Kako je šećer bio gorivo za industrijalizaciju i kolonijalizam

Sklonost slatkoj hrani je prije svega naučena, stečena – neka vrsta stečenog ukusa (aquired taste) i neraskidivo je povezana sa poremećajima apetita, hormona, insulinskom rezistencijom, pretilošću, sa dijabetesom. Povezana sa pričom u nezravoj ultraprocesiranoj hrani. I sa industrijalizacijom, kolonijalizmom i kapitalizmom.

Kako to objašnjava Jason Hickel u Less is more: How degrowth will save the world, kolonizacija, naročito Novog svijeta, obezbijedila je sirovine koje su bile gorivo za industrijsku revoluciju. Pamuk (da onaj isti su ga brali porobljeni Afrikanci u Americi) je obezbijedio jeftiniju radnu odjeću, a šećer, koji su uzgajao po robovlasničkim plantažama šećerne trske nije bio samo za zaslađivanje čaja aristokrata i industrijalaca, nego je bio i izvor kalorija za industrijske radnike. Da, šećer u početku i nije bio jeftin, ali je kasnije pojeftinjavao, osim nekoliko kriza koje su dovele do poskupljenja – recimo Građanski rat u Americi.

Istorija šećera (kao i pamuka) je neraskidivo povezana sa robovlasničkim odnosima u 19. vijeku, kapitalizmom i kolonizacijom. Ni pamuk ni šećerna trska nisu rasli u Evropi i bilo je potrebno ujarmiti Novi svijet.

Portugalci su u 15. vijeku započeli uzgoj šećerne trske na Madeiri i ostrvima São Tomé, a početkom 16. vijeka prenijeli su i trsku i robove u Brazil. Zahvaljujući nizozemskim finansijerima i stručnjacima za preradu, sjeveroistočni Brazil, posebno Pernambuco (Recife), postao je glavno središte proizvodnje šećera u Novom svijetu. Uzgoj šećerne trske je uznapredovao pod nizozemskom vlašću, ali kada su Portugalci poratili Recife, Nizozemci odlaže u Barbados, i tamo su prenijeli svoje znanje o uzgoju šećerne trske te Barbados postaje još jedan dio svijeta gdje su se razvile monulturne plantaže šećerne trske. Neki od potomaka tadašnjih robovlasnika koji su držali pantaže, danasu su članovi britanskog parlamenta, ispred konzervativaca i svoje bogatsvo duguju i tome da je pod njima stradalo oko 30 000 robova. Recimo Richard Drax je primejr toga. Njegov predak James Drax je osnovao te plantaže na Barbadosu.

Oko 1830, kako Hickel piše, sama Britanija je izvršila aproprijaciju 25-30 miliona ari plodnog zemljišta u Novom svijetu. Oko 5 miliona nativnih Amerikanaca je porobljeno, kako i dodatno oko 15 miliona Afrikanaca, koji su dovučeni brodovima u toku tri vijeka trefikinga koji je sponzorisala država. To je zapravo bila jedna vrsta privatnog- javnog partnerstva (PPP), poput onog sa West India Company. Ili ako pogledamo na Aziju i Indiju koju su kolonizirali Britanci, East India Company, koja je imala blagoslov kraljice Elizabete I za trgovački monopol te Dutch East India Company. Ovo su bile prve svjetske korporacije.

Pitate se što nije bilo dovoljno nativnih Amerikanaca da robuju na plantažama? Ovaj problem ima iza sebe i epidemiološku prirodu – mnogo njih je stradalo usljed bolesti koje je donio bijeli čovjek – od velikih boginja, morbila i drugih bolesti, te od bolesti tropskih krajeva poput malarije.

U 18. vijeku šećer je bio skup i rezervisan za bogate, ali, do kraja 18. i tokom 19. vijeka cijena je značajno pala zbog masovne proizvodnje na plantažama i robovskog rada. U Britaniji je potrošnja šećera porasla sa oko 2 kg po osobi godišnje (1700.) na preko 18 kg do 1800. godine.  a nastavila je rasti i dalje. Naravno, nikada taj šećer radnicima nije bi skoro pa džabe, ali jeste bio jedna od rijetkih dostupnih kalorijski bogatih i pristupačnih namirnica. Stavljali su ga u čaj, kombinovao sa hljebom i tradicionalnim kašama (porrige), od čega su i nama u amanet ostale zobene pahuljice, granola i zaslađene žitarice kao hrana za doručak, koja daje snagu. Prosto nam se to urezalo da tako treba jesti.

