Internet je u posljednjih desetak godina stvorio čitave paralelne svjetove ideja, identiteta i ideologija. Jedan od takvih svjetova je takozvana manosfera – labava mreža online zajednica, blogova, foruma i influensera koji dijele uvjerenje da su muškarci sistemski ugroženi u savremenom društvu. Iako se ponekad predstavlja kao prostor za „mušku samopomoć”, manosfera se često prepliće s pseudonaukom, mizoginijom i radikalnim političkim idejama.

Manosfera je zajednica koja promoviše ono što opisuju kao „tradicionalnu” muževnost – gdje muškarci imaju dominantnu ulogu u vezi, a žene su podređene. Odnedavno je na Netflixu dostupan i dokumentarac Louis Theroux: Inside The Manosphere (Louis Theroux: Unutar manosfere), koji svakako vrijedi pogledati kao neku vrstu brzog pregleda, digesta manosfere da ne morate ulaziti u te profile i gledati niz videa da vidite o čemu se radi. Iako Theroux ne pokazuje devastirajući utjecaj manosfere na žene i kako podstiče femicid, nego samo pokazuje ko su ti ljudi, i prilično je površan, bez refleksije i analize, dokumentarac je vrijedan gledanja. Nekome će izazvati nagon za povraćanje, a neko će ga gledati kao komediju.

Pojam manosfera pojavio se početkom 2000-ih i danas obuhvata različite podgrupe: aktiviste za „muška prava” (MRA), takozvane „pickup umjetnike”, looksmaxxingsektu, zajednicu incela (involuntary celibate – muškarci koji vjeruju da su osuđeni na seksualnu izolaciju), te popularni „red pill” pokret. Ove zajednice dijele narativ da je feminizam navodno uništio „prirodni poredak” odnosa između muškaraca i žena. U toj priči muškarci su predstavljeni kao žrtve sistema, dok su žene prikazane kao manipulativne ili privilegovane.

Ova priča se širi i kroz teretane, prodaju suplemenata i savjete za teretane te kroz samoprozvanu zajednicu alfa-mužjaka u endurance sportovima, naročito triatlonu i Ironmanu, gdje se naročito promoviše pseudostoicistička pseudofilozofija (muškarac mora da izdržava bol, ne pokazuje emocije, bude disciplinovan i fokusiran). Inače, muškarci jesu žrtve sistema, ali ne feminizma, nego patrijarhata i kasnog neoliberalnog kapitalizma, u kojem se i oni i njihov rad posmatraju kao prilično jeftina roba – uključujući i fizičke poslove.

Nedavno sam gledala reel u kojem muškarac objašnjava kako je lijepih žena puno, ali malo je uspješnih muškaraca te da su uspješni muškarci zapravo nagrada za ženu (valjda ako je dobra i poslušna), a ne žena nagrada muškarcu. Problem je što je posmatranje sebe kao nagrade nekome potpuno pogrešno, degradirajuće i zapravo je pod utjecajem kapitalizma – i u jednom i u drugom slučaju radi se o objektivizaciji sebe i svođenje na jednu vrijednost – izgled ili uspješnost, pri tome niko ne definiše šta je uspjeh za koga. Ne radi se ni o čemu drugom nego o prodavanju sebe kao neke vrste proizvodne vrijednosti. Umjesto da smo ljudi i uživamo u kratkotrajnoj ljepoti da budemo ljudi i živimo život, ovakvi pokreti nas pretvaraju u robu.

Veliki dio uticaja manosfere danas dolazi od internet influensera. Među najpoznatijima su bivši kikbokser i poduzetnik Andrew Tate, kao i podcast voditelj Joe Rogan, čiji sadržaji često služe kao ulazna tačka u šire manosferske narative. Tate, koji je postao globalno poznat zahvaljujući viralnim klipovima na društvenim mrežama, promoviše ekstremno hijerarhijski pogled na odnose između polova, gdje su dominacija i finansijska moć ključni pokazatelji „muške vrijednosti”. Dječaci u razvoju postaju žrtve ovog trenda koji ih gura u desničarske pokrete, radikalizira. I postaju žrtve nametnutih suplemenata, naročito anabolika, koji im mijenjaju raspoloženje, čine agresivnim i čine da im tijelo prestaje proizvoditi prirodni testosteron.

Problem nastaje kada se ovakve ideje počnu predstavljati kao naučno utemeljene. Manosfera često koristi pojednostavljene ili pogrešno interpretirane koncepte iz evolucijske psihologije i biologije kako bi opravdala društvene stavove. Na primjer, popularna je tvrdnja da su žene „biološki programirane” da biraju samo mali broj najdominantnijih muškaraca, dok su ostali osuđeni na marginalizaciju. Ove ideje se često oslanjaju na pogrešno shvaćene teorije seksualne selekcije koje potiču iz radova Charlesa Darwina, ali ih pojedini influenseri pretvaraju u determinističke i ideološke tvrdnje koje nauka ne podržava, koje zapravo nemaju veze s Darwinovom teorijom evolucije. Koja prodrazumijeva, u ovom slučaju, da je uspješnost griftanje i prodaja suplemenata i bitkoina. Mnogim ženama su ovi samoprozvani alfa muškarci sa svojim vilicama i mišićima zapravo odbojni.

