
Banjaluci završila 2010. godine podijelila je sa nama svoj stav o ovom pitnaju.
“Još
uvijek vlada veliko nepoznavanje čak i u institucijama koje su donosioci odluka
o tome za koja se osobe sa invaliditetom obrazuju i osposobljavaju i na koji
način mogu raditi posao. Tako sam često bila u situaciji da na razgovorima za
posao ili prilikom obraćanja poslodavcima da dobijam uputstvo da se obratim
nekim specijalizovanim ustanovama za obrazovanje ili prekvalifikaciju, iako se
posao pravnika može uspješno obavljati i sa oštećenjem vida gotovo u
svakoj pravosudnoj, upravnoj ili privrednoj djelatnosti“, priča nam.
„Cjelokupan odnos
prema osobama sa invaliditetom nije u skladu sa evropskim standardima, a ni sa
konvencijama koje je BiH ratifikovala. Po njima se ne mjeri invaliditet nego
preostale radne sposobnosti (socijalni model a ne medicinski) čime se direktno
podržava njihovo zapošljavanje. Sa druge strane porijeklo invaliditeta nije
važno i ne uzima se u obzir, pa su po tome ratni vojni invalidi i civilni invalidi
potpuno izjednačeni za razliku od prakse u BiH“, smatra Ranka
Ninković-Papić, direktorica Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i
Hercegovini.
Admir
Pindžić, profesor fizičkog obrazovanja iz Gračanice, radio je kao regionalni
koordinator za tuzlansku regiju pri „Care International“ organizaciji u
projektu koji je rađen sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice.
On kaže da ima pomaka što se tiče
obrazovanja, tačnije za osnovno i srednje obrazovanje romske populacije. Što se
tiče populacije koja je završila više obrazovanje, tu nema pomaka, kaže on.
„Ja sam završio Fakultet tjelesnog odgoja
evo ima već 11 godina i sve jedna institucija kaže, ako bismo imali Roma sa
višom stručnom spremom mi bismo bili radi da ga primimo, a ja već 11 godina
tražim posao, stid me je da kažem ja sam taj i taj! Bio sam na jednom seminaru
gdje smo završili niz nekih edukacija, ali ništa to ne pije vode. Ne znam šta
više da se desi da se to promijeni. Prvo sam završio višu
stručnu spremu, pa kažu treba visoka stručna sprema, ja i to završim, pa kažu
treba da magistriram i sad u Banjaluci završavam postdiplomski za specijalistu
sportskih nauka. Kažem vam, sve i da završim doktorske studije znam da u BiH
nema šanse da se zaposlim u struci. Ne čekam ja da dobijem punu normu već bar
pet-šest časova, šta god, samo da radim u struci. Najviše boli to što
ljudi koji završe fakultet prije godinu dana već sutradan nađu posao, a ja već
11 godina na birou. To me najviše boli. Tako je kad nemam ni amidžu ni daidžu
da me zaposli“, sa rezignacijom priča Pindžić.
Nezaposlenost
predstavlja jedan od najznačajnijih problema sa kojima se građani Bosne i
Hercegovine svakodnevno suočavaju. Na osnovu zvaničnih statističkih podataka
stopa nezaposlenosti u BiH je jedna od najviših u regionu, što predstavlja
direktnu posljedicu teške ekonomske situacije u kojoj se država nalazi
posljednjih 20 godina.
„Nedostatak radnih mjesta, diskriminacija i česta pojava korupcije
prilikom zapošljavanja u javnom i privatnom sektoru samo dodatno otežavaju
postojeću situacija. U veoma teškoj poziciji se nalaze pripadnici
marginalizovanih grupa, koji su često izloženi različitim oblicima
diskriminacije i predrasuda prilkom traženja posla. Usljed nepostojanja efikasnih
državnih strategija i monitoringa provedbe principa jednakopravnosti, ova
grupacija je uglavnom prepuštena samoj sebi ili sporadičnim inicijativama
domaćih i međunarodnih organizacija usmjerenih ka poboljšanju uslova i
kvaliteta života ove populacije, što nije dugoročno rješenje“, ističu u Helsinškom odboru za ljudska prava Republike
Srpske.
O LGBT osobama i
prikrivenoj diskriminaciji pisali smo takođe prošle godine kada smo utvrdili da
mnogi priipadnici ne žele od straha od posljedica otvoreno da uopšte govore o
ovim problemima, te da se sve odvija u zatvorenim krugovima povjerljivih ljudi.
