Teorije zavjera nisu marginalna pojava rezervisana za „neobrazovane“ ili „naivne“. Naprotiv – one su duboko ukorijenjene u načinu na koji ljudski mozak funkcioniše. I obrazovani ljudi mogu vjerovati u teorije zavjera ili potpasti pod utjecaj dezinformacija. U vremenima krize, nesigurnosti i straha, sklonost dezinformacijama postaje izraženija, a teorije zavjera nude ono što nam je tada najpotrebnije: objašnjenje i osjećaj kontrole.

Kako objašnjava psihologinja i istraživačica Duška Kekić, „mi kao ljudska bića uvijek imamo potrebu da objasnimo svijet oko nas“. Kada su događaji složeni, nejasni ili prijeteći, mozak pokušava da uspostavi red – čak i po cijenu pogrešnih zaključaka.

Strah i evolutivno stariji dijelovi mozga

U situacijama straha i visoke anksioznosti ne razmišljamo hladno i analitično. Aktiviraju se evolutivno stariji dijelovi mozga zaduženi za preživljavanje – poznata reakcija bori se ili bježi. „Naš mozak ne vidi teoriju – vidi lava u sobi“, kaže Kekić.

U tim trenucima frontalni korteks, zadužen za racionalno mišljenje i provjeru informacija, povlači se u drugi plan. Umjesto toga koristimo mentalne prečice (heuristike), koje štede energiju, ali povećavaju vjerovatnoću grešaka u zaključivanju.

Zašto svuda tražimo uzroke – i kad ih nema?

Ljudi imaju snažnu potrebu da uoče uzročno-posljedične veze, čak i tamo gdje one nisu dokazane. To nam pomaže da smanjimo anksioznost: ako znamo zašto se nešto desilo, osjećamo se sigurnije. Problem nastaje kada miješamo korelaciju i uzročnost.

Primjer koji se često koristi u dezinformacijama o vakcinama jeste vremensko poklapanje: dijete primi vakcinu, a kasnije se uoči razvojno odstupanje. „Naprimjer, kad kažemo uopštavanje, ako ste čuli za jedan slučaj da je vakcina izazvala autizam. Nije vakcina izazvala autizam, nego je u isto vrijeme dijete dobilo vakcinu i dijagnostifikovan mu je autizam. To se automatski uopštava kao da je to neko pravilo. Mi imamo potrebu da tražimo uzroke, uzročnoposljedične veze“, dodaje Kekić.

Međutim, naučno gledano ne postoji dokazana uzročna veza između primanja vakcina i poremećaja iz autističnog spektra i postoje deseci studija koje nisu ustanovile tu vezu.

Naš mozak traži objašnjenje, ali nauka traži – dokaz.

Grupa, identitet i „mi protiv njih“

Teorije zavjera rijetko su samo individualna stvar. One jačaju grupni identitet i polarizaciju. Kada se stvori narativ da „oni drugi“ rade protiv „nas“, redovi se zbijaju, a kritičko preispitivanje slabi. „Mi smo više ‘mi’ i više smo protiv onih drugih“, objašnjava Kekić i dodaje: „Dezinformacije pojačavaju polarizaciju“.

Društvene mreže dodatno pogoršavaju problem. Algoritmi stvaraju informacione balone u kojima se iste tvrdnje ponavljaju iznova. A ono što se često ponavlja, naš mozak počinje doživljavati kao istinu.

Posljedice: od anksioznosti do gubitka povjerenja

Dugotrajno izlaganje teorijama zavjera može povećati strah, anksioznost, osjećaj besmisla i nepovjerenje u institucije. Na društvenom nivou to vodi povlačenju iz zajedničkih rješenja – od odbijanja vakcinacije do negiranja klimatskih promjena. Ako je „sve zavjera“, zašto se uopće truditi?

Kako biti otporniji na dezinformacije?

Rješenje ne leži u ismijavanju ili moraliziranju, već u svijesti o vlastitim kognitivnim slabostima. „Cilj je usporiti mozak“, postati svjestan kada reagujemo iz straha, a ne iz znanja.

Na individualnom nivou to znači:

  • prepoznati emocije prije dijeljenja informacija
  • provjeriti izvore i tražiti konsenzus naučne zajednice
  • razlikovati korelaciju od uzročnosti

Na sistemskom nivou, ključ je obrazovanje koje razvija kritičko mišljenje, a ne puko reproduciranje činjenica.

Teorije zavjera mogu biti zabavne kao fikcija, ali „ne smiju donositi odluke umjesto nas“ – posebno kada je riječ o zdravlju, glasanju ili budućnosti društva.