Pseudonaučni elementi u manosferi mogu se prepoznati po tipičnim obrascima: selektivno citiranje istraživanja, korištenje anegdota umjesto podataka i stvaranje jednostavnih „bioloških zakona” koji navodno objašnjavaju kompleksne društvene fenomene. Na taj način se društvene frustracije – poput usamljenosti, ekonomske nesigurnosti ili promjena u rodnim ulogama – pretvaraju u navodne naučne činjenice.

Istovremeno, istraživači digitalne kulture primjećuju da manosfera često predstavlja ulaznu tačku u šire radikalne političke zajednice. Studije organizacija poput Institute for Strategic Dialogue pokazuju da algoritmi društvenih mreža mogu korisnike koji konzumiraju manosferski sadržaj postepeno usmjeravati prema ekstremnijim političkim narativima. Ti narativi često uključuju teorije zavjere o „propasti Zapada”, antiimigrantsku retoriku ili otvorenu podršku autoritarnim političkim ideologijama. Ova retorika često počinje pričom o stoicizmu, fokusu i disciplini muškarca, a završava u desničarski, fašističkim i mizoginim stranama političkog spektra.

Oni zagovaraju i konzervativnu ne-monogamiju (ili unilateralnu monogamiju), a u ovim krugovima muškarci se takmiče ko će da pokupi što više „crtica“, trofeja – žena, na koje se posmatra isključivo kao na objekt. U ovim grupama muškarci dijele slike žene, intimne slike i videe pokazuju jedni drugima, sa ciljem da unize ženu, tako kreiraju AI gole slike žena i postavljaju takve slike i videa na forume i u zatvorene grupe. Podsjetimo, prema novim Krivičnim zakonima u našoj zemlji, ovo su krivična djela. Osim toga, u toj zajednici postoji trend omalovažavanja tragedije silovanja te drogiranje žena i silovanja. Silovanje se veliča, a žrtve ismijavaju. Live prenos femicida je konačni rezultat tog snuff trenda.

Neki od najekstremnijih slučajeva pokazali su i nasilni potencijal ovih ideja. Napadač iz Isla Vista killings, Elliot Rodger, ostavio je manifest u kojem je otvoreno opisivao uvjerenja tipična za incel zajednicu. Iako velika većina ljudi koji prate manosferski sadržaj nikada neće počiniti nasilje, ovakvi događaji pokazuju kako digitalne subkulture mogu radikalizovati pojedince koji se već osjećaju marginalizirano.

Influenseri iz manosfere (manfluenseri) se, poput Jordana Petersona i Justina Wallera predstavljaju ponekad kao „džentlmeni”, a jedino što čini vezu između njih i džentlmena jesu odijela. Ljudi koji prodaju svoje savjete omladini, samoprozvani odgajivači i mentori momaka su uvijek postojali u društvu. Ali su postojali i oni koji su momke koji se tek oblikuju i uče da osvajaju cure, budu samostalni, učili tome da budu pristojni. Odijelo ne čini čovjeka, pa tako ni muškarca, a naročito ne oksimoronski koncept „unilateralne monogamije” za koji se neki od njih zalažu, u prevodu, on da vara i šara okolo, fasuje bolešćine koje dalje prenosi, ona da mijenja pelene njihovoj djeci i da je samo s njim. Odanost je skup poklon i ne treba ga očekivati od jeftinih ljudi. Hoću reći, manosfera, manfluenseri i sav taj retrogradni proizvod koji smrdi na uspuhalog tinejdžera, na nezrelost, nedostatak emotivne i socijalne inteligencije, empatije, na hormone i znoj pun testosterona i nedostatka lične higijene, koje majke, djevojke i nastavnici moraju trpiti, je vrlo jeftin. Ne, ne mislim da su tinejdžeri jeftini – samo oni koji im prodaju ovakvu bljutavu pilulu.

Važno je naglasiti da stvarni problemi muškaraca – poput mentalnog zdravlja, veće stope samoubistava, utjecaja kasne faze kapitalizma na muškarce ili društvenog pritiska da potiskuju emocije – postoje i zaslužuju ozbiljnu društvenu pažnju. Međutim, manosfera rijetko nudi konstruktivna rješenja za te probleme. Umjesto toga, ona ih često koristi kao polazište za narativ koji krivicu prebacuje na žene, feminizam ili navodnu „degeneraciju društva”.

Zbog toga se manosfera može posmatrati kao primjer kako pseudonauka funkcioniše u digitalnom dobu. Naučni pojmovi se koriste kao retorički ukras koji daje privid racionalnosti ideologijama koje su u suštini političke i identitetske. Kada se biologija ili psihologija pojednostave do nivoa slogana, dosjetki, one prestaju biti nauka i postaju alat za potvrđivanje unaprijed formiranih uvjerenja.

U vremenu kada se naučne informacije sve više šire kroz društvene mreže, razumijevanje ovakvih fenomena postaje ključno. Ne zato da bi se cenzurisale rasprave o rodnim odnosima ili društvenim promjenama, nego da bi se jasno razlikovalo između istraživanja, interpretacije i ideologije prerušene u nauku.

Ovo je još jedan u seriji tekstova o negativnom i pogubnom utjecaju manosfere na muškarce, žene, društvo i demokratiju.

Naslovna slika je kreirana pomoću alata GAI.