„Sarajevskom otvorenom centru do
sada se javio veoma mali broj osoba koje su prijavile diskriminaciju na radnom
mjestu. Slučajevi koji su prijavljeni uglavnom su uključivali diskriminaciju
prilikom zapošljavanje, tako da pojedine LGBT osobe nisu dobile posao zbog
svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, ili su već zaposlene LGBT
osobe dobile otkaz iz istog razloga. Činjenica je da većina LGBT osoba o
svojoj seksualnoj orijentaciji i /ili rodnom identitetu ne govori na radnom
mjestu, upravo iz straha od mobinga, gubitka posla, nemogućnosti napredovanja,
itd“, navela nam je Vladana Vasić, koordinatorica programa Sarajevskog otvorenog
centra.
Ona je podvukla da su najdrastičniji
slučajevi su oni koji pored diskriminacije uključuju i neku vrstu nasilja,
nerijetko se desi da osoba nakon što bude otpuštena još trpi i verbalno nasilje
prilikom prekidanja radnog odnosa, da je izbace uz pogrdne riječi, nasrnu na
nju fizički, ali i da osoba koja je bila žrtva nasilja ili nekog drugog
krivičnog djela izgubi posao nakon što se sazna da je krivično djelo počinjeno
zbog njene seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta.
Zakon propisuje, praksa demantuje
BiH ima u oblasti zapošljavanja
zakone koji su prema predstavnicama Ombudsmana,
a Helsinškog odobra kao i prema entitetskim ministarstvima u skladu sa
standardima Evropske unije, no dok predstavnici vlasti citiraju članove zakona
kojima se diskriminacija zabranjuje, drugi navode jasne razlike
između slova zakona i njegove slabe primjene.
„Zakoni koji su na snazi u Bosni i Hercegovini su u skladu sa EU pravnim sistemom. U Ustavu BiH i njenih
entiteta propisana su ekonomska i socijalna prava koja država mora osigurati
svojim građanima, a u Bosni i Hercegovini se primjenjuju i drugi međunarodni
dokumenti, koji garantuju široki stepen prava građana. Nažalost, u
praksi dolazi do odstupanja od zakonskih normi, dakle zakoni postoje,
ali je problem primjena. Takođe, Zakonom
o zabrani diskriminacije propisano je da određene ranjive i ugrožene kategorije
ne samo da ne smiju biti diskriminisane, nego trebaju imati prednost u
ostvarivanju svojih prava, gdje spadaju i navedene kategorije“, navodi Nives
Jukić, Ombudsman BiH.
I iz Helsinškog odobora za ljudska prava u Republici Srpskoj navode da Zakon o zabrani
diskriminacije u BiH, koji je usvojen 2009. godine usklađen sa standardima Evropske unije u ovoj oblasti.
„Međutim, problem nastaje u praksi jer se odredbe ovog zakona
nedosljedno primjenjuju, a istovremeno ne postoji njegova povezanost i
usklađenost sa ostalim zakonima koji regulišu prava radnika. Trenutnu situaciju
u ovoj oblasti dodatno otežava neinformisanost građana o njihovim pravima,
nedovoljno jasna uloga i funkcija Institucije ombudsmena, kao i neadekvatno
funkcionisanje postojećih sindikata. Trebalo bi napomenuti da su žene, koje
čine 50% od ukupnog broja nezaposlenih osoba, veoma često izložene diskriminaciji
prilikom zapošljavanja. Veoma je zabrinjavajući podatak da postoje slučajevi da
su žene dobile otkaz nakon porođaja, a poslodavac nije snosio nikakve zakonske
sankcije za takav postupak. Isto tako, podaci iz prakse ukazuju na to da
postoji diskriminacija LGBT osoba na radnim mjestima. Međutim, ovakvi slučajevi
se većinim ne prijavljuju djelimično zbog straha, dugih sudskih procesa, te veoma
izraženih predrasuda prema ovoj populaciji“, navode u ovom odboru.
„Ustav Republike
Srpske i članovi 5. Zakona o radu i Zakona o posredovanju u zapošljavanju garantuju
ravnopravan položaj, odnosno zabranjuju diskriminaciju pri zapošljavanju po bilo
kojem osnovu. Ministarstvo
rada i boračko-invalidske zaštite nema podataka da postoje sporovi kada su u pitanju
primjene navedenih zakonskih propisa“, ističu u
Ministarstvu rada i boračko invalidske zaštite RS.
U Federalnom
ministarstvu rada i socijalne politike nam je rečeno da službe za zapošljavanje
u postupku realizacije programa kojima daju podsticaje sa namjerom da se
zaposle teže upošljive kategorije, na mogu uticati na odabir poslodavaca u
smislu koga će on zaposliti.