Šećer se prodavao ne u kockama ili kao kristal, nego u glavama, to je bio tradicionalni oblik šećera u 18. vijeku (sjetimo se pripovjetke Milovana Glišića Glava šećera koja tretira problem korupcije i zelenaštva). Ove glave šećera su se lomile, i ta mala količina šećera u džepu radnicima je bila važna da izdrže duge radne smjene.

Za radnike je šećer bio relativno jeftin i lako dostupan izvor energije, ali ne zato što je bio prirodno jeftin, već zbog sistema globalne eksploatacije koji ga je učinio pristupačnim. Šećer je tako postao neka vrsta goriva za industrijsku revoluciju, a time i akumulaciju kapitala. Masovna proizvodnja šećera iz trske bila je dio tzv. atlantskog trgovačkog sistema koji je obuhvatao plantaže u Americi odakle se šećer izvozio u Evropu. Akumulacija profita je utjecala i na jačanje ulaganja u industriju, brodogradnju i bankarstvo. Novac zarađen na šećeru često se ulagao u fabrike, mašine i infrastrukturu. Šećer iz trske se koristio i za proizvodnju ruma, još jednog proizvoda koji je trebao utišati mase da šute.

Šećer i slatkiši, uključujući i med, trebaju biti tretirani kao rijedak i sporadičan ukras na stolu, kakvi su i bili prije kolonizacije koja je šećer učinila tako omniprezentnim u našim životima. Šećer se danas dobija i iz šećerne repice, ali ogromne količine su od plantaža tropske šećerne trske koja se uzgaja u monokulturama, tako opasnim po biodiverzitet. I to je šećerna trska alohtona, unesena vrsta za područje Latinske Amerike i Kariba – originalno, biljke Saccharum officinarum i Saccharum sinense dolaze iz Azije – Papua i Nova Gvineja te Tajvan.  Šećer iz šećerne repice je postao komercijalniji tek krajem 19. vijeka i to je ponovo oborilo cijenu šećera.

Pojeftinjenje šećera (i kasnije širenje proizvodnje iz šećerne repe u Evropi) učinilo ga je svakodnevnicom. Radnici su sve više konzumirali  putem zaslađenih napitaka i hrane. Povećan unos kalorija bio je podrška urbanom, industrijskom načinu života, ali ujedino i okidač modernih bolesti.

Šećer, kao prva ultraprocesirana hrana, pomogao je industrijalizaciji tako što je hranio radnu snagu (jeftina energija), stvarao kapital (profit iz kolonijalne trgovine) te razvijao industrijske procese (rafinacija i distribucija). Šećer, naravno, nije bio uzrok industrijske revolucije, ali je bio jedan od “tihih motora” koji su omogućili da sistem funkcioniše brže, jeftinije, efikasnije i u većem obimu. Pri tome efikasnost i jefinoća ovdje nisu u pozitivnom kontekstu  nego u kontekstu izrabljivanja do posljednje kapi krvi i znoja.

Ultraprocesirana hrana, kroz mnogo drugih oblika, nastavila je istu misiju – biti nekvalitetna prerađena hrana industrijskog porijekla, koja daje mnogo energije za siromašne da mogu raditi i osjetiti neko zadovoljstvo. Ova alternacija uma – da smo kao civilizacija opsjednuti nezdravom hranom, posebno slatkom, slatkohranost, dio je agende da budemo mirni i bolesni, potrošna roba, alat u proizvodnji. Nije sva ultraprocesirana hrana štetna i nezdrava, ali većina jeste, naročito ona puna šećera u bilo kom obliku, soli i transmasti. Danas palmino ulje i monokulturne plantaže palme iz koje se ovo ulje proizvodi (Elaeis guineensis), potiču deforestaciju autohtonih šuma, sukobe, predstavljaju još jedan atak na biodiverzitet i zdravlje u službi kapitalizma.

Kapitalizam je vezan za neograničeni rast, koji je nemoguć jer su resursi ograničeni. Niti jedna populacija živih bića ne može izbjeći kob sigmoidne krive rasta i pada.