„Vrijeme
trajanja podsticaja i zapošljavanja uređuju se ugovorom, a o izvršenju
ugovornih obaveza ili eventualnom raskidu ugovora, razlozima i sl. više više
infroamcija imaju federalni zavodi i kantonalne službe za zapošljavanje“,
navode u ovom ministarstvu.
Dodaju i da u svakom slučaju ovaj način zapošljavanja (putem podsticaja poslodavcima)
omogućava mnogima zaposlenje pa i zadržavanje u radnom odnosu i duže od
ugovorom određenog roka.
U Ministarstvu za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i
izbjeglice Kantona Sarajevo su nam rekli da ni oni nemaju podatke o slučajevima
diskriminacije na temelju pripadnosti marginalizovanim grupama osoba sa
invaliditetom, Roma, pripadnika LGBT populacije.
„Institucija ombudsmana trenutno
ima otvoren predmet po žalbi žalitelja koje tvrdi da nije dobilo posao zbog činjenice
da je Rom, a takođe smo imali žalbi
osoba sa invaliditetom. Želim posebno naglasiti da je Institucija ombudsmana
prepoznala težak položaj ovih kategorija, i zbog toga imamo posebne odjele za
zaštitu prava osoba sa invaliditetom, za zaštitu od
diskriminacije, kao i za praćenje prava nacionalnih, vjerskih i drugih manjina“,
navela nam je Nives Jukić, Obmudsmen BiH.
Takođe i u Helsinškom odboru za ljudska prava u RS su potvrdili da im
se često javljaju građani koji smatraju da su bili izloženi nekom od oblika diskriminacije.
„Iako postoje određeni programi usmjereni na smanjenje stope
nezaposlenosti u BiH, može se konstatovati da su to uglavnom sporadične
inicijative koje ne nude neko sistemsko rješenje i donose samo prividno
poboljšanje trenutne situacije. Bilo je nekoliko različitih projekata za
zapošljavanje Roma, pokrenutih od strane državnih institucija i nevladinih
organizacija u cilju poboljšanja kvaliteta života ove populacije. Međutim, ove
inicijative uglavnom nisu urodile plodom jer nisu ponudule adekvatan mehanizam
za sistemsko rješavanje postojeće situacije. Iako postoji zakonska obaveza
zapošljavanja osoba sa inavliditetom, nedavno sprovedeno istraživanje pokazalo
je da su poslodavci spremniji da plaćaju kazne nego da zaposle osobu sa
invaliditetom ili zbog predrasuda ili zbog nedovoljnih podsticaja države za
zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Posebno treba istaći činjenicu da je u
BiH postoji veliki procenat nezaposlenosti među mladima, kao i da ova
populacija spada među najpasivnije u Evropi u traženju posla”, navode u
Helsinškom odboru.
Jukić poručuje da nažalost, poslodavci još uvijek nisu
prepoznali i u praksi još uvijek nisu zaživljele odredbe o zapošljavanju osoba
sa invaliditetom. Postoji potreba da se sagledaju dosadašnji efekti tih mjera i
dopune na način da postanu efikasniji u
primjeni.
„Vezano za zapošljavanje romske populacije mora istaknuti
da mjere nisu usmjerene ka samom zapošljavanju romske populacije, nego i
sticanju znanja i iskustava iz oblasti rada, kako bi navedene osobe bile što
konkurentnije na tržištu rada. Romska populacija se još uvijek suočava sa
brojnim predrasudama, ali treba cijelo
društvo podstaknuti da se aktivnije uključi na prevazilaženje problema s
kojima se Romi suočavaju. U svrhu prevazilaženja prikrivene
diskriminacije s kojom se suočava LGBT populacija Bosna i Hercegovina je
usvojila Zakon o zabrani diskriminacije koji treba pružiti efikasniju zaštitu toj
grupi građana“, ističe Jukić.
Brojke u RS
Po projektima zapošljavanja
Roma u periodu od 2009 – 2014.godine radni odnos zasnovalo je 113 lica od čega je 37 lica pokrenulo vlastitu djelatnost putem samozapošljavanja, a 76 ih je zaposleno kod poslodavca. Ukupna sredstva utrošne za navedene
projekte su iznosila 750.000 KM.
Vlada Republike Srpske formirala
je 2006. godine Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje
invalida preko kojeg je do 31.12.2014. godine, putem
novčanih stimulacija zaposleno 1.669 invalida, za što je utrošeno
4.891.474,17 KM.
autor: Frontal
